Dinamov stadion nametnuo se kao jedna od glavnih tema predizborne kampanje za novu gradsku vlast u Zagrebu. Arhitekt Otto Barić čak je kazao kako mu je upravo rješavanje problema stadiona motiv za kandidaturu (odustao je od vlastite gradonačelničke i biti će kandidat za zamjenika Jeleni Pavičić Vukičević).
Neovisno o svim problemima Zagreba, osobito nakon potresa, čini se da postoji neformalni konsenzus između političara koji konkuriraju za novu gradsku vlast, struke, kluba i navijača da se treba prihvatiti problema stadiona, postojeći u Maksimiru srušiti, te da je isplativije graditi novi.
Arhitekt Boris Vidaković podsjeća kako je izvorni projekt Vladimira Turine vrijedno arhitektonsko djelo koje je imalo međunarodni ugled i priznanje.
Uslijedile su, kaže, nadogradnje, od kojih se ističe ona iz devedesetih, a sada je stadion postao napušteno gradilište koje je još načeo potres. Za Vidakovića nema dileme – bolje je izgraditi sve iznova.
- Krpanje je nemoguća misija – kaže ekonomist Mladen Vedriš.
I navijač i glumac, Hrvoje Kečkeš, kaže da je sada dosta s krpanjem.
- Valjda su se do sada svi namirili s tim krpanjima i vrijeme je da se to sruši i ispočetka napravi novi stadion – mišljenja je Kečkeš.
Kod svih naših sugovornika nema dileme ni oko pitanja tko bi trebao platiti izgradnju novog stadiona. No, kada dođemo do pitanja treba li stadion ostati na Maksimiru, nalazimo se na terenu emocija i tradicije koji se sukobljavaju s racionalnim rješenjima.