ZAGREB - Zlatan Stipišić Gibonni veselo kreće put Biograda gdje se u nedjelju održava osamnaesti “Porin”. Razlog glazbenikovu veselju nije samo to što je njegov album “Toleranca” nominiran u čak deset kategorija. Gibonni se, naime, raduje cijelom ovom vikendu jer uoči dodjele diskografskih nagrada odlazi na svadbu suprugine sestre na kojoj će, kako kaže, biti jedan od glavnih vozača koji će uokolo prevoziti svatove.
Glazbenik koji je u poslu gotovo četvrt stoljeća u razgovoru za Studio otkrio je koliko se on sam promijenio od Osmog putnika do “Tolerance”, ispričao koliko je na odabir njegova zanimanja utjecao njegov otac Ljubo Stipišić (jedan od najpoznatijih autora autohtone dalmatinske glazbe).
• Nominirani ste u gotovo rekordnih deset kategorija za Porina. Koliko vam to znači?
- Znači mi, naravno da mi znači. Koliko god ja vjerovao u svoj posao, koliko god bio, ako hoćete, samouvjeren, čovjek se uvijek pita hoće li njegovih pet minuta sad proći ili će se nastaviti. Slijedom toga, naravno da me nominacije za Porin vesele jer zahvaljujući njima shvaćam da sam ja još uvijek na svojoj glazbenoj ekskurziji. Iskreno govoreći, kad sam bio mlađi nagrade su mi otvarale vrata, a sada mi one potvrđuju da mi se ista ta vrata ne zatvaraju.
29 osvojenih Porina
• Dosad ste osvojili dvadeset i devet Porina. Gdje držite tolike nagrade?
- Nisu sve kod mene. Dio čuvam, a dio je završio kod mojih suradnika, bez kojih moje pjesme i moji albumi ne bi zvučali onako kako zvuče, a koji nisu dobili priznanja. Dakle, neki su moji Porini kod članova mog benda, violinista Marka, kod Vlatka Stefanovskog, kod Lidije Samardžije i ostalih ljudi koji su itekako zaslužni za moj uspjeh. Uglavnom, nakon službenih dodjela nagrada moje malo društvo uvijek ima još jednu neslužbenu ‘dodjelu’ i ‘podjelu’ priznanja.
• Uoči dodjele diskografskih nagrada odlazite na svadbu ženine sestre na kojoj ćete biti jedan od glavnih vozača. Kako će reagirati svatovi kad veliku glazbenu zvijezdu ugledaju za volanom automobila u funkciji njihova prijevoznika?
- Pa, dobro... Ja sam možda, kao što kažete, velika zvijezda, ali sam i velik vozač. Baš se veselim tom piru! Nisam neki veliki tradicionalist, ali volim te narodne običaje na kojima nema vegetarijanstva i držanja dijeta. Veselim se jer idem u susret pršutu, pašticadi, janjetini... Veselim se ženama koje plaču od sreće i torti s krokantima.
• Tijekom vaših koncerata nerijetko se rukujete s publikom, skidate cipele, a ponekad i zaplačete. Zbog čega? Ponesu li vas emocije u tim trenucima?
- Da. Malo mi je patetično pričati o tome. Ali, budimo pošteni, relativno smo mala zemlja i u toj našoj zemlji neki su ljudi uz mene gotovo dvadeset godina. Da sam u Americi, to ne bi bio slučaj, ali ovako mi se često dogodi da u prva tri reda ugledam ljude koji su tu bili i prije godinu dana ili koji su prije nekoliko mjeseci potegnuli do nekog drugog grada kako bi došli baš na moj koncert. I kad ih vidim opet, stvarno se razveselim.
Puno mi to znači. Mnoge u publici znam po imenima, mnoge po licima... Ima nekih cura koje su na moje koncerte dolazile kao tinejdžerke, a u međuvremenu su se poudavale i imaju djecu. Neki su posijedili. A bude i nekih novih tinejdžera. Zbog svih njih i zbog sebe samog, kad počne koncert ja se osjećam kao da je počeo praznik.
• Jeste li tijekom karijere imali problema s nasrtljivim obožavateljima?
- Zapravo i ne. Moj mandat tinejdžerske zvijezde za kojom trče fanovi kratko je trajao, a zbivao se početkom devedesetih u doba skladbi ‘Dobri ljudi’ i ‘Zlatne godine’. Onda se pojavio Alen Vitasović, pa su svi prešli na njega, pa su nakon Alena došli neki drugi i sve je to nastavilo ići s ‘koljena na koljeno’. Dakle, kao teen-zvijezda kratko sam trajao, ali poslije se dogodilo meni ono mnogo važnije: glazbeno sam odrastao, a ljudi su nastavili voljeti moje pjesme.
• Često se na vašim koncertima događa da mladići javno zaprose svoje djevojke. Na čijem biste vi koncertu svojoj Sanji voljeli javno iskazati ljubav?
- Komplicirano pitanje. Moj i njen glazbeni ukus poprilično su različiti. Dakle, kada bih joj htio ugoditi, moralo bi to biti na koncertu Annie Lennox. A kada bi bilo po mome, onda bi to bilo na rock koncertu, na grupi Pearl Jam.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA