StoryEditor
HRVATSKA PREMIJERA

Izvrstan debitantski film s pričom o despotskoj majci koja kćer pretvori u svoju kopiju

Pavlović je u suradnji sa snimateljicom Plećaš ‘Mater‘ snimio u dugim kadrovima ‘zakucanim‘ u krupni ili bliski plan Darije Lorenci
 Jure Pavlović

Kad su se sredinom dvijetisućitih pojavili prvi jaki filmovi redatelja i redateljica stasalih u post-jugoslaviji, te je filmove ujedinjavao motiv koji se ponavljao s nevjerojatnom ustrajnošću. Ti su se filmovi, naime, bavili djecom kojoj su roditelji ostavili nepodnošljivo naslijeđe.

“Pismo ćaći”, “Ničiji sin”, “Pismo ocu”, “Teret” - samo su neki od tipičnih naslova tipičnih filmova tog naraštaja. Junacima tih filmova roditelji su ostavili u baštinu belaj: ili dugove, ili ratnu krivnju, ili ratne zločine, ili naprosto - sebe.

Nakon toliko tiranskih patrijarha, na red je - sasvim u mediteranskoj tradiciji - stigao i jedan tiranski matrijarh. Taj despotski matrijarh nalazi se već u naslovu filma “Mater” redatelja Jure Pavlovića. Mater iz Pavlovićevog filma nije otpočela rat, zapalila selo ni ostavila dugove. Ali, vlastitoj kćeri ostavila je u naslijeđe nešto gore: a to je - sebe samu.

image
Jure Pavlović
Livio Andrijić/Cropix

Mikro-svijet

Film “Mater” Jure Pavlovića - koji je u četvrtak premijerno prikazan na Festivalu mediteranskog filma u Splitu - počinje mitskom scenom cijele hrvatske kinematografije o provinciji. Glavna junakinja Jasna (Darija Lorenci) vozi se prepunim provincijskim autobusom do svog odredišta - mjestašca u dolini Neretve. Jasna živi u Njemačkoj, tamo je sretno udana, ima dvoje krasne svjetlokose njemačke dječice. Nakon silnih godina ide u rodni kraj da bi se pobrinula za staru mater. Majka (Neva Rošić) terminalno je bolesna. Jasna joj kani naći mjesto u hospiciju, riješiti sve što se ima riješiti i hitro se vratiti kući u Berlin.

No, stvari se zakompliciraju. Materi drugi dan pozlije, zalegne u krevet. Tvrdoglava je i prkosna, ne da se iz kuće, pa se kćerin kratki boravak pretvara u višetjedni suživot s neizvjesnim trajanjem. Jasna se o materi brine i brižljivo i pedantno. Ali, odnos matere i kćeri daleko je od dirljivog. Mater je nezahvalna, sumnjičava i pakosna, nikom ne vjeruje i sve optužuje za urote. Kako film teče, shvaćamo da nije takva od jučer i da Jasna vuče traume od njenog majčinstva. Ali - krv je krv, dužnost je dužnost, pa Jasna počinje služiti ženu koju nema razloga voljeti, kojoj ništa nije dužna, a koja k tomu ne pokazuje ni mrvu zahvalnosti.
“Mater” pri tom nije kameršpil koji se bavi samo dvama ženama u jednoj kući.

Prateći Jasnu, film nas uvodi u zakutke mikro-svijeta doline Neretve. Upoznajemo liječnika, terapeuta, susjede, Jasnine stare poznanike, zalazimo u starački dom, odvjetničku kancelariju. Kroz preciznu dramaturgiju na kapaljku otkrivamo staričin svijet koji se sastoji od beskonačnih zavada, ogovaranja i parnica. A kako vrijeme prolazi, glavna junakinja se mijenja. Uči manipulirati staričinom jednostavnom, predvidivom zloćom. “Njemica” kao da s vremenom i postaje sve sličnija svojoj majci - pretvara se u mrzovoljnu, svadljivu i ogorčenu seljanku. Dok je gleda, gledatelj počinje sebi postavljati pitanje - bi li i ona na koncu postala poput matere, da se nije makla u svijet?

Breme roditelja

Jure Pavlović (Split, 1985.) pojavio se u hrvatskoj kinematografiji početkom ovog desetljeća nizom kratkih filmova koji su stilski bili izrazito prepoznatljivi. Za jedan od tih filmova - “Piknik” (2015) - Pavlović je dobio nagradu EFA za kratki film, postavši prvi i jedini hrvatski režiser s europskim Oscarom na polici. I taj se film - uzgred - bavio bremenom roditelja: sinom koji ide posjetiti oca u bosanski zatvor. U jednom od Pavlovićevih kratkih filmova - “Kišobran” - pratimo djevojku koja navraća u stan čovjeka s kojim se spanđala na tulumu prethodni vikend.

Cura (Maja Posavec) navraća do njega jer je te večeri zaboravila kišobran. Tijekom filma postaje očito da bi djevojka htjela nastaviti vezu, ali s razočaranjem shvaća da se to neće dogoditi. Film je snimljen stilom koji će postati Pavlovićev kućni rukopis. Junakinju pokretna kamera prati u dugim krupnim planovima. Muški objekt njenog interesa naziremo tek u neoštrom drugom planu: ironija je pri tom da u tom mutnom drugom planu Pavlović ostavlja glavnu zvijezdu filma, popularnog glumca sapunica Filipa Juričića.

Pogledajte video

“Mater” je redateljski postavljena jako slično. U suradnji s briljantnom mladom snimateljicom Janom Plećaš Pavlović “Mater” je snimio u dugim, pokretnim kadrovima koji su neprestano zakucani u krupni ili bliski plan Darije Lorenci. Lorenci pratimo kad govori ona i kad govore drugi, kad reagira i kad ne reagira, kad se nešto zbiva s njom i kad se zbiva izvan kadra. Lorenci je praktički 93 minute u krupnom planu, često s leđa ili profila, a njena se gluma sastoji od hvatanja reakcija na vanjske podražaje.

Suvišno je i spominjati koliko umijeća, koncentracije i finoće taj režijski pristup traži od glavne glumice - a Lorenci je to demonstrirala. No, u neku ruku još je teži posao imala 85-godišnja Neva Rošić. Pavlović je možda najvećoj glumačkoj zvijezdi svog filma učinio isto što i Juričiću u “Kišobranu”.

U filmu koji mater ima u naslovu, Pavlović je mater ostavio u najčešće neoštrom drugom planu, sve do posljednjeg kadra filma kad napokon Jasna izlazi iz kadra a mater prestaje biti mcguffin. S obzirom na takav režijski koncept, Rošić je morala glumiti isključivo glasom i pogledom. No, iz manje izvukla je više. Par kadrova kad zla mater bez riječi iz mutnog drugog plana pogledom sasiječe kćer spadaju u najhororskije prizore hrvatske kinematografije.

image
Jure Pavlović

Vrhunska gluma

Uz dvije izvanredne glavne glumice, Pavlović je većinu ostalih uloga podijelio naturščicima iz svog rodnog kraja: okolice Ploča, Rogotina i Komina. To je ispalo jako dobro. Neretvanski naturščici u film su unijeli lokalni govor, kadencu i fizionomije, obojili ga aromom autentičnosti i životnosti, rasvijetlili nam mikrokozmos jednog prostora koji se od Petrovićevog “Tri” naovamo rijetko pojavljivao u filmu.

Dobre tri četvrtine, Pavlovićev je film izvanredan. Debelih osamdeset minuta, “Mater” je prvorazredna demonstracija dramaturške preciznosti, redateljske kontrole i vrhunske glume. U samoj završnici, međutim, Pavlović u taj izolirani svijet (ajde da budemo tajnoviti) uvodi nove figure i pomalo ispuše dramu.

Ovako dobar film možda je zasluživao nešto bolji svršetak.

Unatoč tome, “Mater” je ozbiljan komad filma koji je možda zasluživao i veću internacionalnu vidljivost. Malo zbog pogrešne festivalske strategije, malo zbog nesreće što im se svjetska premijera dogodila netom pred pandemiju Covida, “Mater” nije imala festivalski život kakav je mogla. Kako god - to je film koji zavrjeđuje respekt. “Mater” na predstojeću Pulu stiže kao ozbiljan pretendent za nagrade.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. srpanj 2020 17:21