Odmah sam se zalijepio za Dudeka, neću mu dati disati. Zaključat ću ga kao što je Domagoj Vida zaključao Lionela Messija, na utakmici protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Bit će mi lako: taj nesretni, naivni Dudek sam će mi predati loptu pa će se oplesti o vlastite noge i opet završiti na podu, nasamaren i praznih džepova, a ja ću potrčati dalje slobodan prema protivničkom golu. “Pa ne može taj lik igrati nogomet”, razmišljao sam dok sam ga pogledom locirao na terenu, da bih uskoro dotrčao do njega:
- Ej, Dudek, šta si ti igrao u NK Trnju? (nosi dres spomenutog kluba)
- Ne, dres je bio na sniženju - odgovara Dudek, prima preda mnom loptu, majstorski se okreće i bježi. Ne spotiče se, ide pravo na gol i jakim udarcem zabija u rašlje. Presvetli i Matula se uhvate za glavu, a Jura slavi zgoditak s Dudekom, koji je u ovoj akciji ispao sve - samo ne i Dudek.
Nova ekipa
Upravo sam na malonogometnom terenu sportskog kompleksa ŠRC “Trnje”, gdje s glumcima iz Kerempuhova ansambla igram rekreativni nogomet, termin u 21 sat. Uletio sam u ekipu niotkuda, klasično novinarski, predloživši nekidan glumcu Hrvoju Kečkešu da zaigram s njima nogomet i napišem reportažu u stilu “Igrao sam nogomet s Gruntovčanima”. Mogla bi to biti lijepa priča o kazalištu i sportskom životu, rekao sam mu. Malo zaigramo nogomet pa porazgovaramo o tome što ima u kazalištu nakon karantene, kako je bilo opet igrati “Gruntovčane” koji su, odmah nakon premijere početkom ožujka, bili stavljeni u lockdown, zatim korespondiraju li njihove uloge s kazališnih dasaka s onima na nogometnom terenu i slično.
Istina je, međutim, da sam samo htio s nekim drugim zaigrati nogomet. Naime, kad igram onaj raniji termin, sa svojim urednikom Nedjeljnog Jutarnjeg, stalno me gura u peterac. Tjera me da igram stativu i čekam na njegove lopte, a ja sam prisiljen slušati naredbe zbog “mira u kući”. Budući da to nije moja prirodna pozicija (sebe vidim više kao fantazista, klasičnu desetku, ali nitko drugi me ne vidi na tom mjestu), veselila me prilika da zaigram s novom ekipom i konačno pokažem sve svoje finese.
I doista, s Presvletim (Hrvoje Kečkeš) i Matulom (Filip Detelić) odigrao sam nekoliko dobrih kombinacija, a uspjelo mi je i zabiti dva pogotka (jedan iz posve traljavog voleja, lijevom nogom: bio je to školski primjerak tzv. krumpira). Baš je dobro bilo napokon zaigrati izvan peterca. Šteta što urednik nije bio u publici da to vidi, već vidim kako će me opet prozivati lašcem.
Ispadao sam tijekom te utakmice i potpuni nogometni diletant, naravno, ali događalo se i boljima od mene. Nekoliko puta sam tako propustio primiti čistu loptu, a jednom sam je i poslao u aut, tek tako, kao da sam neki Dudek. S druge strane, Dudek (Matija Šakoronja) pokazao je zavidnu nogometnu razinu i snalažljivost, prodoran udarac i brz trk, a Jura (Josip Brakus) također je dokazao da se dobro snalazi na nogometnom terenu. Tu je, zanimljivo, njegova glumačka priča i počela.
Iskusni Kečkeš
- Počeo sam igrati sa Šekijem (Matija Šakoronja op. a.) i Detelićem, još dok sam studirao na Filozofskom faksu. Jedan dan smo izašli u 22.000 pod morem, tamo u Frankopanskoj, gdje je sad i Akademija. Bio sam u društvu jedne djevojke, koja se taman spremala za Akademiju, a kako je ona bila dobra s Detelićem i Šekijem, zajedno smo se napili. I onda smo dogovorili fucu drugi dan, jer falio im je igrač, oni se nikad nisu mogli skupiti na Akademiji. I tako sam ostao s njima i upisao Akademiju, ima tome već deset godina - govori mi Josip Brakus na pivi nakon utakmice, koji u hvaljenim “Gruntovčanima” satiričnog kazališta “Kerempuh” igra uloge Jure, Roka Vađona i Štefa.
- Pa tko je primijetio tvoj glumački talent? - pitam ga.
- Još nitko! - dobacuje Hrvoje Kečkeš, na što svi za stolom prasnu u smijeh.
Najiskusniji, Kečkeš, govore mi dečki, na nogometnom terenu je organizator, upravo kao i na kazališnim daskama. Detelić, pak, galami na oba mjesta.
- Detelić najviše galami i ovdje i u predstavi, a Kečo svime dirigira. A ja sam samo tu, na nižoj poziciji -govori Brakus, a Šakoronja dobacuje da je Dudek i na nogometnom terenu: Dudek.
S tim se, ipak, ne mogu složiti.
Organizator Kečkeš, inače, prvi je počeo igrati nogomet s ekipom iz kvarta, a na Krugama trči za loptom čak 13 godina. S vremenom su ljudi, kako to već biva u rekreativnim ekipama, otpadali iz raznih razloga, a priključivali su se novi, pa tako i dobar dio Kerempuhova ansambla. S njima danas nogomet igra i glumac Ivan Magud iz Komedije, zatim trener Dinamovih juniora Andrej Mioković, a ostatak je ekipa iz kvarta - od kojih su se neki klonili fotoaparata - kako kvartu i priliči.
“Gruntovčani” sada igraju nogomet jednom na tjedan, predstave nešto češće. A kad smo već kod predstava, što ima novo u kazalištu?
- Dobro je. Kako popuštaju mjere, i mi smo opušteniji. Oprezni jesmo, pridržavamo se svih mjera, ali u predstavama nema odstupanja u odnosu na ono što je bilo prije. Prema zadnjim uputama Stožera, glumci se ne moraju distancirati jedan od drugog, ali distancirani smo od publike. Prva tri reda su prazna, a između sjedala je također razmak. Parovi i obitelj mogu sjediti zajedno - objašnjava Kečkeš, a Brakus dodaje da je trenutačno kapacitet kazališta 186 sjedećih mjesta. Kako je Kerempuh prošao u potresu?
- Zgrada u potresu nije znatno stradala, jer jedna je od prvih armiranih zgrada u Zagrebu, tako da smo imali s tim sreće. ‘Gruntovčane’ smo igrali nekoliko puta prije karantene, premijeru i dvije pretpremijere, a dalje su bile rasprodane sve oglašene predstave koje smo tada morali povući. Boris Svrtan originalni je tekst blago adaptirao u današnji kontekst, pa je tako u središtu priče gradnja ceste koja se financira iz fondova EU. Ali, nema puno odmaka od originalne priče, sve se događa na selu, a najvažnije nam je bilo prikazati taj mentalitet koji je bezvremenski - govori Kečkeš.
Dobre kritike
U “bloku” nakon otvaranja kazališta Kerempuh, dečki su “Gruntovčane” odigrali nekoliko puta, a s onim vremenom prije lockdowna, ukupno je iza njih sedam izvedbi. Kritike su, kažu, bile jako dobre, a i oni su zadovoljni obavljenim poslom. Glumački je, dodaju, predstava ujednačena, svaki kotačić radi svoj dio posla, a predstava traje dva i pol sata, s pauzom. Publika je, kažu, vrlo zadovoljna.
- To su ti tri sata s aplauzom! - ispaljuje Brakus, dodajući da se u ranim danima nakon lockdowna publika i dalje bojala okupljanja, pa su igrali za šezdesetak ljudi. No, kako je padao broj novozaraženih, ljudi su se opuštali pa su tako igrali i pred punim kapacitetom kazališta, uz propisane mjere distance. Za “Gruntovčane” se, kažu dečki, i dalje traži karta više, a novi “blok” najavljen je za 6. srpanj. Dečki su uvjereni da će se tek proširiti dobar glas o predstavi i tvrde da su svojom igrom i konceptom opravdali naslov, koji je sam po sebi atraktivan publici. Ipak, kažu, sam naslov nije dovoljan da kazalište stalno drži puno. Publika ishlapi ako predstava nije doista dobra.
- Usmena predaja igra važnu ulogu. Baš jučer sam bio na krstitkama, sve puno Hercegovaca, i svi pitaju kad ćemo opet zaigrati tu predstavu - govori Šakoranja, a nogometno-kazališna trupa za stolom zaključuje da će odigrati još barem 200 izvedbi predstave “Gruntovčani”, kojoj previđaju sjajnu i gledanu budućnost.
