Do prije neki dan Vojko V. mislio je da ga više ništa ne može iznenaditi. Splitski glazbenik i nekadašnji programer Andrija Vujević, poznatiji pod umjetničkim imenom Vojko V. nije se začudio ni kad je jesenas napunio zagrebački Dom sportova, ni kad mu je Tonči Huljić rekao da mu se sviđa to što 34-godišnji reper radi i predložio da snime duet, sada već svima poznati hit “Pasta Italiana”.
Sve nominacije
Vojko se, kaže, nije iznenadio ni kad se nedavno otkrilo da upravo on ove godine ima najviše nominacija za Porin - čak šest. Ali ipak ga je izulo iz cipela kada mu je rečeno da ga je Hrvatska udruga za odnose s javnošću uvrstila među finaliste za priznanje komunikatora godine. Ta se titula dodjeljuje u sklopu izbora Grand Prix osobi ili skupini koja se profesionalno ne bavi komunikacijom, no vrsnom se komunikacijom istaknula u prethodnoj godini. Tu prestižnu titulu lani je ponio Ante Mrvica, a godinu dana prije njega dobila ju je Hrvatska gorska služba spašavanja. Sada bi je mogao osvojiti Vojko jer je ocjenjivački sud 12. Grand Prixa istaknuo da ga za komunikatora godine kvalificira autoironičan glas kojim je u svojim pjesmama uspio koncizno i elaborirano artikulirati neke od središnjih boljki hrvatskog posttranzicijskog društva.
- E, to me gotovo pa izulo iz šlapa! Ne smatram se pretjerano komunikativnom osobom, a slično o meni misle i moji prijatelji i meni bliske osobe. U glazbi, ne smatram da komuniciram, barem ne svjesno. Samo se trudim napraviti što zabavniji tekst i glazbu. Nikakve mi analize društva pritom ne padaju na pamet - kaže Vojko V., koji iskreno priznaje da ga je šest nominacija za Porin manje iznenadilo.
- Zapravo sam očekivao neke nominacije. Album mi je stvarno dobro prošao, da su iz Porina ignorirali takvo nešto, bilo bi stvarno glupo. Dobro, možda nisam očekivao svih šest nominacija, ali pitanje je koliko ću ih ukupno dobiti jer može se dogoditi da mi svih šest poberu drugi. Moguće je da ću baš sve izgubiti - govori Vojko, koji je za Porin nominiran u kategorijama za album godine za album “Vojko”, za pjesmu godine za hit “Ne može”, za najbolji album klupske glazbe za album “Vojko”, za likovno oblikovanje, za mušku vokalnu izvedbu, a pjesma “Ne može” konkurira i za statuu za najbolji videospot.
Tvrda nagrada
- Htio bi ih sve dobiti! Svih šest - priželjkuje Splićanin.
Smatra li se boljim vokalom od Marka Tolje i Petra Graše, s kojima se bori za Porina za najbolji muški vokal?
- Naravno da nisam bolji vokal od njih dvojice. Od svih kategorija u kojima sam nominiran, ta mi je najsmješnija. Sjećam se da sam te pjesme snimao ležerno sjedeći u šlapama i trenirci u svojem malom tonskom studiju. Ali, dobro, kad su me već i tu nominirali, neka su. Međutim, kad već govorimo o nominacijama za Porin, da moram i mogu birati samo jednog Porina kojeg bih odnio doma u Split, odabrao bih onog za album godine. Taj bi mi baš dobro sjeo - govori Vojko, kojem su u ovoj porinovskoj kategoriji konkurenti Mile Kekin (“Kuća bez krova”), Goran Bare i Majke (“Nuspojave”), Detour (“TourDetour”) te Parni Valjak (“Vrijeme”).
- Kolike su mi šanse da osvojim tog Porina? Male. Ne vjerujem da glasači nešto jako trzaju na rep. Ali da bih volio dobiti tog Porina, kao i ostalih pet, to stoji. Već sam bio nominiran za Porina s Dječacima prije nekoliko godina u kategoriji za hit godine s pjesmom ‘Lovrinac’. Te godine pobijedila nas je Opća opasnost s nekom pjesmom kojoj se ne mogu sjetiti imena. Valjda neće tako biti i ove godine. Jer ja točno znam gdje bih držao svoje Porine: jedan bi bio kod mene u studiju, jedan u kući, jedan bi išao babi i didu, jedan materi i ocu, a jedan malom da ga glođe i da se igra s njim - otkriva Vojko, kojem smo preporučili da pazi na zube svojeg sedam mjeseci starog nasljednika Petra jer Porin je prilično tvrda nagrada.
- Mali grize svašta! Neće njemu moj Porin naškoditi - siguran je Vojko, kojeg pitamo je li pratio nedavnu opatijsku Doru.
Jacques i Roko
- To je ono gdje se bira naša pjesma za Eurosong? Nešto malo sam vidio po medijima, ali minimalno, jer smatram da ni Dora ni Eurosong nisu manifestacije u koje bi se uklapao tip poput mene - kontrira Vojko onim glazbenim kritičarima koji već godinama predlažu da na Eurosong pošaljemo Let 3, repere, hard rockere ili nekog sličnog izvođača.
- Slabo sam upoznat s Eurosongom, a čini mi se da tamo prilično dobro prolaze neki ekstremni spektakli. Jedne su godine tako pobijedili metalci iz Skandinavije (Lordi, op. a.), dobro kotiraju i neke polužene, polumuškarci... Dakle, ekstremno i iznimno kičasto fino prolazi. Što mislim, kako će na osnovu toga proći Jacques i Roko s krilima? Mislim da on s tim svojim krilima definitivno dobro predstavlja Hrvatsku. Mislim da su ta krila prava slika i prilika stanja u našoj državi - kroz smijeh govori Vojko, koji je zahvaljujući skladbama s albuma “Vojko” za ovu godinu rasprodan.
- Već sad imam dogovoreno pet-šest nastupa za srpanj i jednako toliko za kolovoz. Sve se to s koncertima jako zakotrljalo od nastupa u zagrebačkom Domu sportova jesenas. Je li me tada bilo strah da ću pjevati pred polupraznom dvoranom? Nego što! Ali, ja sam takav. Premda me trema satrla, tvrdoglavo sam htio baš tamo nastupiti. Predlagali su mi uoči tog koncerta da napravim dvije Tvornice, ali to sam odbio jer sam još s Dječacima i Kišom metaka napravio 100 Tvornica. Okej, nije ih bilo 100, ali bilo ih je. Samome sebi rekao sam da jedanput u životu imam šansu napuniti Dom sportova i drago mi je da je sve ispalo vrhunski. Kad su nakon pjesme, dvije svi počeli pjevati sa mnom, postao sam instrument publike, bilo mi je važno jedino da se svi dobro zabavimo, prestao sam paziti na detalje kojima se inače opterećujem - prisjeća se reperska zvijezda. Postoji li šansa da ga slava opije?
Rep na Balkanu
- Ovisi o kojem dijelu slave govorimo. Uvijek sam mislio da sam genijalan, i prije negoli sam počeo pjevati. Dakle, takvo što me ne može opiti. Ne vjerujem ni da mi se može dogoditi da postanem ohol. Jer ja sam već neko vrijeme u igri, nisam uspio preko noći, iza mene je desetak godina bavljenja glazbom. Da sam mlad, da se glazbom bavim tek dvije-tri godine, sigurno bi mi sve ovo što mi se dogodilo u posljednjih godinu dana udarilo o glavu. Ovako, nema šanse. Budite mirni, sigurno me, recimo, nećete vidjeti kako ničim izazvan ulicom šećem u Bachovu odijelu što sam ga nosio na koncertu u Domu sportova zahvaljujući ljudima iz splitskog HNK, koji su mi ga za tu priliku posudili - uvjerava Vojko, kojeg pitamo može li se u Hrvatskoj dobro živjeti od glazbe kakvu izvodi.
- Kako tko. Ako želiš živjeti od repa na Balkanu, ne možeš izbacivati bilo što. Moraš dobro razmisliti tko si kao izvođač, što možeš ponuditi ljudima, zbog čega bi netko došao na tvoj koncert... Dakle, trebaš razmišljati o proizvodu koji nudiš, koliko god glazbu grubo bilo nazivati proizvodom. Moraš se fokusirati na to što ljudima daješ. Sam si krojač svoje sudbine. Samo o tebi ovisi hoćeš li i koliko ćeš uspjeti - govori Splićanin, koji se zbog uspješnije karijere ne planira preseliti u Zagreb iako je svjestan da bi mu to možda bila poslovno dobra odluka.
- Sve je više-manje smješteno u Zagrebu, pa svako toliko moram put njega. Nisu mi draga putovanja, bole me i putni troškovi. Razmišljao sam neko vrijeme o selidbi, ali sam odustao. Ovdje u Splitu sam doma, tu imam svoj mali studio, tu je moje malo dite za koje želim da odraste točno ovdje - govori Vojko. Pitamo ga kako reagira na kritike.
- Dobro. Bezvezarijama se ne zamaram, a argumentiranu kritiku uvažavam. Što su bezvezarije? Napisi onih koji komentiraju i pišu o muzici, a ne kuže ni dvadeset posto onog što bi, da bi i prvo slovo napisali, trebali znati. Dođe mi često da počnem odgovarati na takve komentare, ali sam, na sreću, discipliniran, pa se uvijek uspijem obuzdati - odgovara glazbenik koji kaže da njegovu publiku većinu čine mladi ljudi.
- Nisam niti očekivao da će starije kućanice zbog mene zavoljeti rap. Mada, kažu mi da i neke od njih znaju stihove mojih pjesama. Koliko je dobro, a koliko loše što sam uspio doći do tako široke publike, ne znam ni sam - kaže Vojko, kojeg pitamo nije li sam krenuo prema toj široj publici kada je udružio snage s Tončijem Huljićem.
- Dobro, to je bio jako riskantan potez, priznajem. Doveo sam ga na moju vrstu muzike, njemu se to svidjelo, a cijelu smo priču upakirali tako da nije ispala ljigava - smatra reper, koji ističe da mu njegova majka, novinarka Slobodne Dalmacije, svojim savjetima nimalo ne pomaže u karijeri.
Slušanje pjesama
- Nikad i nije. Svatko od nas radi svoje. Bilo je nekih ponuda da ona sa mnom napravi intervju, ali to smo oboje odbili. Ovako, ona piše svoje tekstove, ja svoje... Pišem li što novo u posljednje vrijeme? Jedva! Svi me pitaju kada ću objaviti ‘Dvojka’ i ‘Trojka’ (tako će se zvati Vojkov drugi i treći album), a ja nemam odgovor. Ne stižem pisati, non-stop nastupam, imam i doma obaveze s Petrom. Žena veli da sam dobar otac, a i ja tako mislim. Što se glazbe tiče, ja ne želim pisati tek toliko da pišem, ne želim izlaziti s poluproizvodima. Na koji način pišem? Najčešće prvo napravim glazbu. Teško je reći u koje doba dana jer moje je radno vrijeme klizno. Što se tekstova za pjesme tiče, najčešće me mogu inspirirati ljudske mane, moje i tuđe, kao i sitne zločestoće koje svi nosimo u sebi - otkriva Vojko, čije pjesme uvijek prvi imaju čast preslušati njegovi prijatelji.
- Među njima ima ljudi koji se ne bave glazbom, ali znam da će mi iskreno reći što misle. Ne libe se reći mi ‘Ovo je smeće’ ako treba. Njihov sud mi je bitan, jer ja nisam objektivan prema onome što radim. Oni su mi puno bolje mjerilo. Dok im puštam glazbu, proučavam govor njihova tijela. Ako se zgrče ili posegnu za čašom i počnu piti da ne bi morali nešto reći, znam da ono što sam napravio nije dobro. Ako se ozare, ako im oči zasjaju, onda je dobro - govori Vojko, koji sina Petra ne uspavljuje vlastitim pjesmama. Umjesto toga, Petar sluša Mozarta i Harryja Belafontea. Za tatinu glazbu, kaže Vojko, ima vremena.