Možete li zamisliti da je priča o vojnom dezerteru, koji tjera svoju curu da nastupa u peep-showu kako bi imali od čega živjeti, sredinom devedesetih godina prošla kao filmski projekt na natječaju fonda za kinematografiju? Teško. Pa tada su vrijednosni parametri bili filmovi “Vrijeme za…” Oje Kodar, ratnu melodrama o hrvatskoj “majci hrabrost”, koja vuče lijes pobunjenom Krajinom kako bi u njemu sahranila poginulog sina, “Vukovar se vraća kući” Branka Schmidta, po žanru opet melodrama koja se odigrava među vukovarskim prognanicima a da se nijednom ne spomenu kontroverze oko pada grada na Dunavu, te “Gospa” Jakova Sedlara, kronika mučnih godina fra Joze Zovka u komunističkom režimu.
Vruć kesten za HRT
Pa ipak, takav je scenarij bio zanimljiv dramskoj redakciji Hrvatske radiotelevizije. Uostalom, napisao ga je poznati književnik Borislav Vujčić, cijenjen na televiziji, gdje su mu već otkupili dramu “Olovna pričest”. Unatoč kontroverznom sižeu, zanimala ih je i “Mrtva točka”, pa su je ponudili redateljici Snježani Tribuson, s kojom su već u nekoliko navrata uspješno surađivali. Ona ju je realizirala kao 55-minutnu TV dramu, s Goranom Grgićem i Natašom Dorčić u glavnim ulogama, a svoje je kolege Vinka Brešana, Hrvoja Hribara i Dejana Jovovića angažirala da igraju unproforce. Posebna je vrijednost njezina rada - kako se prisjeća Jovović - što je epizodnim zbivanjima, a ne glavnom radnjom, efektno dočarala atmosferu toga razdoblja. Drama je emitirana, nije izazvala nikakav skandal, ali je znakovito što poslije toga nikad nije reprizirana, kao da su na HRT-u znali da je u pitanju “vruć kesten”. Pokojni Tomislav Gotovac smatrao je “Mrtvu točku” jednim od zvjezdanih trenutaka samostalne hrvatske kinematografije, vodeći se načelom da su film i TV drama jedna te ista stvar.
Rat zasjenio film
Ta samostalna kinematografija nije baš započela zvjezdano. U proljeće 1990., nakon višestranačkih izbora, sve je naizgled ostalo isto. Krajem srpnja je - kao i svake godine - održan pulski festival na kojem je Veliku srebrnu arenu dobilo “Ljeto za sjećanje” Brune Gamulina (zlato je pripalo “Gluvom barutu” Bate Čengića, zlokobnoj najavi predstojećih zbivanja), a producirali su se filmovi odobreni na prethodnim natječajima Samoupravne interesne zajednice (SIZ-a) kinematografije.
Umjesto domaćih filmova javnost su puno više zaokupljale televizijske vijesti o balvan revoluciji. U lipnju 1991. Hrvatska je proglasila neovisnost, a najbolji dokaz da se s prošlošću ipak prekida bilo je raspuštanje narednog pulskog festivala, koji se trebao održati po starom - jugoslavenskom - konceptu. SIZ-ovi su ukinuti, pa je na inicijativu jednog od šest tadašnjih potpredsjednika države Antuna Vrdoljaka donesen privremeni Pravilnik o sufinanciranju filmske proizvodnje koji je predviđao da se na kinematografiju godišnje potroši oko pet milijuna DEM. Tročlana komisija na čelu s uglednim profesorom na Akademiji dramske umjetnosti Nikolom Tanhoferom odobravala je filmske projekte, a “zeleno svjetlo” prvi su dobili “Zlatne godine” Davora Žmegača, “Luka” Tomislava Radića i “Kamenita vrata” Ante Babaje.
“Luka” je snimljena najprije i unatoč respektabilnom predlošku, svojedobno kontroverznom romanu Antuna Šoljana, propala u kinima, “Kamenita vrata” doživjela su producentsku kalvariju, a jedino su “Zlatne godine” imale kakvog takvog uspjeha. Budući da su se dva od tri filma razračunavala s prošlošću, a treći je bio hermetični umjetnički egzercir, perspektive nove hrvatske kinematografije nisu izgledale blistavo. Pogotovo što se ubrzo zatim - kada se rat već razbuktao - godišnji filmski fond srozao na mizernih 800 tisuća DEM. Pulski festival - koji se prethodne dvije godine etablirao kao čisto hrvatska smotra - 1994. nije ni održan, jer je u toj sezoni snimljen samo jedan film.
Zapravo, činilo se da je u prethodnom desetljeću - unatoč tome što su mediji bili zagušeni o proživljenim strahotama u razdoblju komunizma - sve bilo bolje. Tada se proizvodilo četiri do šest cjelovečernjih igranih filmova godišnje, a gledanost domaćeg filma bila je izuzetna: recimo, “Život sa stricem” Krste Papića skupio je 135 tisuća gledatelja u zagrebačkim kinima, a redateljev prvi film u samostalnoj Hrvatskoj, primjereno naslovljen “Priča iz Hrvatske”, imao ih je jedva dvadesetak. Pulski festival, koji se za bivše Jugoslavije mogao pohvaliti ispunjenom Arenom, sada se doimao otužno.
Čak i kada se po završetku rata situacija stabilizirala, a za novog povjerenika za film postavljen je Antun Vrdoljak, skinut s pozicije generalnog direktora HRT-a, nije se krenulo “punom parom”. Godišnja je produkcija iznosila dva do tri filma, a spasonosno rješenje pronađeno je u prebacivanju televizijskih drama na 35mm vrpcu, kako bi se mogle prikazivati u kinima. Tko zapravo odlučuje o kinematografiji? Znakovita je bila polemika koja se vodila u filmskoj emisiji “Fatamorgana”. Na pitanje osjeća li odgovornost zbog slabe filmske žetve, Vrdoljak je odgovorio: “Pa ne odlučujem ja o filmskim projektima, nego komisija”.
Na što mu je Tanhofer replicirao: “Mi smo samo neka vrsta redaktora. Čitamo scenarije, ali pojma nemamo koji će se od njih realizirati”. Hrvatske se filmove koji su dobili stimulaciju fonda napadalo zbog pretjerane podobnosti, a rijetka su iznimka bili “Isprani” Zrinka Ogreste, čvrsto ukorijenjeni u tradiciji “crnog filma”. Bilo je poprilično iznenađenje kada je potonje ostvarenje trijumfiralo 1995. na pulskom festivalu umjesto favorizirane “Gospe”, obasute kišom odlikovanja predsjednika Republike Franje Tuđmana.
Posrtaji kinematografije
Pa dok je državna kinematografija posrtala, sve više potvrđujući tezu da su devedesete najgora dekada hrvatskog filma, osvježenje je stizalo iz najneočekivanijih smjerova. Bosanski izbjeglica Boris T. Matić našao je novi domicil u Zagrebu, etablirao se kao organizator najrazličitijih kulturnih manifestacija, pa se poželio baviti i produciranjem filmova. Povezao se s debitantom Goranom Rušinovićem, koji je imao gotov scenarij za “Mondo Bobo”, pa su u gerilskim uvjetima napravili film, čiju su realizaciju na različite načine omogućili Hrvoje Petrač i Branimir Glavaš. Čudan spoj istočnoeuropskog art filma šezdesetih te modernog američkog i europskog nezavisnog filma, “Mondo Bobo” pobijedio je 1997. u Puli, pa čak je imao i solidan odjek u kinima: neuglađena crno-bijela “no budget” krimi drama bila je poželjan odmak od uštogljenosti i prigodnosti tipičnog hrvatskog filmskog proizvoda.
Najvažniju ulogu u spasu hrvatske kinematografije odigrala je, međutim, dramska redakcija HRT-a. Dok ju je vodio Ivo Štivičić, tamo podobnost nije bila kriterij izbora scenarija, a prepoznavalo se i mlade talente: recimo, Ivan Salaj uz pomoć HRT-a i Akademije dramskih umjetnosti režirao je svoj (do danas mu je to jedini cjelovečernji rad) 70-minutni film o četvorici znanaca koji u ratno doba odluče pokopati prijatelja na mjestu na kojem su se to dogovorili još dok su bili klinci, unatoč tome što to uključuje oskvrnjivanje groba i prilično opasno putovanje s lešom (to je djelce zapravo otkrilo Gorana Višnjića). Mezimac dramskog programa bio je i Lukas Nola. Njegov film “Svaki put kad se rastajemo”, zgoda o kćerkici branitelja koju udomljuju jedan za drugim prilično čudni tipovi, pa i jedan lezbijski par, također je prebačen na 35mm i 1995. dobio četiri Zlatne arene na pulskom festivalu. U “Ruskom mesu” protagonisti su bili prostitutke, svodnici, kriminalci, prerušeni policajci i djevojka koja traži ubojicu svoje sestre: takav projekt teško da bi prošao na natječaju Vrdoljakovog fonda!
Nije vrijeme za komediju?
Ipak, najvažniji hrvatski film u samostalnoj produkciji HRT-a bio je “Kako je počeo rat na mom otoku” Vinka Brešana, po scenariju koji je redatelj napisao s ocem Ivom: da nije bilo velikog iskustva direktora fotografije Živka Zalara, teško da bi takav film mogao biti realiziran s tako skromnim budžetom.
Brešanov igrani prvijenac pobijedio je na pulskom festivalu 1996. godine, gdje se čuo i poneki komentar da još nije vrijeme za komediju o Domovinskom ratu, a u jesen se počelo govorkati da bi film možda mogao biti i zabranjen. Uoči premijere stvorena je fantastična atmosfera, pa su se pred kinima diljem Hrvatske stvorili redovi: nakon prikazivanja od nekoliko mjeseci imao je nešto manje od 350 tisuća gledatelja, što je rezultat impresivan i za hrvatsku kino mrežu prethodnih desetljeća. Zašto je Brešanov film bio tako gledan? Ponajprije, rat je sagledan iz potpuno drukčije prizme, iz provincijskog kuta, gdje se uvijek doima najsmješnije, međutim, najvažnije je da je imao pučke karaktere s poticajnim poštapalicama koji su ponikli iz velike komediografske tradicije.
HRT nije mogao predugo trpjeti Štivičićev koncept, pa ga je ubrzo zamijenio Tomislav Radić, koji u medijima tih godina nije bio osobito omiljen. Nekadašnji ultimativni modernist (“Živa istina”), devedesetih je razočarao sa svoja dva filma “Luka” i “Anđele moj dragi”, te bio u vladajućoj stranci. Pozvao je, međutim, na suradnju niz novih redateljskih i scenarističkih imena, a jedan od njih, Ognjen Sviličić, realizirao je u televizijskoj produkciji svoj prvijenac “Da mi je biti morski pas”. Godinu kasnije istovjetnu je priliku dobio Dalibor Matanić s filmom “Blagajnica hoće ići na more”, u kojem navodno ideološki “tvrdog” Radića uopće nije uznemirila scena, gdje čep boce šampanjca sruši kip Madone s police. Moglo bi se čak ustvrditi da je po novi hrvatski film Radić bio puno važnija osoba od Štivičića.
Službena kinematografija - istina, kada je vladavina Tuđmanova HDZ-a bila na izdisaju - proizvela je, međutim, međunarodno najuspješniji hrvatski film, Brešanova “Maršala”, komediju o duševnom bolesniku koji je umislio da je Josip Broz Tito. Nije da hrvatski film dotad nije bio eksponiran u svijetu. Ogrestin debitantski film “Krhotine” natjecao se 1991. za Europsku filmsku nagradu (tada se to zvalo Felix) u kategoriji najboljeg mladog filma, “Isprani” su pak primljeni u Karlove Vary, “Kako je počeo rat na mom otoku” nagrađen je u Cottbusu, na festivalu mladog istočnoeuropskog filma, kao i “Mondo Bobo”. Ogrestina “Crvena prašina”, snimljena neposredno prije “Maršala”, bila je u pratećem programu Venecije, što je bio prvi slučaj da se neki hrvatski film tih godina probije na jedan od tri velika svjetska festivala, no “Maršal” je zakoračio dalje: bio je u prestižnom berlinskom programu “Panorama” i dobio nagradu Wolfgang Staudte, kao najbolji film u tom programu, a zatim je u Karlovym Varyma odlikovan Kristalnim globusom za režiju, nagradom kojom se nedavno zakitio i Rajko Grlić za “Neka ostane među nama”. Dok su priznanja filmu pljuštala, sistem koji ga je iznjedrio više nije postojao.
Krajem 1999. Vrdoljak je dao ostavku na funkciju povjerenika za film, taman da ne sudjeluje u fijasku antikomunističkog spektakla Jakova Sedlara “Četverored”, emitiranom na HRT-u u dva dijela uoči izbora, kako bi se “oblatila” “crvena” koalicija, ali nije imao ništa protiv da mu ministar kulture Božo Biškupić kao utjehu odobri jedan stari scenarij, koji je realizirao tek nakon četiri godine kao film i TV seriju “Duga mračna noć”.
Podobnost više nije mjerilo
Nakon pobjede koalicije, novi ministar kulture Antun Vujić napravio je ključan potez - povećao je budžet kinematografije. Njegov povjerenik za film, ugledni filmolog dr. Ante Peterlić, napravio je jedinu grešku što je u prve tri godine svoga mandata odobrio previše filmskih projekata, pa u četvrtoj više nije bilo novca niti za koga. Podobnost više nije bila isključivi kriterij, sudeći po tome da se među odabranima našao i film Vinka Brešana “Svjedoci”, ekranizacija kontroverznog bestselera Jurice Pavičića “Ovce od gipsa”, nadahnutog slučajem ubojstva civila srpske nacionalnosti od strane hrvatskih vojnika.
Hrvatska kinematografija čudan je entitet: tek što se činilo da je napokon uređena, da talentirani filmaši mogu snimati i provokativne projekte, najugodnija iznenađenja i dalje su stizala izvan sistema. Dalibor Matanić - čiji je prvijenac “Blagajnica hoće ići na more” ponikao u dramskoj redakciji Tomislava Radića i zatim u kinima postao veliki hit (50 tisuća gledatelja) - režirao je 2002. “Fine mrtve djevojke”, krimi melodramu o lezbijkama koje doživljavaju drastičan udes na zagrebačkoj periferiji, i osvojio četiri Zlatne arene, unatoč tome što je film snimljen bez kune državnih dotacija. Nezavisni producent Jozo Patljak, naime, pokušao je dokazati da sa svojim poduzećem Alka film može napraviti jeftinije i zanimljivije filmove nego državna kinematografija.
“Fine mrtve djevojke” bile su neka vrsta neo noira, film koji po duhu ima puno zajedničkog s današnjim subverzivnim žanrovskim eksperimentima u regiji i pravo je čudo kako nije završio u službenom programu nekog od velikih svjetskih festivala. Kako se prisjećaju svjedoci, bio je to dug neiskustvu producenata i nepostojanju jakog lobija koji bi gurao novi hrvatski film. Kada je naposljetku malo nedostajalo da se film nađe u službenom programu Cannesa, presudila je činjenica da najpoznatiji festival na svijetu ne može ugostiti ostvarenje koje su prije toga odbili Venecija i Berlin.
Producent Patljak još je jednom dokazao dobar sluh za filmske projekte, kada je sa samo 800 tisuća kuna državne potpore realizirao film debitanta Arsena Antona Ostojića “Ta divna splitska noć”. Poslije se izgubio u pokušajima da revitalizira karijeru veterana Fadila Hadžića, međutim, u novije je vrijeme postao možda najvažnija osoba za hrvatske filmaše: zahvaljujući njegovom odjelu za postprodukciju u Jadran filmu, troškovi su smanjeni i za pedeset posto u odnosu na ono što se nudi u Mađarskoj i Austriji, a u jesen će - kako Patljak tvrdi - sve biti spremno i za 3D tehnologiju!
Povratak u prošlost
HDZ se 2004. vratio na vlast, Božo Biškupić je opet postao ministar kulture, a te godine na pulskom se festivalu stekao dojam da se vraćamo u prošlost. Bilo je očito da je žiri sastavljen tako kako bi Vrdoljakova “Duga mračna noć” - s navodnom cijenom od pet milijuna eura - bila apsolutni pobjednik festivala, što se naposljetku i dogodilo, međutim, najviše su pažnje privukla dva “aduta iz sjene” - “Ta divna splitska noć” i Sviličićev “Oprosti za kung fu”, televizijski film naknadno prebačen na 35mm vrpcu.
Oba su dobila izvrsnu međunarodnu promociju u regionalnom programu Sarajevo film festivala i zatim krenula dalje u svijet, a Ostojiću, čija je “Splitska noć” nominirana za Europsku filmsku nagradu za najbolje europsko otkriće, malo nedostajalo da se zakiti i nominacijom za Oscara za najbolji strani film. Iskusan političar, Biškupić je prestao promovirati svog prijatelja Vrdoljaka, čija “Duga mračna noć” nije imala šanse na svjetskom tržištu pa je počeo čestitati mlađim hrvatskim filmašima na njihovim uspjesima.
Novi hrvatski film postupno je stasao u najjaču kinematografsku silu u regiji. Bosanski je film imao neusporedivo važnija priznanja, no hrvatski se film mogao pohvaliti većim brojem ujednačenih ostvarenja koja su s razlogom počela privlačiti pažnju stranih festivalskih “skauta”. “Svakako obratite pažnju na nove hrvatske filmove”, napisala je jedna britanska selektorica u Screen Internationalu. Brešanovi “Svjedoci” prikazani su u službenom programu berlinskog festivala, a Sviličić je s dva filma - “Oprosti za kung fu” i “Arminom” - bio u pratećem berlinskom programu “Forum”. Hrvoje Hribar postigao je sjajan uspjeh u kinima ekranizacijom romana Ante Tomića “Što je muškarac bez brkova” (nešto manje od 160 tisuća gledatelja), sugerirajući da je recept za hit u pravom izboru žanra, dobroj ljubavnoj priči i nešto malo provokativnosti. Uz nova redateljska imena (Antonio Nuić, Kristijan Milić), novi hrvatski film profitirao je i od nekolicine povratnika.
Rajko Grlić snimio je “Karaulu”, opet po predlošku Ante Tomića, film namijenjen tržištu svih zemalja bivše Jugoslavije, ali je najbolje prošao u Srbiji i Hrvatskoj, Tomislav Radić je ugodno iznenadio niskobudžetnom dramom “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”, koja se prije dvije godine u anketi Jutarnjeg lista našla među prva tri prvoplasirana filma iz razdoblja hrvatske samostalnosti, Branko Schmidt je najprije ostvario solidan međunarodni odjek “Putom lubenica”, no najbolje mu je ostvarenje u karijeri žestoka urbana freska “Metastaze”, koja je prošle godine pobijedila u Puli. Goran Rušinović je također snimio svoje dosad najintrigantnije ostvarenje, “Buick riviera” po knjizi Miljenka Jergovića, jedini hrvatski film koji je uspio osvojiti Srce Sarajeva za najbolji film u regiji.
Kreativno razdoblje
Zapravo, prvo desetljeće novog milenija kreativno je najpoticajnije razdoblje u povijesti hrvatske kinematografije. U njemu dominiraju redatelji čije godine starosti variraju od tridesete do pedeset i neke, svi su se školovali na odsjeku režije Akademije dramskih umjetnosti, a stilski im je pristup krajnje raznolik, od naslanjanja na tradiciju do posvemašnje inovativnosti, od naglašene socijalne angažiranosti do komornih psiholoških drama. U toj raznolikosti Sviličić, na primjer, vidi problem: puno je lakše probiti se na međunarodnoj sceni ukoliko dolaziš s prepoznatljivom kinematografskom etiketom, kao što je to novi rumunjski film. Ti filmaši, međutim, znaju imati puno radikalniji stilski prosede i provokativnije sadržaje, što našim redateljima najčešće nedostaje.
Nagrada kao adut za TV
Drugo, novi hrvatski film računa prvenstveno na festivalsku scenu, što bi se moglo isplatiti - opet po Sviličićevom mišljenju - ukoliko se počne prodavati na svjetske televizije: festivalska nagrada tada bi mogla biti značajan adut. Zašto nije prisutniji u domaćim kinima? Ponajprije kino mreža je premala da bi se isplatilo razmišljati prvenstveno o uspjehu kod publike, a postojeći sistem privilegira prikazivača i distributera, a tek zatim producenta. Zatim, postojeći način odobravanja projekata uopće ne uzima u obzir eventualan odjek kod publike. Dok se čita scenarij, ponekad je to teško i pretpostaviti.
Od prije dvije godine hrvatska kinematografija više nije pri ministarstvu kulture nego djeluje u okviru samostalne institucije Hrvatski audiovizualni centar, koji, istina, najveći dio sredstava dobiva od tog ministarstva, pa je ta “samostalnost” donekle upitna. Ipak, u međuvremenu se ravnoteža moći znatno izmijenila. Jadran film, nekoć najmoćnije filmsko poduzeće u bivšoj Jugoslaviji, danas jedva producira filmove, a puno važniju ulogu u kinematografiji imaju manja poduzeća kao što su Propeler film, Maxima film, Kinorama i Inter film. Tijekom proteklog desetljeća nekoć iznimno utjecajni Antun Vrdoljak i Veljko Bulajić snimili su po jedan film, no oni više nisu filmski moćnici: uostalom, Vrdoljak je bez pogovora odbijen kad je od HAVC-a tražio dodatnu stimulaciju za svoju televizijsku seriju “Tito”.
Puno je važnije što o nekom sistemskom rješenju za boljitak kinematografije misle Hrvoje Hribar ili Vinko Brešan te još nekolicina redatelja i producenata koji nakon ostavke dosadašnjeg ravnatelja HAVC-a Nikše Sviličića već nekoliko mjeseci promišljaju budućnost hrvatskog filma. A ona zasad nije osobito blistava. Već drugu godinu zaredom u Sarajevu pobjeđuje srpski film i postupno preuzima primat hrvatskome, HRT - toliko važan po hrvatski film u protekla dva desetljeća - jedva da ima kontakata s kinematografijom, a natječaji za nove filmske projekte trpe od dječjih bolesti prethodnih razdoblja. Hoćemo li se s nostalgijom prisjećati dekade koja je na izmaku kao zlatnog razdoblja hrvatskog filma, nečega što se više neće ponoviti? Ili će filmaši i producenti okupljeni oko HAVC-a uspjeti stvoriti uvjete u kojima će hrvatski film opet postati dominantan u regiji? Prerano je za procjenu.