Četiri desetljeća nakon afere Watergate, Bena Bradleea još nešto kopka o Dubokom grlu, tvrdi autor Jeff Himmelman u svojoj tek izišloj knjizi “Yours in Truth”. Knjiga je najavljena kao nova biografija legendarnog urednika Washington Posta, čiji su mladi novinari Bob Woodward i Carl Bernstein prvi, i zasad jedini, novinari u povijesti Amerike koji su svojom istragom i člancima srušili jednog korumpiranog predsjednika s vlasti, Richarda Nixona , prisilivši ga na ostavku. Woodward i Bernstein, njihov izvor zvan Duboko grlo, njihova knjiga “Svi predsjednikovi ljudi” i film u kojemu ih glume Robert Redford i Dustin Hoffman, ostali su simboli te velike političke priče. No, najzanimljiviji lik uvijek je bio glavni urednik Ben Bradlee, koji je tjerao i usmjeravao neiskusne novinare u istrazi zbog koje se na njegovu redakciju sručio cijeli svijet i donosio ključne odluke i snosio rizik u aferi.
Bogata arhiva
Himmelman je knjigu napisao na temelju Bradleejeve bogate arhive. Dovela ga je Bradleejeva supruga Sally Quinn, jer je htjela da njezin muž napiše novu knjigu o sebi, uz Himmelmanovu pomoć. Bradlee mu je sam otvorio arhive i upozorio na to da u njima vjerojatno nema ničeg zanimljivog. Himmelmana je preporučio Bob Woodward, jer mu je bio istraživač za knjigu “Maestro” o Alanu Greenspanu, objavljenu 2001., a pomogao je i Bradleejevu sinu kad je pisao svoje memoare. U arhivi je bilo svačega. Bradleejevih pisama Jesseju Jacksonu da mu se prestane miješati u uređivanje, pa pismo predsjedničkom kandidatu, senatoru Georgeu McGovernu, kojega je Post proganjao jer je htio iznajmiti kuću sirijskom ambasadoru, a u kojemu Bradlee kaže: “Dragi George, mislim da je naša priča o tvojoj kući sranje i žao mi je da je uopće objavljena”, zatim pismo trenera Washington Redskinsa na kojemu je Bradlee napisao “odložiti u mapu Šupci” i slično. Bradlee je ubrzo odustao od pisanja knjige, ali je Himmelmanu rekao da slobodno istražuje. Himmelman je tada, tvrdi, našao vrlo zanimljive dokumente. Na kraju je pišući o Bradleeju napisao knjigu o Bobu Woodwardu i doveo u pitanje cijelu priču o Watergateu. Woodward je na Watergateu napravio veličanstvenu novinarsku karijeru, još vrlo živu i uspješnu. On je živi spomenik klasičnog novinarstva, ali knjiga prikazuje novinara opsjednutog imidžem, spremnog na sve da obrani svoje često klimave tvrdnje.
Himmelman ne secira posebno Bradleejevu arhivu, nego naširoko prepričava što su Bradlee i Woodward odgovarali kad ih je suočavao s dokumentima koje je smatrao znakovitima.
Među njima se ističu samo dva. Jedan je davni, neobjavljeni intervju iz 1990., u kojemu Bradlee kaže da nikad nije vjerovao u Woodwardovu priču o Dubokom grlu. Ključni izvor u aferi Watergate mnogo je godina kasnije identificiran kao Mark Felt, bivši agent FBI-a. Woodward je uvijek tvrdio da se s njim sastajao u jednoj washingtonskoj podzemnoj garaži, i da su imali znakove. Kad bi Woodward htio sastanak, uklanjao bi lončanicu na prozoru svoga stana, a Duboko grlo se identificirao primjerkom New York Timesa pod rukom. Bradlee na to ima za reći: “Ne vjerujem da je bilo baš tako.”
Drugi dokument je gusto tipkani dopis na sedam stranica koji je Carl Bernstein 4. prosinca 1972. poslao Bradleeju. Nixon je već bio ponovno izabran, a priča o Watergateu se hladila. Istražno povjerenstvo nije davalo signale o tome što će se dogoditi s aferom. Woodward i Bernstein očajnički su tražili bilo kakav novi trag. Pokušali su kontaktirati članove istražnog povjerenstva i uvijek su tvrdili da im oni ništa nisu htjeli reći. Zbog toga su umalo završili u zatvoru, ali odvjetnici Washington Posta izvukli su ih samo sa sudskom zabranom pristupa. Ben Bradlee im je ipak dopustio da probaju ponovno.
Demokratska etika
Bernstein je, pišući mu, odao da im je ključne informacije na kraju dala članica povjerenstva koju zove “CB”. Piše: “Stigao sam kod nje oko 7.45 navečer, predstavio se kroz zatvorena vrata, i odmah je rekla: ‘Odlični su vam članci’. Kasnije mi je telefonom rekla: ‘Divim se vašoj ustrajnosti’.” U knjizi “Svi predsjednikovi ljudi” gotovo isti razgovor pripisuje se ženi pod inicijalom “Z” koju je Woodward kasnije spominjao kao izvor jednako važan koliko i Duboko grlo, ali nikad nije priznao da je ona bila članica istražnog povjerenstva. “Ne bi to smio predoslovno shvaćati”, rekao je Woodward Himmelmanu kad ga je on suočio s Bernsteinovim pismom. “To nije baš bilo čisto k’o suza, ali sve se tada radilo tako, to je bila takva priča. Uostalom, istraga o aferi Iran-Contra teže je kršenje demokratske etike od ičega iz Watergatea.” “Z” im je rekla da istražno povjerenstvo najviše zanimaju predstojnik ureda predsjednika Bob Haldeman i pomoćnik John Ehrlichman, jer su oni vodili prisluškivanje Demokrata i tako prikupljali informacije te da je predsjednikov savjetnik John Dean također duboko upleten. Tako je počeo drugi, kobni udar Washington Posta na Nixona. Da se tada znalo odakle im zapravo informacije, Washington Post bi propao, a Nixon bi se vjerojatno izvukao. Bradlee je Himmelmanu rekao da nikad nije previše istraživao jesu li Woodward i Bernstein dobivali informacije iz povjerenstva.