Godine 2008. financijska kriza osjetila se i na medijskoj sceni. U rezanju troškova, ugroženi dnevnici, tjednici i televizijski kanali najprije su se rješavali usluga suradnika u području kulture, i to ne samo onih koji su povlađivali ukusu elite te se bavili kazalištem, ozbiljnom glazbom i likovnom umjetnošću, nego i krajnjih populista, tj. filmskih kritičara . Potonji su već desetljećima smatrani nedodirljivima, njihov se broj povećavao, posebno nakon širenja interneta, a odjednom su postali suvišni. Ekskluzivni The Village Voice zahvalio se J. Hobermanu, jednom od najutjecajnijih svjetskih filmskih kritičara, a šefovi Varietyja, najeminentnijega glasila za show business, procijenili su da će najviše uštedjeti ako daju otkaz svojim filmskim kritičarima i ne moraju više zdvajati nad troškovima njihovih putovanja na velike europske festivale. Napise dojučerašnjih kritičarskih zvijezda odsad ste mogli čitati na manje prestižnim web portalima, a dvadesetineštogodišnjaci sve češće su dobivali savjet iskusnijih kolega da se klone pisanja o filmu.
Drugi voditelji
Pomor filmske kritike trajao je barem godinu dana i u nekim se slučajevima pokazao kao kobna pogreška. The Hollywood Reporter preuzeo je glavnog Varietyjeva filmskog kritičara Todda McCarthyja, započeo medijski uspon i ubrzo zasjenio svog donedavno nedostižnog konkurenta. Moćni mediji kao The New York Times nastavili su izazivati mnogočlanom rubrikom kulture u kojoj su bila barem tri filmska kritičara, želeći i na taj način pokazati da se ne da samo tako uzdrmati ekonomskim potresima. No slučaj Rogera Eberta najbolje je svjedočio da tu profesiju nije tako lako otpisati. U doba spomenutih previranja dugogodišnji filmski kritičar Chicago Sun-Timesa i popularna TV faca zbog bolesti više nije mogao govoriti, tjelesne funkcije su mu bile znatno reducirane, ali nikom nije padalo napamet da s njim raskine ugovor. Dovoljno je bilo da TV emisija nosi Ebertovo ime, a da netko drugi priča umjesto njega, pa da gledanost bude solidna. Čitatelji koji su redovno pratili Ebertov blog ne bi ni zamijetili da tamo vrlo često drugi kritičari recenziraju filmove, no unatoč tome broj korisnika koji bi posjetili tu stranicu nije se smanjivao.
Obamino prijateljstvo
Kolika je magija Ebertove etikete najbolje se vidjelo ovog petka i subote kada je objavljeno da je kritičar umro. Doajen američke filmske kritike Andrew Sarris prošlo je ljeto dobio pristojan medijski ispraćaj, primjeren osobi koja je šezdesetih rasplamsala tzv. teoriju autora i razbjesnila konzervativne čistunce uvođenjem Howarda Hawksa i Alfreda Hitchcocka u filmski panteon, ali to nije bilo ništa u usporedbi s time kakvu su počast ovog vikenda odali Rogeru Ebertu. Web portal moviecitynews.com u svojoj je desnoj kolumni, u kojoj javlja o vijestima s filmske scene, imao isključivo napise o Ebertovoj smrti. Oglasio se i predsjednik Barack Obama koji je izjavio da je preminuli kritičar za mnoge Amerikance bio sinonim za film. Ne bi on to rekao samo tako, no obojica su profesionalne karijere zasnovali u Chicagu, što je imalo specifičnu važnost: još u prvoj polovici devedesetih Ebert je upozorio na mladog, perspektivnog političara pred kojim je velika budućnost.
Odakle jednom filmskom kritičaru takva karizma, mogućnost da dobije više relevantnih osmrtnica od najuglednijih Amerikanaca? Jedan od odgovora je svakako činjenica da je Ebert među prvima u svom fahu shvatio važnost televizije. Sedamdesetih godina nije imao razloga žaliti se na svoj status u Chicago Sun-Timesu, sredinom tog desetljeća dobio je Pulitzerovu nagradu za recenzije objavljene tijekom 1974., kao prvi filmski kritičar kojem je ukazano to priznanje. No, vrag mu nije dao mira i s kolegom Geneom Siskelom prvo je počeo raditi emisiju “Sneak Previews”, da bi 1982. lansirali iznimno popularnu “Siskel and Ebert at the Movies”. Potonja nije sadržavala bog zna što, dvojica kritičara sjedila bi u svojim foteljama na balkonu tobožnje kinodvorane i prepirala se o vrijednosti pojedinog filma. Njihov bi meč završio ocjenom koja bi se sastojala u dizanju ili spuštanju palca, kako bi to radili imperatori u rimskoj areni, prije nego što nekog gladijatora osude na smrt ili mu daruju život. “Dva palca gore” značila bi krajnje afirmativnu ocjenu za neki film i ta je dosjetka postala beskrajno reciklirana. Ebert i Siskel mudro su je zaštitili pri autorskoj agenciji, no teško da su mogli pohvatati sve krađe koje su uslijedile: devedesetih je ocjenjivanje palcima preuzeo njemački satelitski magazin TV Spielfilm, a od njih smo ga prekopirali u Globusu, iako nam nije bilo lako jer naši grafički urednici nisu znali nacrtati palac kako spada.