SPORT DANAŠNJICE

ALEKSANDAR HOLIGA Kako su nogometne zvijezde prestale biti ljudi, a nekad su ih obožavali zbog nesavršenosti

    AUTOR:
    • Aleksandar Holiga

  • OBJAVLJENO:
  • 17.01.2015. u 19:33

Nekad ih je publika obožavala jer su bili nesavršeni. Živjeli su poput rock-zvijezda. Zabavljali se, pili...Ronaldo, kažu, u životu nije popio kap alkohola

Kad imate moj talent, uspjeh je stvar izbora”, rekao je jednom Zlatan Ibrahimović. “Morate samo odlučiti da ćete raditi na njemu.” Njegova izjava možda najbolje objašnjava što danas znači biti vrhunski nogometaš: talent je preduvjet, ali ono što je Zlatanu omogućilo takav status su naporni rad i maksimalna posvećenost karijeri. Kad pogledate njegovo tijelo - tih 195 centimetara i 95 kilograma mišićne mase - jasno je o čemu priča. Iza njega su godine i godine svakodnevnog vježbanja, pravilne ishrane i odmora, odricanja. Sada su mu 33 godine i još uvijek je u naponu snage, jedan od najboljih na svijetu: ne bi to mogao da nije apsolutni i vrhunski profesionalac.

Nekadašnje zvijezde nisu bile takve.

Pogledate li na YouTubeu scene razmjene dresova iz minulih desetljeća, vidjet ćete neka sasvim drugačija torza od današnjih, pogotovo kod onih najboljih. Ferenc Puskás čak je i na igračkom vrhuncu bio debeljuškast, George Best satirao se od alkohola, Johan Cruyff pušio dvije kutije cigareta dnevno, a Diego Maradona je imao ozbiljne probleme s težinom i s kokainom. I najveće domaće zvijezde, poput Bake Sliškovića i Roberta Prosinečkoga, po odnosu prema radu i vlastitom tijelu bile su gotovo dijametralno suprotne od, recimo, Luke Modrića i Marija Mandžukića.

Kult obožavanja

Kult obožavanja ‘posebnih’ pojedinaca star je valjda koliko i čovječanstvo. Sve do poslije Drugog svjetskog rata, u historiografiji je dominantna bila takozvana ‘Teorija velikog čovjeka’, koju je u 19. stoljeću razvio škotski mislilac Thomas Carlyle - doktrina o tome da su izuzetno nadareni i sposobni pojedinci ( Napoleon, Mozart, Einstein…) svojim djelovanjem oblikovali povijest. O sličnim stvarima razmišljao je i Friedrich Nietzsche, koji je razvio koncept nadčovjeka kao cilja kojemu bi čovječanstvo trebalo težiti. Ovakve su teorije kasnije izgubile primat nad onima koje ne negiraju individualni genij pojedinaca, ali naglašavaju povijesni i društveni kontekst kao presudan.

Međutim, kult celebrityja ključni je dio današnje kulture spektakla u kojoj nogomet igra izrazito veliku ulogu - jer puno je lakše promovirati i reklamirati pojedinca nego kolektiv ili igru samu, pogotovo na globaliziranom tržištu gdje milijuni i milijuni ljubitelja nogometa nemaju neposrednu emotivnu ili geografsku poveznicu s momčadima koje gledaju na televiziji. Kontekst i činjenica da je nogomet momčadska igra tu su u drugom planu.

Manifestacije poput ovotjedne dodjele Zlatne lopte vrlo su plastičan pokazatelj tog trenda. Svake godine za nju se bore dvojica superheroja, dva nadčovjeka koji su svaki dan u medijima i svako malo obore neki rekord, te još netko treći. Ceremonija je vremenom postala prvorazredni gala-spektakl poput Oscara ili Grammyja, jedino što ima samo dvije stvarne zvijezde: sve kamere i fotoaparati fokusirani su na Cristiana Ronalda i Lionela Messija, a mediji još danima poslije donose priče o svakom njihovom uskliku, međusobnom pogledu, odjevnoj kombinaciji, pratiteljici, poluizjavi. Tko na koncu osvaja nagradu čak je i manje važno.

Evolucija ove nagrade prati i evoluciju nogometa te odnos javnosti prema njegovim najvećim zvijezdama. Desetljećima je Ballon d'Or, koji je 1956. s ciljem promocije sporta pokrenuo magazin France Football, imao i edukativnu ulogu: nogomet je svega jednom ili dvaput tjedno bio na televiziji i prosječni konzument imao je vrlo malo prilika vidjeti na djelu najbolje igrače. Onda su 1990-ih godina Silvio Berlusconi i Rupert Murdoch izgradili televizijske kanale na nogometu i ugradili ga u same temelje svojih medijskih carstava; internet mu je proširio doseg do ranije nezamislivih razmjera. UEFA je jahala na trendu s uvođenjem Lige prvaka, a ujedinjavanje Europe i ‘Bosmanovo pravilo’ zatvarali su krug i povećavali jaz između superbogatih i onih ostalih, omogućivši gomilanje najboljih igrača u nekoliko financijski najjačih klubova. I sama igra doživjela je promjene: golmanima je zabranjeno da rukama hvataju povratne lopte, pooštreno je sankcioniranje startova, nogomet je posto brži, atraktivniji, taktički sofisticiraniji i daleko fizički zahtjevniji.

Talent nije dovoljan

Talent i razmjerno profesionalni pristup više nisu dovoljni - današnje zvijezde moraju biti ekstremni profesionalci da bi opstale na vrhu. Cristiano je, primjerice, svjestan znanstvene činjenice da ‘sprinterska’ struktura njegovih mišića u prosjeku brže propada, pa si često po povratku s gostovanja priređuje ledene kupke za rekuperaciju. Osim toga, nikad u životu nije okusio ni kap alkohola.

Nekadašnji nogometaši nisu bili bogati i u pravilu nisu mogli za igračke karijere osigurati egzistenciju. Najtalentiraniji među njima često su živjeli poput rock zvijezda: zabavljali se, pili, kurvali, zatvarali lokale. Oni su imali vidljivo ljudsko lice; gledati ih na djelu i pratiti njihove karijere značilo je promatrati vječnu borbu između njihovog zvjezdanog statusa i sasvim ovozemaljskih problema - konstantnu unutarnju borbu heroja sa svojom ljudskom prirodom. Često bi zakazali na terenu, a često i zablistali baš kad je bilo najvažnije. Publika ih je, naravno, obožavala - možda još i više zbog toga što su bili nesavršeni, poput antičkih polubogova.

Mitovi o superherojima

Messi danas zarađuje 65 milijuna dolara godišnje - što od ugovora, što od sponzora. Zadnje procjene govore o tome da bi onaj tko bi ga htio odvesti iz Barcelone u taj posao trebao uložiti gotovo pola milijarde funti. Cristiano Ronaldo igra u zlatnim kopačkama ručne izrade, s logom CR7 optočenim dijamantima. Robert Prosinečki nekoć je reklamirao čarape Udarnik tako da je u njima prošetao do šanka; Cristiano reklamira gaće na golišavim jumbo plakatima, a u rodnom Funchalu nedavno su mu podigli spomenik koji njegovu ‘muškost’ također prikazuje u natprirodnoj veličini.

Čak i narativi na kojima su izgrađene njihove karijere izgledaju kao predlošci za mitove o superherojima. Messi nikad ne bi postao to što je da još u djetinjstvu nije prepoznat kao poseban i svakodnevno primao injekcije s hormonom rasta da bi se tjelesno razvio. Ronaldo dolazi s mističnog otoka u Atlantiku i prošao je metamorfozu od ružnog teen-krkana grozne dentalne higijene u zalizanog, utegnutog, isklesanog Apolona. Ibrahimovićev uspon iz gastarbajterske četvrti Malmöa, gdje je kao 15-godišnjak htio odustati od nogometa i posvetiti se karijeri škverana, dokumentiran je u globalnom bestseleru “Ja sam Zlatan”.

Simbolički, ovi igrači nadvladali su svoje ovozemaljske mane i nedostatke, ali su time izgubili i ponešto od svojega ljudskog lica. Publika se sve teže može poistovjetiti s nedodirljivim božanstvima nogometa - umjesto toga, oni im kroz medijsku prizmu dolaze gotovo neodvojivi od svojih avatara u računalnim igricama (“Messi je poput Playstation igrača”, rekao je Arsene Wenger). U zamjenu za astronomska primanja od njih se očekuje da budu 100 posto posvećeni igri, spremni iz tjedna u tjedan pružati spektakularne partije i što je moguće bliže savršenstvu.

Stoga je današnje idoliziranje igrača drukčije od onog nekadašnjeg. Apoteoza Messija, Ronalda ili Zlatana sada je institucionalizirana kroz UEFA-u, FIFA-u, medijski PR i marketinške kampanje. Stvaranje i održavanje nogometnih superzvijezda danas je industrija.

Izdvajamo