ZAGREB - U nakladi zagrebačkog Duriexa izišlo je novo, dragocjeno djelce: “Gorući grm - život i djelo”, kratka ali sadržajna ilustrirana autobiografija grafičkog dizajnera i slikara Alfreda Pala (1920. -2010.), koju je priredio njegov prijatelj Bogdan Žižić, filmski redatelj.
Alfred Pal preživio je holokaust. Dobar dio mladosti proveo je u logorima, fašističkim i komunističkim a, na koncu, glave ga je došao jedan marcijalni motociklist, koji ga je lani u ovo doba u punoj brzini pokupio u središtu Zagreba, pa se starac još mjesecima polomljen zlopatio u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica. Bogdan Žižić sjedio je uz njegovu postelju, o čemu svjedoči u napomeni na kraju knjige: “Pri kraju, nekoliko dana prije svoje smrti, rekao mi je: ‘Uvijek sam želio pisati o svom životu. Nisam to učinio i sada znam da je prekasno. Ako nađeš vremena, ostaje ti da tako nešto učiniš, jer možda o mojemu životu najviše znaš.’”
Prijateljev trud
Bogdan Žižić prijateljevao je s Palom od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, a 1993. bilježio je kamerom njegov posjet Golom otoku, nakon što je dopušten pristup otoku na kojem su komunisti držali koncentracijski kamp za vlastite disidente, među kojima je završio i Pal, bivši logoraš s ni dva kilometra udaljenog Raba, gdje su ga koju godinu ranije bile zatočile talijanske vlasti. Žižić piše, nadalje, da je Palova autobiografija rezultat njegovih višekratnih “filmskih, magnetofonskih, diktafonskih i ručnih zapisa Palovih iskaza, učinjenih na Golom otoku, u Zagrebu, Vukovaru, Srijemskim Čakovcima i drugdje.”
Bogdan Žižić prije dvije godine kod istog nakladnika, Durieuxa, objavio je vlastitu autobiografiju, “Pješčana ura”, u kojoj je demonstrirao dobro pamćenje, jezgrovit stil i svoj na filmu odavna dokazan dokumentaristički dar da zabilježi bitne a slikovite detalje. Palova je, pak, sjećanja zabilježio, rekao bih, s još većom pomnjom nego vlastita.
Partizanske novine
Alfreda Pala zapravo poznaje svaki čitatelj knjiga u Hrvatskoj, i gotovo svaki čitatelj s prostora bivše Jugoslavije.
Opremio je više od 1500 knjiga, a svatko će se sjetiti vizualnog identiteta koji je, primjerice, dao bibliotekama HIT, Evergreen, nakladnika Znanje. Pal je pionir grafičkog dizajna u nas. Raditi je počeo još u partizanima, 1943., i radio je sve do posljednje nesreće, dakle punih 66 godina. Pal je bio i slikar, i to snažan i strastven, sugestivan i apokaliptičan majstor rasprslih boja na mračnoj podlozi, o čemu svjedoče i reprodukcije u knjizi, koja je otisnuta na najboljem, masnom papiru.
Osim Palovih slika i naslovnica knjiga, donosi i desetke fotografija i faksimila iz Palove i hrvatske prošlosti. Tu su, među ostalima, fotografije Vukovara iz 40-ih godina prošlog stoljeća, grada Palova djetinstva, onaj najuži centar grada s voltama, kojega pamtimo osakaćenog 1991., a ovdje se grad nadaje i kao idilična luka za velike njemačke putničke brodove Jupiter i Saturn, uslikane kako pristaju uz njegove obale.
Tu je fotografija nekadašnje velike vukovarske sinagoge, tu su fotografije golootočkog logora, tu je Alfred Pal kao partizanski konjovodac, panorama Topuskog iz 1944., u kojem je Pal radio partizanske novine, i u kojem je rođena hrvatska država.
Tu je faksimil naslovnice Kerempuha iz travnja 1946., satiričnog časopisa čiji je Pal suosnivač, prvog takvog i prvog zabranjenog u socijalističkoj Jugoslaviji, faksimil njegove partizanske iskaznice...
Mama je zakasnila
Alfred Pal rodio se 30. studenoga 1920. u Beču, gdje je njegov otac Stefan Pal prosperirao kao tvorničar paste za cipele. Štoviše, obogatio se kao ratni liferant te od vojske, dakako, vrlo tražene robe. Palova majka Therese Deutsch bila je ljepotica i glumica u nijemim filmovima, sa sjajnom karijerom u Berlinu.
Ostavila je Stefana Pala i njihova dva sina kad su Alfredu Palu bile tri godine, a njegovu bratu Aleksandru pet godina, pa su se s ocem i poslugom preselili u Krakov, gdje je otac sve slabije poslovao i sve više bančio po cijeloj Evropi, sve dok nije i propao i umro, pa su sinovi Aleksandar i Alfred završili u Srijemu, odakle je, uostalom, njegov otac i pobjegao od svog dosta imućnog i pobožnog oca, koji ga se bio odrekao jer nije htio postati rabin. Pal je do početka 2. svjetskog rata živio u Vukovaru i okolici, kod svoje tete Judite, i uz tetu Gizelu, koje su također bile dosta imućne.
Godine 1941. Pal, koji je trebao studirati arhitekturu u Beogradu, bježi, načinivši sam sebi lažnu propusnicu, iz Vukovara u Crikvenicu, izvan dohvata nacističke i Pavelićeve vlasti, gdje je, pod Talijanima, Židovima ipak bila ostavljana glava na ramenu, doduše isto u logoru. Tako je Palova buduća profesija bila upravo sudbinski verificirana: da već tad nije bio vješt u grafičkom “dizajnu”, odnio bi i njega holokaust.
Svi članovi uže Palove obitelji, osim jednog, njih 30, ubijeni su u holokaustu.
Pal s empatijom, ali gorkom i neutješnom, ispovijeda, među ostalima, sudbinu svoje majke, koja je na kraju propala kao glumica u Berlinu (jer se u zvučnom filmu nije snašla, ostavši tek nijema ljepotica), ali djeci se nikad nije navratila u Jugoslaviju, nego u nju dolazi u predvečerje velikog pogroma, iz Beča, i nastanjuje se u Zagrebu, no i dalje ne pita za sinove, zbog čega je, na kraju, i zaglavila, jer kad im se obratila da joj pomognu otići u Englesku, već je bilo kasno.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA