General Anton Tus, prvi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Hrvatske vojske, jedna je od legendi Domovinskog rata. Osnivač Hrvatske vojske. General Tus jedan je od prvih visokih oficira JNA koji se u tadašnjim turbulentnim vremenima stavio na raspolaganje novim hrvatskim vlastima.
Beogradu pomrsili planove
Vi ste bili uključeni u osnivanje HV-a od samih početaka i jedan ste od najzaslužnijih za njezin ustroj te pobjedu u Domovinskom ratu. Što mislite sada kada se osvrnete unazad?
- Da, naravno, bili su to veliki dani i za državu, ali i za mene osobno. Tada još nisam bio svjestan što se to pred našim očima događa. Nije bilo vremena za razmišljanje. No, 20 godina je dugo razdoblje. Slobodno mogu reći da je temelj pobjede postavljen već te 1991., a poslije se, pojednostavljeno govoreći, sve svodilo na vraćanje i oslobađanje tada zauzetog teritorija. Naime, nakon primirja 2. siječnja 1992. agesor je ostao na istim pozicijama, odnosno nakon toga nije ništa novo osvojio, a planirao je mnogo toga. Milošević i JNA su ostvarili tek mali dio onoga što su u Beogradu zamislili. Osvojeno je oko 25 posto teritorija, hrvatske snage nisu bile poražene niti je izabrana vlast svrgnuta. Nisu zauzeta mnoga područja koja su im bila prioritet, poput Osijeka, Gospića, Zadra, Karlovca, Dubrovnika i Siska.
No, početak rata iznijela je policija dok se vojske tek počinjala formirati.
- Da. Policije je u tim krucijalnim trenucima 1990. - 1991. bila osnova obrane. Odigrala je veliku ulogu. Zaustavila je agresiju i obranila Hrvatsku.
Problem policijske vojske
Jeste li se iznenadili što se HV relativno brzo ustrojio tako da se mogao suprotstaviti već organiziranoj vojsci kakva je bila JNA?
- Mi, profesionalni vojnici koji smo došli iz JNA, stalno smo vršili pritisak na predsjednika da se ne može dobiti rat, odnosno voditi ofenzivne operacije ako se budemo oslanjali isključivo na ‘policijsku vojsku’ jer to nisu snage koje mogu efikasno vršiti zadaće obrane, a kamoli biti osposobljene za napad. Potrebna je bila vojska. No, predsjednik Tuđman, koji je do kraja, kada su već počeli ozbiljni oružani sukobi, vjerovao da će se rat izbjeći, nije žurio s ustrojavanjem vojske. Vodio sam s njim teške i žučne rasprave. No, on je na sve previše gledao s političkog stajališta, a vjerovao je i u ono što su mu govorili Milošević i neki dužnosnici JNA.
Balkan u drugom planu
Zašto se Tuđman tako ponašao?
- Predsjednik Tuđman, a tome sam svjedok, želio je izbjeći rat. Nije želio da se sukobi razbuktaju. Bio je uvjeren da će se međunarodna zjednica umiješati i spriječiti eskalaciju sukoba. Međunarodna zajednica nije bila sprema na ono što se kod nas počelo događati. Bili su opterećeni i ratom u Iraku, raspadao se SSSR, pa im Balkan nije bio prioritet. Njima je 1991. godine bilo najvažnije samo da primire, konzerviraju stanje, a ne da ga riješe.
Najveći uspjeh bio je osvajanje varaždinskih vojarni.
- Da. To je bio ključ za naše naoružavanje, stabilnost i vjeru u vlastite snage. No, predsjednik Tuđman se dugo dvoumio. Nije se želio uvući u veliki rat. Dane i dana smo proveli u razgovoru da ga uvjerimo da je takva akcija potrebna. Konačno nam je početkom rujna odobrio akciju u Varaždinu, kad je već prošlo 12! Imali smo i sreću jer je JNA planirala početkom rujna krenuti u veliku stratešku akciju u Hrvatskoj, ali mobilizacija je doživjela fijasko, a osuo im se i oficirski kadar. Do tada su već mnogi Hrvati, Slovenci, Makedonci i drugi školovani oficiri napustili JNA. No, da nismo uzeli te vojarne, ostali bismo bez oružja i ne bismo mogli razviti vojsku. To je učinjeno baš na pritisak nas časnika pristiglih iz JNA, koje se često omalovažava da nisu dovoljno ‘naši’.
Često se spori o zaslugama vas bivših oficira JNA u formiranju HV-a.
- To je smiješna dilema. Pa naravno da su školovani časnici udarili temelje HV-a. Svi smo mi došli braniti svoju zemlju. Riskirali smo puno, ali se nismo dvoumili. Mi časnici i dočasnici, odnosno oficiri i podoficiri iz JNA, bilo smo najviše izloženi. Bilo je tu i političkih i ideoloških i obiteljskih lomova. Ljudi su proživljavali svašta. Teška su to bila vremena i odluke, ali došli smo ispuniti i svoj dug prema dommovini kao profesionalni vojnici. Napadati i osporavati naš doprinos, najblaže rečeno, nekorektno je i konačno uvredljivo. Mi smo ojačali Hrvatsku vojsku, a oslabili JNA. Zrakoplovstvo JNA i mornarica gotovo da nisu mogli funkcionirati nakon odlaska Hrvata i Slovenaca. I budite sigurni da se zbog toga i Vukovar održao tako dugo, a ni jedan drugi strateški cilj JNA nije ostvaren.
Kako ocjenjujete ulogu predsjednika Tuđmana upravo u tim ključnim trenucima početka rata?
- Mislim da je previše vagao. Prekasno je prihvatio da je rat u Hrvatskoj već počeo, da to nisu samo čarke koje može riješiti policija. Znam da je razmišljao politički, ali nisu se smjeli zanemarivati i drugi aspekti. Tuđman je tek u rujnu prihvatio činjenicu da je rat počeo. To nas je mnogo koštalo poslije tijekom rata. No, moram reći da smo mi već u zimu 1991. - 1992. razradili plan da krenemo u frontalni napad i oslobodimo što veći dio zauzetog teritororija. Bljesak u svibnju 1995. trebao se dogoditi već u zimu 1991. - 1992. Sve je već bilo spremno i u Lici i u zapadnoj Slavoniji, na Baniji i Kordunu. Imali smo akciju u Baranji koju nam je politika kasnije ‘oduzela’. No, primirje od 2. siječnja sve to je zaustavilo.
Sukob s Gojkom Šuškom
Često ste dolazili u spor s ministrom obrane Gojkom Šuškom, kako ocjenjujete njegov doprinos?
- Šušak je došao u Hrvatsku po zadatku hrvatskih političkih emigranata iz Kanade da bi prvo nadgledao, a zatim sudjelovao u ispunjenju dogovora koji je s njima imao predsjednik Tuđman, koji je kod njih bio u posjetu krajem 80-ih. Šušak, Beljo i još neki bili su zalog da će se dogovoreno ispoštovati. To je bio pravac koji je Tuđmana silno opterećivao. Raspravljao sam s njim o tome jer me ta neoustaška linija koju su oni donijeli uznemiravala. Rekao sam predsjedniku da ne razumijem zašto to dopušta kad to nije ni njegov politički program, ni njegov politički habitus. To nije ono za što se borimo niti je na kraju to ono čime možemo zadobiti povjerenje svijeta. To nas, rekao sam mu, može skupo koštati. Šušak se počeo miješati u rad vojske. Izadavati svoje zapovijedi mimo GS-a. Prigovorio sam predsjedniku da ministar obrane može imati utjecaj na vojsku, ali nikako direktan, nego samo ili u dogovoru sa mnom kao načelnikom Stožera ili pak preko njega kao vrhovnog zapovjednika. Čak sam mu jednom rekao: ‘Predsjedniče, vi ste vrhovni zapovjednik, ali Šušak se ponaša kao poglavnik’.
I što vam je Tuđman na to odgovorio?
- Nastojao je to umanjiti. Nije mu bilo ugodno. Govorio je o političkoj potrebi. Rekao mi je: ‘Pa vidite da sam na Pantovčaku ostavio Titovu bistu’.
Stalno su sporne i te dvije linije zapovijedanja.
- Naravo da su postojale. I predsjednik Tuđman je to odobravao. On je nastojao lavirati između te dvije struje. No, popuštao je pritiscima Šuška. Mnoge su akcije bile zaustavljene na traženje ‘druge linije’. Najdrastičniji primijer ‘duple linije zapovijedanja’ bio je dogovor o bosanskoj Posavini. Pokušavali smo održati Posavinu i uspjeli bismo, ali Šušak se već u svibnju bio nagodio s Karadžićem. Na jednom sam sastanku pokrenuo pitanje pada Bosanskog Broda. Pitao sam izravno predsjednika Tuđmana zašto je srušen most preko kojeg smo željeli poslati snage za obranu grada, te po čijoj su se odluci izvlačile naše snage. Ni za jednu od tih odluka ja nisam znao! No, kratko mi je rečeno da su naše snage srušile most. A Tuđman je samo rekao da ni on nije bio upoznat sa svime! No, siguran sam da je bio. Bila je to vrlo mučna situacija.
Što mislite o Oluji?
- Oluja je svakako dugoročno gledano najključniji događaj za razvoj Hrvatske. Postojao je plan Z-4 koji bi, da je prihvaćen, potpuno izmijenio sliku ovog područja. To bi bila država u državi. Godine 1995. međunarodna zajednica je odlučila da je dosta rata.
Vi ste tada bili savjetnik za vojna pitanja predsjednika Tuđmana i često ste bili sa stranim izaslanicima i diplomatima.
- Bio sam neka vrsta predstavnika predsjednika Tuđmana u diplomatskim krugovima. Kada bi se pokrenulo pitanje vojnog rješenja ‘krajinskog’ problema, oni su ili šutjeli ili bi rekli da to ne odobravaju, ali bi napomenili onako uzgred: ‘ako se već ne može izbjeći, sve mora biti gotovo u najviše sedam dana’. Predsjednik je bio zadovoljan takvim odgovorima. Bilo je jasno da sve moramo organizirati da traje što kraće. HV je tada već bio posve spreman za tako zahtjevan zadatak. Akcija je bila strateško iznenađenje - vodila se istodobno na svim pravcima - na 6 operativnih i 24 taktička. To je bilo iznanađenje i za Srbe i za strance.
Vojska Krajine imala je prednost u raketno-topovskim snagama, a njihova se ‘doktrina’ svodila na taktiku odmazde i zastrašivanja. Da spriječe naš kontraudar, oni su tukli naše gradove posve neselektivno. Mislili su da će na taj način spriječiti naše oslobodilačke operacije. Nama je u korist išla i činjenica da su snage bosanskih Srba počele ofenzivu na bihaćku enklavu, što je kod međunarodne zajednice izazvalo strah od ponavljanja Srebrenice. I to je bio zadnji razlog da se krene u akciju, a da međunarodna zajednica to prešutno odobri. Nakon Oluje dobili smo odobrenje da s Armijom BiH krenemo u daljnje operacije u zapadnoj Bosni da bismo prisilili Srbe na sporazum koji će se poslije pretvoriti u Dayton.
Nedavno je i bivši američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith rekao da je najveća pogreška SAD-a što nije dopustio ulazak hrvatskih snaga u Banju Luku koja je tada bila pred padom.
- To je bio velika pogreška međunarodne zajednice. Osobno sam se zauzimao za to jer bi to značilo definitivni ne samo vojni nego i politički poraz velikosrpske ideje u Hrvatskoj i BiH. Razgovarao sam s predsjednikom Tuđmanom da se krene u povratak bosanske Posavine. No, Tuđman mi je rekao: ‘Tus, vi opet želite mijenjati političke odluke’. No, tada je SAD prihvatio Hrvatsku kao svog saveznika jer su te akcije u BiH bile u dogovoru s NATO-om. To je prva vojna suradnja HV-a i NATO-a. Potvrda vrijednosti operacije Oluja i onih u zapadnoj Bosni. Dali smo do znanja da posjedujemo respektabilnu vojsku spremnu za brze i složene zadatke. NATO je to tada vrednovao.
Kako gledate na ono što se dogodilo nakon Oluje a baca sjenu na tu važnu akciju, zbog čega se sudi generalima Gotovini, Markaču i Čermaku u Haagu. Prijedlog Tužiteljstva su drastične zatvorske kazne.
- Krivac za to je ta druga linija zapovijedanja! Stalno smo pazili da se HV ‘spasi’ od zločina koji su se dogodili nakon borbi. Suđenjem trojici generala plaćamo danak tome. No, ovakav prijedlog osuda je izvan svake pameti. Pa, to ne spada u kontekst svih presuda u Haagu, za kudikamo teže i strašnije situacije u BiH i Hrvatskoj. Zapovjednik direktno odgovara ako je po njegovoj zapovijedi učinjen zločin ili posredno zapovjednom odgovornošću. Tijekom operacija ne može se kontrolirati svaki segment i svačije ponašanje. I tada niži činovi odgovaraju za svoje postupke. Stoga oni ne mogu odgovarati za sve razine zapovijedanja. Mislim da je ovakav prijedlog, blago rečeno, nepravedan. Zna se do koje razine bi oni trebali odgovarati. Treba reći da je u srpskim planovima bilo izvlačenje i vojske i civila. Njihova taktika bila je da i civili napuštaju teritorij ako se vojno gubi. Drugo, u Krajini nije bilo obitelji ili kuće koja nije barem nekoga dala u vojsku. Svi su bili uključeni. Toliko su bili povezani da među njima nije bilo ‘klasičnih’ civila posve neuključenih u ratna djelovanja. To sud ne može zanemariti.
Što mislite o izjavi predsjednika Tadića da je Oluja bila zločinačka akcija.
- To je strašna izjava. Nema opravdanja, čak i ako je dana za unutarnje srbijanske potrebe. Neshvatljivo je da ga unutarnja politička situacija u Srbiji prisiljava da takvo nešto kaže. Trebao bi se zabrinuti. Ako već to govori, neka nešto kaže i onome što je prethodilo Oluji. Takva izjava čak i plaši, pogotovo zato što dolazi od prodemokratskog političara u trenutku kada se odnosi u regiji smiruju. To nije dobro. Otrežnjenje i suočavanje s prošlošću se mora dogoditi. Zar mu ono što se događalo na Kosovu 1999. prije NATO-ovih intervencije nije dovoljan primjer pogrešaka koje je Srbija činila.