Prof. emeritus dr. sc. Božidar Jelčić (83) jedan je od naših najistaknutijih i najiskusnijih stručnjaka za financijsko pravo i poreznu problematiku. Božidar Jelčić diplomirao je 1956. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a od 1960. do 1962. studirao je na Ekonomskom fakultetu u Frankfurtu. Već 1970., sa samo 40 godina, postao je najmlađi redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu. Bio je prvi direktor Sveučilišnog instituta za javne financije, prorektor Sveučilišta, dekan Pravnog fakulteta, član Savjeta HNB-a od 2000. do 2006., a od 2007. član je Uprave i predavač na Visokoj poslovnoj školi Libertas. Profesor Jelčić objavio je 26 knjiga i oko 400 znanstvenih i stručnih radova, a šest godina proveo je na usavršavanju u SAD-u, Njemačkoj, Rusiji, Ukrajini, Mađarskoj, Poljskoj… U svojim se znanstvenim radovima ponajviše bavio problematikom prikupljanja javnih prihoda, njihove raspodjele i trošenja, kao i poreznom politikom. I dalje je vrlo aktivan pa sustavno objavljuje tekstove u kojima, među ostalim, analizira i aktualnu poreznu politiku. Stoga smo i razgovor započeli pitanjem kako ocjenjuje rad aktualnog ministra financija Slavka Linića.
- Možete se slagati ili ne slagati s mjerama koje provodi ministar financija Slavko Linić, ali morate mu priznati da, za razliku od mnogih političara, nije populist i oportunist, da ne podilazi građanima niti im se boji zamjeriti. Umjesto toga on im govori istinu. Linić je pokazao da ima hrabrosti uvesti i krajnje nepopularne mjere. Znate, mora postojati netko tko će moći prelomiti probleme, nitko ne uživa pojačavati poreznu presiju, ali ako to treba učiniti, onda taj koji radi zaslužuje određeno poštovanje.
Govorite kao građanin, no kako ocjenjujete rad Linića kao znanstvenik i porezni stručnjak?
- Uvijek se može raspravljati o svakoj odluci, nema idealnih poreznih rješenja, no većina njegovih odluka je iznuđena, posljedica su objektivnih okolnosti u kojima se nalazi država. Liniću stoga ništa drugo ne preostaje nego da donosi takve zakone. Nitko ne bi dizao poreze kada ne bi trebao, to bi bilo političko samoubojstvo. Linić je svjestan da mora posegnuti za novim porezima premda zna da će te mjere izazvati opću odbojnost. Zbog toga je važan psihološki učinak, treba pripremiti građane i objasniti im razloge za uvođenje nekog poreza, tada im neće pljeskati, ali će shvatiti nužnost njihova uvođenja. Nitko ne žuri platiti porez, ali morate učiniti sve da građani shvate da je to nužno zlo.
90% prihoda države
Dakle, ne slažete se s onima koji tvrde da je naša porezna politika promašena?
- Ponavljam, idealne porezne politike nema niti ima poreznih rješenja kojima će svi biti zadovoljni. Postoje razne interesne skupine koje za sebe traže povoljnije uvjete, postoje sindikati, poslodavci, njihovi su interesi potpuno suprotstavljeni i teško ih je zadovoljiti. Čak i kada se predlaže smanjenje poreza, nema suglasnosti komu i po kojim stopama smanjiti porezno opterećenje. Većina stručnjaka i političara da se nađu u Linićevoj situaciji ponašala bi se isto kao i on. U ovako lošim ekonomskim i financijskim okolnostima nema dobrih poteza, pa Liniću preostaje samo da bira najmanje loše rješenje. Porezna politika je druga strana medalje financijske aktivnosti države. Porezi čine između 80 i 90 posto prihoda države i oni su određeni visinom rashoda države. A ustav i zakon propisuju da se obveze države moraju platiti. Dakle, visina poreznog opterećenja određena je visinom rashoda.
Većina stručnjaka ne dijeli vaše mišljenje, smatraju da je preveliko porezno opterećenje kočnica oporavka gospodarstva.
- Porezi su samo u funkciji namicanja sredstava za proračun. Međutim, od većine onih koji napadaju poreznu politiku nisam čuo ni jedan prijedlog koji bi nudio nešto bolje. Čuo sam savjete koji ne mogu izdržati ni minimum kritičke analize, koji se ne mogu obraniti, koji su lišeni svakog smisla. Dosta je onih koji traže smanjenje poreznih obveza. To lijepo zvuči, ali prije toga valja smanjiti rashode države. A to nitko ne želi učiniti. Imate ‘znalaca’ i enciklopedista koji će o svemu raspravljati, a zapravo ne razumijete o čemu govore. Bave se materijom koju nedovoljno poznaju, ali kao i svi sveznadari, oni sve najbolje znaju. Znanstvenici bi svojim znanjem i savjetima trebali pomagati političarima pri donošenju odluka. Nema smisla baviti se znanstvenim radom ako se znanja koja se steknu ne mogu iskoristiti i primijeniti u praksi. U tom slučaju znanstvenici su larpurlartisti, koji će govoriti o velikim principima, ali neće nuditi rješenja. Njihovi prijedlozi ne moraju biti idealni, ali biti trebali biti bolji od onoga što drugi nude. Na Harvardu sam svojedobno čuo da je jedan profesor rekao da nije koka i ne može nesti jaja, ali da zna koje je jaje mućak. No na tomu se ne može stati, morate predlagati rješenja. Kritizirati je lagano, ali predložiti mjeru koja je šire prihvatljiva vrlo je teško. Uvijek se nađu argumenti protiv.
Posljedice rata
U nas se, kada je riječ o rashodima, nitko ne želi odreći svojih prava i primanja, a istodobno svi su protiv prodaje tvrtki u vlasništvu države, davanja u koncesiju autocesta, protive se stranim investicijama tvrdeći da nas stranci pljačkaju. Pa gdje je onda izlaz?
- U podizanju poreza. Mnogi misle da je dizanje kredita jedan od izlaza. Međutim, nije. Zaduživanje u vrijeme kada pada kreditni rejting nikako ne može biti rješenje. Stvarate, naime, novi, dodatni teret i opterećenje koje ćete jednoga dana morati vratiti, i to pod strašno teškim uvjetima visokih kamata. Novo zaduživanje je zapravo novo porezno opterećenje, to je anticipirani porez jer ćete u budućnosti morati prikupiti novac da vratite dugove koje ste napravili. Osim toga, novo zaduživanje dovelo bi do još većeg kršenja kriterija iz Maastrichta, što znači i nove muke za Vladu. Problem je što mnogi u nas ne žele objektivno sagledati situaciju niti se žele suočiti s težinom krize, a nema ni društvenog konsenzusa o složenosti problema s kojima se susrećemo. S pravom se ljute liječnici, učitelji i ostali da su potplaćeni. No kako svima njima udovoljiti kada nema novca. Zbog toga bi političke stranke morale pokušati postići suglasnost o nekim ključnim mjerama porezne politike, o potrebi oporezivanja viška stambenog prostora, bazena, garaža, kamata, kapitalnih dobitaka, i ti se porezi ne bi mijenjali nakon promjene vlasti. Znam da je to teško jer u nas ne postoji svijest u zajedničkom nacionalnom interesu, pa političke stranka kada su u oporbi na sve načine nastoje obezvrijediti rad onih na vlasti, čak i kada donose potrebne i dobre mjere. Stranke vode brigu isključivo o vlastitim interesima, koji se nerijetko egoistični i suprotni nacionalnim interesima. Misle da će tako doći do političkih poena, a ne razmišljaju koliko će štete nanijeti.
U nas je, dakle, porezna politika posljedica, a ne uzrok naših nevolja?
- Najlakše je reći: smanjite porezno opterećenje pa ćete povećati ekonomsku snagu građana, doći će do veće potrošnje i potražnje, a to će povećati proizvodnju. Sve je to točno, poznato i lijepo čuti. No efekt tih mjera nije trenutačan, treba čekati rezultate, a u međuvremenu država mora podmirivati svoje račune koji nisu mali, u proračunu nedostaje čak 17 milijardi kuna. Svi znamo da je jedini izlaz u povećanju broja zaposlenih i investicija, smanjivanju broja nezaposlenih, prodaji imovine, izdavanju koncesija, javno-privatnom partnerstvu… Ali nema odgovora na pitanje koliko vremena treba da se ti projekti ostvare, kao što nema odgovora na pitanje kako odmah popuniti proračunsku rupu.
Vlada li u Hrvatskoj prevelika porezna presija?
- Porezni sustav i porezna politika u nas imaju značajne specifičnosti u odnosu na druge države. Posljedice rata još su i te kako prisutne: imate oko 500.000 branitelja koji vuku svoja prava i u to se nitko ne usudi dirati; imate milijun hektara obradive zemlje koja je pod minama i umjesto da ju koristite, morate plaćati njeno čišćenje. Uz to, zbog kriminalne privatizacije ugašeno je više od 200.000 radnih mjesta. Relativno mladi ljudi otjerani su u mirovinu pa se broj umirovljenika udvostručio: sa 600.000 narastao je na gotovo milijun i sto tisuća. Nekoć je odnos zaposlenih i umirovljenika bio 3 naprema 1, a sada je 1,2 naprema 1. A sve to uvjetuje visinu poreznog opterećenja, utječe na porezni sustav. Sve te račune, naime, netko mora platiti. Znate, porezna politika nema vlastite logike i dinamike, ona je strogo determinirana. U uvjetima velike nezaposlenosti, zaduženosti i nelikvidnosti, usporenog gospodarskog rasta, pada životnog standarda, nema nikakve mogućnosti za smanjivanje poreza bez rezanja javne potrošnje.
Što je napisao Radić
Jesmo li gori od drugih država u izbjegavanju plaćanja poreza?
- Stjepan Radić je 1908. u svojoj knjizi napisao kako je siguran da jednoga dana, kada će porezni obveznici plaćati poreze na osnovi propisa koji će donijeti hrvatski Sabor u Zagrebu, neće biti boljih poreznih platiša na svijetu od Hrvata. Sabor već dugo donosi porezne zakone i propise, ali građani čine sve da bi te obveze izbjegli. Po logici stvari, nitko nije sagorio od želje da plati porez, svagdje se na svijetu tome pruža otpor.
Koje biste nelogičnosti našeg poreznog sustava izdvojili?
- Ima ih više. Izdvojio bih porez na nasljedstvo i način financiranja vjerskih zajednica. Imamo sustav poreza na nasljedstvo koji druge države ne poznaju. Najlakše je podnijeti porezno opterećenje ako ste imovinu i vrijednosti naslijedili od daljnjeg rođaka. No mi za takvu imovinu imamo smiješno nisku stopu od 5 posto. Nekada smo, kao i većina ostalih država, visinu poreza određivali prema blizini krvnog srodstva i visini nasljedstva, a sada je sve strpano u pet posto. Dakle, plaćaš isti porez ako si nešto naslijedio od roditelja kao i od rođaka kojega nisi gotovo ni poznavao. U drugim državama što je nasljedstvo veće, to se plaća veći porez; što je daljnje srodstvo, to je porezno opterećenje više. U Belgiji, primjerice, porez na nasljedstvo doseže i 60 posto, a kod nas je zaista smiješnih pet posto.
Vjerske zajednice
Financiranje vjerskih zajednica nije riješeno kroz plaćanje poreza?
- Već godinama se bavim problemom financiranja vjerskih zajednica, analizirao sam sustave u 75 država koje imaju različite modele. No niti jedna nema tako netransparentni sustav financiranja kao Hrvatska. Iz svih država koje sam istraživao dobio sam detaljne računice, zna se svaki cent koji se uprihodi i potroši, jedino u Hrvatskoj ne možete dobiti podatke koliko se ukupno izdvaja za vjerske zajednice. Problem je što se one financiraju iz više izvora i kriterija, sredstva se izdvajaju iz državnog proračuna, iz raznih ministarstva, iz lokalnih uprava, javnih i državnih tvrtki… Recimo, za vojni ordinarijat sredstva se uplaćuju iz proračuna, iz ministarstava obrane i unutarnjih poslova. Vojni ordinarijat uveden je kada je Hrvatska imala 200.000 vojnika. Danas ih ima samo 17.000, ali se ništa nije promijenilo. Pa tako vojni ordinarijat, unatoč tako malom broju vojnika, i dalje ima plaću general bojnika, vikar plaću brigadira, kancelar bojnika, kapelani… Naš vojni ordinarijat ima posebnog tajnika i dvije osobe koje ga opslužuju, i još ima plaću general bojnika. Valjda ima veliku obitelj koju uzdržava, mora riješiti stan, pa mu treba novca, za razliku od učitelja i liječnika koji imaju plaće upola manju od njega. Nikada nisam dobio podatak koliko ima kapelana, koliko se za njih odvaja sredstava. Kada se donosio zakon o dušebrižništvu, biskup Eterović je u komentaru ugovora napisao da su dušebrižnici ljudi koji žive pod posebnim uvjetima. Nakon što je završio rat i nakon što je toliko smanjen broj vojnika, tih posebnih uvjeta nema. U vojsci više nisu ročnici koji su istrgnuti iz sredine pa imaju problema, riječ je o profesionalcima i nema nikakvog razloga za postojanje dušebrižništva i vojnog ordinarijata. Danas je u Europi svega 12 vojnih ordinarijata, a u svijetu 33, i to u zemljama s neusporedivo brojnijom vojskom od naše. Protiv sam toga da se iz državnog proračuna izdvaja novac za nešto što u vojsci i bolnicama svećenici mogu raditi uz svoje redovite poslove. Nema više razloga da postoji institucija vojni ordinarijat, dijecezinski biskup može odrediti osobe koje će služiti vjerske obrede u vojsci i time bi se zaštedio golem novac. Znate, kada su doneseni ugovori koje je država potpisala s Vatikanom i Hrvatskom biskupskom konferencijom, onda je papski nuncij rekao da će taj primjer financiranja slijediti i druge države. Međutim, do sada nijedna država nije potpisala takve ugovore.
Koje rješenja predlažete?
- Zalažem se za uvođenje sustava kulturnog poreza. Ne crkvenog poreza nego kulturnog poreza. Taj je porez prisutan u Italiji i Španjolskoj, dakle strogo katoličkim državama, ima ga i Island… Po tom sustavu porezni obveznik samostalno određuje kome će ići novac koji uplaćuje kao kulturni porez: vjerskim zajednicama, kulturnim ili socijalnim institucijama. Boljeg i racionalnijeg sustava od toga nema. Znate, u ugovorima koje je država potpisala s Vatikanom i HBK stoji klauzula da će se, ako se promijene okolnosti, mijenjati u ugovorne odredbe. Gospodarske okolnosti su se dramatično promijenile i pogoršale, ali promjene ugovora nema.
(...)