Razlog skandalâ sa spolnim zlostavljanjem među katoličkim klerom nije misterij: izolirane grupe muškaraca često čine loše. Pa zašto onda ne otvoriti taj ekskluzivni muški klub?, tako se, u podnaslovu, pita Newsweek, ugledan i mjerodavan američki politički tjednik, u članku objavljenome ovih dana.
Recept je jednostavan, poput Kolumbova jajeta. Ne ište nikakvu osobitu teoriju, ni teološku, ni eklesiološku, ni logističku. Dovoljno je, eto, među svećenike uvesti svećenice, među biskupe biskupice, umjesto pape ponekad i papicu - i sve će funkcionirati kao u urednoj obitelji, ili barem kao u urednom kolektivu.
Naravno, ukoliko praksa ne bi demantirala taj savršeno razborit recept. Koji je sročila razborita autorica, Lisa Miller.
Eto, i američke Oružane snage bile su takav zatvoreni jednospolni muški klub, kao i sve vojske na ovom svijetu. I kao i sve izolirane grupe muškaraca, počinile su neke veoma loše akcije, zapravo zločine, poput nekoliko silovanja lokalnih Japanki, mlađih od 13 godina, na otoku Okinawi. Onda su u američke oružane snage uvedene žene.
Po Newsweekovu receptu time su smanjene frustracije i razbijena omertŕ.
E, šipak. U Iraku je bilo i žena koje su se pokazale isto takvim sadistima kao i muškarci - sjećate li se onoga dijaboličnog para koji je spolno zlostavljao zarobljenike u Abu Ghraibu, pa sve to snimao, pozirajući s ponosnim osmijehom i slao prijateljima preko oceana da se zabave i dive? A bilo je i drugih slučajeva silovanja, što ženskih, što muških zatočenika. Ulazak žena u ekskluzivni muški klub tu nije spriječio tu vrst zločina.
Naravno, u svakom se žitu nađe kukolja, bilo je takvih i u Auschwitzu.
Skretanje s prevencije
U normalnim trupama je vjerojatno bilo manje zla, manje silovanja oslobođenog stanovništva, poglavito žena. Tako se čini, budući da nema nekih statistika o silovanju Iračanki, ne računajući ono što je izbilo u javnost, npr. kada su četvorica američkih vojnika upali u civilnu kuću, gdje je zatim silovana 14-godišnja curica, pa su zatim ustrijelili nju i sve ukućane. Novinar se mora pitati nisu li se takva zlodjela češće zbila, pa bila zataškana, što zbog američke vojne kontrole medija, što zbog zatvorenosti društva u kojemu ponegdje još kamenuju silovanu ženu kao preljubnicu, umjesto da je zaštite kao žrtvu. Napokon, i My Lai je izbio u javnost poslije cijelog niza drugih zataškanih masakara.
Izbila je u javnost druga statistika, unutar samih američkih oružanih snaga: nakon niza pojedinačnih slučajeva spolnog zlostavljanja odnosno silovanja vojnikinja, u Kongresu je ove godine iznesena tvrdnja da su američki vojnici silovali četvrtinu svih svojih kolegica u Iraku, a da je još svaka druga bila napastovana.
Naravno, u glave čeljadi, pa čak i one nešto upućenije, teško ulazi da silovanje nije spolni čin, nego čin nasilja - kao što se jasno razabire iz psovki (američkih jednako kao i hrvatskih) gdje se fornikacijski glagol rabi kao simbol dominacije i ponižavanja, a ne kao izraz strastvene požude. Silovanje je sadizam, a ne ljubovanje. A to vrijedi i za radnje izjednačene sa silovanjem, osobito kada su žrtve slabe i nemoćne. Dakle, i za pedofiliju.
Kakve veze, onda, može imati sadistički dominacijski čin s položajem žene u Katoličkoj crkvi?
Sama intonacija teksta u Newsweeku, koja govori o pedofiliji kao ekskluzivnoj zabavi katoličkog svećenstva, skreće vodu ka kolektivnom okrivljavanju religijski drukčijega, umjesto k prevenciji, uz kažnjavanje konkretnih krivaca. To donekle može biti razumljivo u izrazito kršćanskome društvu puritanskih korijena, gdje se na još gori način desetljećima njegovao stereotip o crncima kao urođenim silovateljima bjelačkih žena, i gdje je i dan danas crncu dvaput lakše biti osuđen na smrt, gdje su crnci osam puta brojniji od bijelaca u grupi nevinih a osuđenih na smrt, i gdje se to, naravno, ne dovodi u vezu s činjenicom da je crncu dva do tri puta teže postići istu razinu obrazovanja nego bijelcu. “Nismo mi rasisti, nego su oni crni.”
Po istom obrascu se stvara stereotip: nema u nas pedofila, to su katolički popi.
Frustrirani celibatom
A na to se kači drugi stereotip: takvi su, jer su frustrirani celibatom (od čega se glup pop brani prokazujući: nisam ja, nego onaj moj kolega peder).
U obalnoj Dalmaciji dobro znaju što ispliva na površinu mora u oluji. E, ova oluja s pedofilijom postigla je isti efekt i u Crkvi i u društvu, osobito u anglosaksonskom svijetu.
Doduše, autorica u Newsweeku ide korak dalje, tvrdeći da problem nije u celibatu, nego u svemoći biskupâ, muškaraca, koji žive unutar čvrstih zidina u svijetu još nedodirnutome prosvjetiteljstvom, u svijetu koji se ogradio od moderniteta i koji je “namjerno ignorirao veliko dostignuće modernog vremena: integriranje žene u radnu snagu i javni život”.
I to je samo djelomice točno. Katolička crkva je odavna integrirala žene u radnu snagu: teško je naći drugu skupinu žena gdje se rinta tako mnogo i tako ustrajno kao među redovnicama - gotovo jednako kao među zaposlenim ženama i majkama. S te strane se crkveni svijet savršeno uklopio u vjekovnu eksploataciju ženske radne snage.
Točno je da je ženi i u Katoličkoj crkvi uglavnom zapriječen ili joj je usko kanaliziran put u javni život, kao što je točno da je s te strane užasno degradirana, pa i na razini titule: mnogima od njih maksimalni je doseg biti časna sestra, malo koja ima naziv časne majke, dok je među muškarcima časni brat najniži stupanj unutar redovničke hijerarhije, a svećenici su rangirani od velečasnoga i prečasnoga, preko uzvišenoga i preuzvišenoga, do uzoritoga te, napokon, blaženoga odnosno svetog oca (na što može računati samo jedna žena, a i ta na nebesima, Sveta Bogorodica, Blažena Djevica Marija).
Upravo se redovnice ne mire s tim položajem. U Italiji one su ostale glavni promotori proslave 8. ožujka, pa su navukle i Ivana Pavla II. da se svake godine oglasi za Međunarodni dan žena, što je kao tradiciju preuzeo i Benedikt XVI. U Sjedinjenim Državama su se usprotivile biskupima i njihovim simplifikacijama, ne dajući se zastrašiti ni inspekcijama odaslanima iz Vatikana.
Autoritarna shema
Žene u Katoličkoj crkvi su se uhvatile i vrućeg krumpira spolnih zlostavljanja. News-week citira Kathleen McChe-sney, iz FBI, koja tvrdi da nijedna žena nije upletena u pedofilske skandale (nasuprot stereotipu koji se stidljivo vukao kroz XVIII. i XIX. stoljeće, ali u romanima muških pisaca). Citira i Kerry Robinson koja je pak došla do Vatikana da bi od Kurije zahtijevala više prostora za žene i za njihovu korporativnu metodu upravljanja, nasuprot autoritarnoj muškoj u dijecezama. “Crkvu sada vide kao grijehe i zločine koje su počinili muškarci, koje zataškavaju muškarci… Da bi to prevladala, Crkva mora jače uključiti žene”, kaže Robinson.
Problem - koji pedofilski skandali još jače guraju u prvi plan - zaista jest u autoritarnoj organizacijskoj shemi. To traje tako praktički od početaka prerastanja Crkve iz zajednice Isusovih sljedbenika u organizaciju.
Teško je zaboraviti da su žene imale istaknuto mjesto i oko Isusa i u prvim danima zajednice, da su upravo žene ugledale prazan grob, da ih ni Pavlova pouka o njihovoj podređenoj ulozi nije potjerala sa scene (uostalom, Pavao apostol kao antitezu grijeha i otkupljenja nudi Adama, a ne Evu i Krista; kada se žena opisuje kao ianua diaboli, đavlova vrata, sv. Ambrozije umilno objašnjava da je Eva popustila Sotoni, moćnom duhu koji je bio stvoren kao anđeo, dok je Adam pao pred običnom ženom). U kršćanskim strujama koje su potisnute ženi se propovijeda ravnopravnost: u koptskom Evanđelju po Tomi Isus suzbija Petrovu mizoginiju i veli da će spas biti dosegnut kad se žena izjednači s muškarcem.
U Pasiji Perpetue i Felkicite Perpetua se u snu hrve sa Sotonom koji se preobražava u muškarca. Plinije mlađi piše Trajanu da je bacio na muke dvije robinje koje su u kršćanstvu bile ministrae (službenice, da, ali i svećenik je minister, službenik). Kada pak Crkva postaje ustanovom (nakon pada Jeruzalema 135), a zatim i državnom ustanovom (otrovnim Konstantinovim darom), ženi preostaje uloga vizionarke i proročice: Priska i Maksimila proriču kao i njihov vođa Montan - a taj ženski kriptomontanizam traje preko velikih mističarki, sv. Brigite, sv. Tereze, sv. Bernadette, na neki način do pet vidjelica iz Međugorja.
Uostalom, i u židovstvu je protiv autoritarnosti potlačenome ostala samo riječ proroka, pa tako i ponekoj ženi u kršćanstvu. Ostala je Marija sa svojim nasljednicama, Bogorodica kojoj sada azijski biskupi žele ishoditi petu dogmu: da je posrednica između čovjeka i Boga. Nju, hoćeš-nećeš, golem dio kršćanskog puka ćuti kao tješitelja, a ne Parakleta po definiciji: Duha Svetoga. Namjenjuju joj da tješi, da prigrli patnju. Više od toga joj nije dopušteno. Ali muškarce je papa Benedikt XVI. u četvrtak pozvao na pokoru.