RAZGOVOR S IZBORNIKOM

Bilić: Ja nisam diktator, ali ni mlakonja. S igračima sam prisan, ali ni blizu kao Ćiro koji je sa mnom spavao u krevetu

    AUTOR:
    • Romana Eibl

  • OBJAVLJENO:
  • 16.10.2011. u 08:32

Neja Markičević/CROPIX

Ni u jednom trenu nakon debakla u Ateni nije pomislio dati ostavku. Tvrdi da je izvanredan u kriznim situacijama i vjeruje da će njegova priča imati lijep kraj

Ni sat vremena nakon što je saznao da će za manje od mjesec dana imati priliku obračunati se s demonima prošlosti, da mu je prst sudbine namijenio Tursku s kojom će ili neslavno završiti turbulentne izborničke godine ili trenerski oživjeti kao iskupitelj grijeha i propusta, i svojih i svoje momčadi, Slaven Bilić pristao je otvoriti dušu o burnim danima i odgovoriti na sve primjedbe koje ga ovih dana zasipaju . Dok tražimo tiho mjesto na terasi kafića blizu Kvaternikova trga, izbornik teško nabada korak, kao da hoda po žeravici. Ne trebamo ni pitati, sam govori da su leđa, Bogu hvala, dobro, da ga ništa ne boli, ali da mu se nikako ne sviđa kako to hoda kad sam sebe gleda na televiziji. No, ostao je podsvjesni oprez i navika kao podsjetnik na dane kada je gotovo polomljena kuka odigrao junački SP u Francuskoj.

Svatko tko naiđe, prilazi mu, pruža ruku, pita za zdravlje i ima samo jednu želju: “Pobijedite Tursku!” Poslije kave naručuje aperitiv, medicu, jer uskoro će na ručak - ništa još nije stigao pojesti, a već je debelo poslijepodne - a onda napokon večernjim letom doma u Split, izljubiti djecu i zagrliti majku, koja je propatila ovih dana valjda više nego njezin sin.

Osobine vođe

Da se držao svoje pravničke struke imao bi sad u Hrvatskoj pune ruke posla. Danas su, kažemo mu, već do podne u zatvoru zbog pronevjere novca završila nova tri ‘igrača’. No, prvi ministar hrvatske nogometne reprezentacije danas je u (ne)prilici da mora braniti sebe i svoju momčad. Pa, izvol’te, gospodine izborniče...

Postoje tri generalne narodne primjedbe na vas i reprezentaciju. Prva je da njegujete preprisan, prijateljski odnos sa svojim igračima, što nikada niste ni skrivali. Jeste li im previše prijatelj, a premalo šef? Ima li uopće pravila kako upravljati grupom ljudi ili je to pitanje afiniteta, izbora, karaktera, pa i odgoja?

- Od prvog dana postavljalo mi se to pitanje, na početku zbog mojih godina, kada sam preuzeo reprezentaciju nisam još bio napunio ni 38., a sad zbog odnosa, to jest našeg zajedničkog djelovanja koje po nekima predugo traje. Vođenje je miks mnogočega, neosporno je da treba imati autoritet, a smatram da imam i autoritet znanja i autoritet biča. Ne radi se tu o opredjeljenju ili afinitetu, nego o svjesnom balansu svega pomalo. Autoritet biča je umjetan, izuzetno je kratkotrajan i apsolutno ovisi o tome imaš li rezultate. Ako su rezultati dobri, onda će igrač trpjeti svaki bič, u suprotnom ne. Povijest je pokazala u bitnijim i kompleksnijim sferama od nogometa da metode vođe valjaju jedino ako je rezultat dobar, u onom trenutku kad rezultata nema tvoje metode dolaze pod veliki upitnik. Ne mislim da je moj odnos ni preprisan ni preprijateljski, bilo je za moga mandata i rigoroznog kažnjavanja, disciplina nam nije pala ni za milimetar, treninzi nam nisu pali ni malo, nitko ne otkazuje, dapače, svi žele doći i ozlijeđeni. Prisnost s igračima meni je nužna jer ja želim o svome igraču znati sve, ali ja određujem distancu, ja određujem ulazimo li mi u taktičku argumentaciju ili smo na tri metra i samo ja govorim. Balans se pokazalo dobrim i vjerodostojnim. Ali nisam ja to izmislio, mene su formirali treneri kroz moju igračku karijeru, kasnije sam pročitao mnogo literature i išao kod velikih trenera, kod Lippija, Wengera…, koje sam promatrao, upijao i pitao ih baš to - kako se postaviti prema igračima. Dobivao sam uvijek identične odgovore. Evo, primjerice, Ancelotti je prisan s igračima i kad s Chelseajom osvaja dvostruku krunu svi viču to je tooooo! U trenutku kad ne osvoji ništa, e to nije to…

Tko koga grli?

Njemački psihijatar Holsboer kazao je da je jedan od glavnih izazova modernoga trenera da preuzme ulogu osobe od povjerenja za senzibilne igrače izložene sve većem pritisku. Pred njima su stalno velika očekivanja. On priželjkuje da trener bude kombinacija ljudskosti i strogoće. Stara trenerska garda navikla nas je na tvrd, tiranski odnos trenera spram igrača.

- Ma grlio je mene Ćiro više nego ja svoje igrače. I sjedio je sa mnom u krevetu, ma što sjedio, ležao je u Francuskoj sa mnom u krevetu. Kažete, Ferguson je tvrd. Pa tvrd sam i ja u svojim principima, tvrd sam u svojim zahtjevima, ja sam najčvršći na svijetu, ali ne mora to nužno biti i galama. Može to biti galama u svlačionici, može to biti namjerno izazvana galama ako ocijenim da je potrebno. Recimo, Ferguson slovi kao tvrdi trener, ali znam i njegovu drugu stranu. Kad je angažirao Giggsa, tada vrlo mladog igrača, otišao je u kuću njegovih roditelja, razgovarao i zbližio se s njima, procijenivši da je to najbolja podrška mladom igraču.

Moji me igrači nisu izdali

Ne mislite li da su igrači igdje zloupotrijebili vaš odnos spram njih?

- Recite mi gdje!? Neka mi netko da primjer. Naš posao je javan, sve se vidi i zna.

Posljednjih se dana puno i pisalo i govorilo o tome da su vas igrači izdali, no vi ste poput štita stali ispred njih, pokazujući tako što mislite o tim tezama. Što bi to igrač trebao napraviti da se vi osjećate izdanim?

- Trebao bi mi otkazati poslušnost.

Je li možda s Pranjićem bio takav problem?

- Ne, apsolutno ne.

Je li izdaja kad Tevez odbije Mancinijev zahtjev da uđe s klupe u igru?

- Izdaja je vrlo teška riječ. Ako se gleda samo taj trenutak, onda je Tevezov potez izdaja. Ali mora se znati da su i igrači pod stresom, a Tevez je, znamo, već dugo duboko deprimiran životom u Manchesteru, pa se ta njegova usplahirena reakcija ne smije generalizirati i reći da je on izdao klub, trenera, suigrače i sebe. Dok god igračevo nezadovoljstvo ne izlazi iz granica sportskog nezadovoljstva jer ne igra, to je pozitivno i to je okej. U trenutku kad se odbija poslušnost koja izlazi izvan sportskih okvira najbitnije je odmah reagirati s nekom represijom. To može biti razgovor ispred svih, razgovor samo s njim, kazna kratka, kazna duga.

Je li slučaj Fontana iz završnice prošlih kvalifikacija najdrastičniji primjer kršenja dogovora i discipline otkako ste izbornik?

- Ne, ne, ne! Kako smo imali dosta dana do utakmice u Kazahstanu, a svi smo pritom iščekivali što će istodobno napraviti Englezi u Ukrajini, isplanirali smo večeru da se igrači opuste. Jedini pravi incident bio je na početku mog prvog mandata, glasoviti slučaj Fontana, odnosno noćni izlazak Srne, Olića i Balabana u narodnjački klub. Iako je to bilo izuzetno dječački prijestup, više glup nego smišljen.

Tadašnje trenutno protjerivanje trojice važnih igrača iz reprezentacije donijelo vam je isti čas veliki kredit u javnosti, a polučili ste i efekte u svojoj prvoj kvalifikacijskoj utakmici u Moksvi igrajući s Hiddinkovom Rusijom 0-0.

- Istina, ali ja to nisam napravio zbog kredita, mislio sam si, zaboga, kako ću bez njih trojice, ali to je bilo jedino moguće rješenje...

… da sačuvate sebe.

- Ma da sačuvam instituciju hrvatske reprezentacije, a onda i sebe.

Druga najčešća primjedba je da su se igrači bitno promijenili u ovih pet godina, da su se prodali i obogatili i da više ne igraju s dovoljno žara, da reprezentaciju doživljavaju kao utočište od presinga klupskih obaveza u teškim ligama. Jeste li osjetili bitnu promjenu u odnosu igrača spram vas i spram njihove vlastite odgovornosti?

- Teško je zadržati onu glad kakvu imaš kad ti je 17, 18 godina. Teško je zadržati onu početničku glad u bilo kojem poslu i zato ljudi ili mijenjaju firme ili mijenjaju posao, pa čak i mjesto stanovanja. Amerikanci kažu da nakon sedam godina treba mijenjati sve, ne samo posao nego i kuću i državu…

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Izdvajamo