GDJE SU DANAS?

ČELNIK DRUŠTVA POLITIČKIH ZATVORENIKA 'Od 851 udbaša, njih 754 prešlo je u službe RH'

Darko Tomaš/CROPIX

'Jedan od njih je prof. Barišić, koji me 1983. nevinog tukao u pritvoru i zbog kojeg sam bio u Lepoglavi'

Prije nego što kreneš osuđivati, obuj sugovornikove cipele, kaže poslovica. Učinio je to Marko Grubišić kad je na odsluženju zatvorske kazne početkom 80-ih ostao bez vlastitih cipela. Stražari su mu dali da izabere cipele kojima su se prije koristili zatvorenici. Slučajno je izabrao one Franje Tuđmana pa je i u njima, kao Tuđman, proveo lepoglavske dane. - Kad sam se vratio u ćeliju, vidio sam da na njima piše F. Tuđman - prisjetio se Grubišić dana u Lepoglavi, gdje je proveo dvije i pol godine kao politički zatvorenik. Povod za ovaj razgovor nije anegdota s Tuđmanovim cipelama, nego istup nekadašnjeg šefa Odjela za kler Službe državne sigurnosti Ante Barišića, danas profesora na Fakultetu političkih znanosti, koji je u medijima ovih dana podržao tezu Josipa Manolića da je šef HDZ-a Tomislav Karamarko bio doušnik tadašnje službe. Taj istup isprovocirao je Grubišića, predsjednika Hrvatskog društva političkih zatvorenika, koji je još početkom 90-ih prozvao Barišića zbog postupanja u istražnom postupku. Razgovarali smo u njegovu uredu zagrebačke uvozničke tvrtke, danas se bavi poduzetništvom i magistar je ekonomskih znanosti. Pred njim na stolu stoji dosje od 200-tinjak stranica, izvađen iz Hrvatskog državnog arhiva. Odbio nam ga je dati na uvid, no pokazuje nam dijelove spisa. Jer prema pravilniku, uvid u dosjee Službe državne sigurnosti RSUP-a SR Hrvatske ima svaki državljanin za kojeg postoji dosje u Hrvatskome državnom arhivu. Vlastiti dosje Grubišić je izvadio 2002., a u njemu se pojavljuje i Barišićevo ime u potpisima pojedinih dokumenata iz istražnog postupka. Primjerice, potpisao je zabilješku, koju nam je Grubišić dao na uvid, sastavljenu u prosincu 1982. dok je “održavao informativini razgovor” s Grubišićevim tadašnjim cimerom u studenskom domu Milanom Sušcem. “Sušac je potvrdio da je bio na proslavi rođendana 23./24. listopada 1982. i da je pjevao pjesme bez nacionalističkih izokretanja teksta. Naveo je da je on počeo pjevati pjesmu ‘Marjane, Marjane’ i pjesmu vjerskog sadržaja ‘Ima jedna duga cesta’. Naveo je da nitko na proslavi rođendana nije nacionalistički istupao”, samo je dio te zabilješke koju je potpisao Barišić, a na temelju koje su Grubišić i njegov cimer osuđeni na kazne zatvora od četiri i 2,5 godina. Grubišića je branio odvjetnik Željko Olujić koji se prisjetio tog, kako nam je rekao, montiranog procesa. - Osuđeni su bez dokaza i samo zbog toga što su pjevali te pjesme dobili su drakonske kazne. Kasnije im je Savezni sud iz Beograda smanjio kaznu, za Grubišića s četiri na 2,5 godina, a Sušcu sa 2,5 na godinu i pol’, prisjetio se odvjetnik Olujić.

Zašto ste se baš sada odlučili istupiti u medijima?

- Želim samo reći istinu o tome što mi je Udba učinila 80-ih, predvođena u mojem slučaju upravo Antom Barišićem, koji je bio njihov nadobudni djelatnik. Ono što mi je Barišić radio najbolje sam opisao 1991. u izjavi koju sam tada dostavio Uredu predsjednika Franje Tuđmana, nakon što ga je imenovao savjetnikom za osiguranje. Napisao sam: “Gospodin Barišić jedan je od isljednika tada postojeće službe SDS-a, koji su se služili represivnim mjerama izvan zakonskih ovlaštenja za vrijeme isljeđivanja u krivičnom postupku poznatom kao Lašćinski proces, nazvan akcija Namještaj, 1982./1983. godine. Na mene tada primijenjene metode Barišićeva isljeđivanja su: vezanje za radijator posebnim lisicama (po njemu tzv. španjolkama) uz grube nasrtaje kojima je pokušavao iznuditi željene odgovore, česta upotreba prijetnji pištoljem prislanjanjem na sljepoočnicu uz prijetnju ubojstvom, prijetnja izbacivanja kroz prozor s trećeg kata uz režiju moga bijega, metodom ispitivanja na detektoru laži kreirao je moje odgovore na izrežirana pitanja (povezanost s emigracijom, postavljanje bombe u Nami i sl.) i kao posljedicu ‘obećavao’ robiju od 15 do 20 godina, uz sve gore navedeno tvrdio je da i moji odvjetnici Željko Olujić i Ivan Gabelica pripadaju ‘ustaškoj bandi’ i da su zatvoreni u istoj zgradi te da mi neće pomoći”. Ta izjava dostavljena je tada predsjedniku Tuđmanu.

I što se onda dogodilo? Je li Barišić tada smijenjen?

- Bilo je to u vrijeme afere sa snimkama Martina Špegelja, a na televiziji su jednu večer gostovali Slaven Letica, Zvonko Lerotić i Barišić. Možete misliti kako sam se osjećao! Pet mjeseci trajao je moj istražni postupak, a nastavljen je presudom od četiri godine zatvora, odslužio sam 2,5 godina, i nakon svega opet ugledam Barišića koji se u toj emisiji predstavio kao dušebrižnik za Hrvatsku, nisam mogao vjerovati svojim očima. Čovjek koji me do prije par godina držao na detektorima za doručak, ručak i večeru, ne bih li priznao da sam postavio bombu u Nami, dolazio mi usred noći u ćeliju i tukao me. Sjećam se noći kad su mi točno u ponoć, na sam Božić, u ćeliju istražnog zatvora u Petrinjskoj ušli Barišić, Goran Ljubičić Gejo i Darko Starčević. Čula su se zvona s katedrale, a Barišić mi je rekao: ‘Vidiš gdje su tvoji (pokazujući prema Kaptolu), a gdje si ti’. Odgovorio sam mu da se Božić slavi u srcu i to ga je toliko iznerviralo da me baš tu večer Barišić vezao lisicama za radijator, hvalio se tim tzv. španjolkama koje odmah reagiraju i urezuju se u zapešće. I onda ga par godina kasnije u ugledam na televiziji kao spasitelja Hrvatske. To ne da me iznerviralo, nego sam se pitao zna li naš predsjednik koga uopće ima iza leđa?! Jer što je sve taj čovjek radio meni, a kasnije i drugima, primjerice u političkim procesima Filipu Bagiću i Mirni Sunić. Zatražili su tada iz Ureda predsjednika da sastavim pismenu izjavu koju je Tuđman pokazao Barišiću i zatražio njegovo očitovanje. Doznao sam kasnije da mu je Barišić odgovorio da sam dobar prijatelj s Gotovcem, Gabelicom, Markom Veselicom, Paragom i Paradžikom te da kroz podrivanje njega želim ‘podrivati instituciju predsjednika i HDZ’. No, Tuđman to nije prihvatio te je Barišić ubrzo smijenjen.

Kako je nastao proces Lašćina, odnosno akcija Namještaj, kako se naziva u službenim dokumentima SDS-a?

- Krajem 1982., kad sam bio apsolvent Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, živio sam u studentskom domu na Lašćini. Izjašnjavao sam se kao Hrvat, išao sam u crkvu i nosio Dinamov dres. U studentskom domu stvorila se ekipa nas koji smo odlazili nedjeljom u crkvu, na utakmice, pa i na mise zadušnice Stepincu, no nismo imali nikakve namjere političkog udruživanja niti smo planirali političku akciju, a kamoli postavljanje bombe, što su mi u tom procesu kasnije željeli imputirati. Povod za njihovu akciju bila je zapravo izborna konferencija u studentskom domu u kojem nismo htjeli prihvatiti kandidate za Samoupravljačku skupštinu koje je delegirao Savez komunista iz doma, već smo predložili vlastite kandidate koji nisu bili komunisti. I nedugo poslije toga na rođendanu jedne kolegice, kao i na stotinama drugih rođendana, pjevale su se pjesme ‘Marjane, Marjane’ i ‘Vilo Velebita’, što su iskoristili kao razlog za prikazivanje nacionalizma.

Kad ste uhapšeni?

- Uhapsili su nas 11. studenog 1982. u 4.30 sati, kad su specijalci sa psima i 30 vozila opkolili studentski dom. Mislio sam da traže nekog ozbiljnog zločinca, ali ispalo je kasnije da sam to bio ja, poslužili su se mnome i cimerom Sušcem, također iz Hercegovine. Zadržali su me isprva 10 dana, i to zbog prekršaja jer nisam bio prijavljen u domu. No, ponovno sam priveden 16. prosinca iste godine, a istraga je trajala dulje od četiri mjeseca. Fizički su me zlostavljali, prislanjali mi pištolj na čelo, vezali me za radijator, konstantno sam ispitivan i stavljan na detektor laži. Pokušali su me teretiti da sam povezan s emigracijom i da sam postavio bombu u Namu. Istodobno je kroz medije kreiran taj ‘slučaj Lašćina’, pričali su mi da su kolporteri s Trga vikali: ‘Pronađen Marko Grubišić! Uhićeni studenti na Lašćini!’ Zamislite pronađen, a živio sam pet godina na Lašćini. Osuđen sam na četiri godine strogog zatvora u Lepoglavi. Osudio me je sud na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, a u optužnici mi je pisalo da sam pjevao pjesmu o Zrinskim i Frankopanima. Kakav apsurd. Pustili su me nekoliko dana prije 27. rođendana kako ne bih izbjegao služenje JNA, možete misliti kako je bilo jednom političkom zatvoreniku, hrvatskom nacionalistu, koji je pod prisilom služio vojsku u Prokuplju 30-ak kilometara od Niša.

S kim ste sve bili u zatvoru u Lepoglavi?

- S profesorom Vladom Gotovcem, zaista velikim čovjekom, Antom Znaorom, Tončijem Marinkovićem, Markom Veselicom, Josipom Bilušićem, Markom Dizdarom, Želimirom Meštrovićem i Dobroslavom Paragom. Sa svima njima družio sam se na krugu u Lepoglavi. Politički zatvorenici bili su tada najgore tretirana skupina u zatvorima, bio je to zaista ružan period u mojem životu, ali nisam se predao ni u jednom trenutku.

Jeste li vi danas član neke stranke? Vaš brat je Boro Grubišić, saborski zastupnik HDSSB-a. Radite li ovo da biste obranili šefa HDZ-a Tomislava Karamarka?

- Nisam, nikad se nisam politički angažirao, i ne radim to da bih obranio Karamarka jer ga uopće ne poznajem. Znam Smiljana Reljića, koji je također živio u studenstkom domu na Lašćini, no Karamarka nikad nisam upoznao niti znam išta o njegovu karijernom putu. No, kad sam vidio da čovjek poput Barišića drugima drži prodike, osjetio sam se odgovornim reći istinu tko je zapravo Ante Barišić. Zamislite, čovjek koji je u SDS-u bio zadužen za kler, a kasnije sam doznao da je njegova sestra navodno bila časna sestra.

Je li lustracija danas potrebna?

- Prošlo je 25 godina otkako imamo državu a da nijedna vlast nije učinila ništa po tom pitanju. Žalosno je da 2015. govorim isto što sam govorio 1991. Činjenica je, koliko mi je poznato, da se samo jedan od bivših djelatnika jugoslavenske tajne službe javno ispričao, iskreno zatražio oprost, naročito od nas političkih zatvorenika koje je uhodio, a pred biskupom Vladom Košićem se i pokajao za kakvu je nečasnu službu radio, a zove se Željko Kekić. Da je bilo više takvih primjera, danas lustracija ne bi bila potrebna, no ostala je tužna činjenica da je od 851 hrvatskog udbaša njih 754 početkom 90-ih prešlo u nove hrvatske službe i danas su interesno uvezani i odlično pozicionirani u svim sferama društva, gospodarstva, politike... Zato nemam dvojbi o potrebi lustracije jer ništa dobro na tako nemoralnom temelju ne može nastati. Lustraciju ne gledam kroz politički svjetonazor ni kao lov na ljude drugačijeg političkog svjetonazora, nego je smatram potrebnom samo za one koji su u ime održanja komunističkog režima činili zločine nad čovjekom.

Izdvajamo