(…)
Mnogo puta vidjeli ste ili čitali kako je javnim novcem plaćena nekakva besmislena usluga koju nitko nije trebao, ali svejedno, uvijek se iznova začudite kako lopovi znaju biti dosjetljivi. Kakvi im čudesni zajebi padaju na pamet. Čišćenje izmišljenog minskog polja vjerojatno je najbolji posao u zemlji još tamo od vremena kad je Ivan Milas čuvao državni pečat. Troškovi su beznačajni, rizik ne postoji, ne trebate nikakvo kvalificirano osoblje. Za livadu bez mina možete uzeti pirotehničare preko student servisa.
Kada u novinama nađem priču poput ove, rat mi se nekako učini sve dalji i nestvarniji. Čitav onaj užas i stradanje, zapaljena sela, svi oni mrtvi i ranjeni i prognani, nekako se rasplinu i gotovo da ne mogu povjerovati da se to zaista dogodilo. Kao da sam sanjao. Točno se sjećam trenutka prije desetak godina kada mi je prvi je došao taj neobični osjećaj.
Slušao sam o nekakvim beskrupuloznim gadovima što su se obogatili na nafti i Marlboru i odjednom mi je došla nevjerojatna misao da je upravo to i bio smisao cijelog sranja. Jedni su morali zagnojiti da bi drugi stekli imetak na nafti i Marlboru, da bi švercali dragulje kao Vladimir Zagorec ili se uselili, poput Ivana Tolja i Nadana Vidoševića, u luksuzan tuđi stan.
Sva krv i suze, sve molitve, krici i leleci, svi počasni plotuni i zastave na lijesovima bili su samo scenografija jednog velikog biznisa. Bilo je poduzeće, Rat d. o. o., gdje su jedni imali profit od oružja, drugi od cigareta, treći su prodavali humanitarnu pomoć, a četvrti napravili neke zgodne poslove s nekretninama.
Stotine su, možda i tisuće njih našli način da ružne okolnosti okrenu u svoju korist, otisnuli se gdjekad sa samog socijalnog dna i postali elita. Neugodna je nuspojava, istina, da je u tome klasnom preslagivanju mnogo više njih ostalo bez kuće, stana, automobila, traktora, namještaja, bijele tehnike, a u znatnom broju i glave na ramenima, ali biznis vjerojatno nije mogao bez toga.
Otkrivajući sve strašnije i bestidnije razmjere i oblike ratnog profiterstva, često se upitam koliko je onih što su poginuli znalo za tu stranu ratovanja? Jesu li i oni doživljavali rat kao posao, a mogućnost da poginu bila im je naprosto poslovni rizik? Bi li, da su preživjeli, oni radili jednake stvari? Ne znam, a nije možda ni lijepo razmišljati o takvim stvarima. Pristojno je vjerovati da su oni bili bolji ljudi od nas.
(…)
Cijeli tekst pročitajte u Magazinu, subotnjem prilogu Jutarnjeg lista