Hedlova je knjiga - osobito onaj njen strateški, duboko supstancijalni dio - o predratnim i ratnim danima u Osijeku, osobito važna zato jer, s jedne strane, detaljno izvješćuje o hrvatskim ratnim zločinima nad srpskim civilima, dok, s druge strane, niti u jednom trenutku ne dovodi u pitanje niti casus belli (dakle, srpsku agresiju na Hrvatsku), niti legitimno pravo Republike Hrvatske da se svim mogućim sredstvima obrani od srpske agresije.
Hedl utoliko nadmašuje brojne svoje suvremenike, koji su, bilo u novinama, bilo u knjigama pisali o istoj, najneugodnijoj temi u hrvatskom moralnom i političkom mikrosvemiru.
Brojni radikalno, pa i umjereno lijevo orijentirani autori - od kojih, nekima, nažalost, ne možemo odreći jugonostalgiju - već petnaestak godina pokušavaju, namjerno ili na mah, kompromitirati Domovinski rat, iznoseći tvrdnje i/ili činjenice o zločinima hrvatskih oružanih snaga nad srpskim civilnim stanovništvom.
Ove novine, kao i ova izdavačka tvrtka, uvijek su se snažno zalagale i za načelnu osudu svih zločina nad Srbima, ali i za konkretne, sudske presude protiv počinitelja tih zločina.
Pametan i emancipiran
Uvjereni smo, međutim, da zločini Hrvata nad srpskim civilima ne mijenjaju suštinu rata: rat na području bivše Jugoslavije započela je srpska strana pod vodstvom Slobodana Miloševića, uz kasniju potporu Jugoslavenske narodne armije.
Ta je činjenica toliko nesporna, da joj nije potrebno obrazloženje dulje od jedne ili dvije rečenice.
Problem većine hrvatskih autora, koji su pisali o našim ratnim zločinima, jest da su istodobno relativizirali uzroke i posljedice rata.
Zbog toga, uostalom, hrvatska radikalno lijeva opcija zauzima minimalni dio medijskog prostora: ne zato što je zabranjena ili onemogućena, nego zato što nitko ne želi konzumirati toliko iskrivljenu verziju događaja, kojih se svi još živo sjećamo.
Drago Hedl izbjegao je tu katastrofalnu ideološku pogrešku, jer je, kao prvo, sjajan novinar; kao drugo, Hedl je čovjek kojem je istina draža od ideologije; i kao treće, Hedl je osobno svjedočio ratu, i stoga zna gotovo sve o ratu.
Drago Hedl je u knjizi o Branimiru Glavašu ispisao jezivu priču o zločinima nad osječkim Srbima, koji su počinjeni naprosto zato što su ti ljudi bili Srbi, a da niti u jednom trenutku nije doveo u pitanje opravdanost Domovinskog rata, pa čak i kada su pojedinim njegovim segmentima upravljali ljudi poput Hedlova arhineprijatelja Branimira Glavaša.
Drago Hedl, pišući u Glavaševim zločinima protiv Srba, niti u jednom momentu nije doveo u pitanje činjenicu da je srpska strana napala Hrvatsku i Osijek, niti se igrao sa strahovito opasnim tezama tipa: da je Tuđman (ili da su Hrvati) bio tolerantniji, možda se rat ne bi dogodio.
Svatko razuman zna da bi se rat dogodio pod svaku cijenu, čak i da je prvi predsjednik Republike Hrvatske bio Vlado Gotovac, naprosto zato što su Slobodan Milošević i JNA bili inzistirali na ratu, ne samo protiv Hrvatske i Hrvata. Hrvatska radikalna ljevica to ne želi priznati, jer joj je svaki politički i kulturni element tuđmanizma toliko nesnošljiv da radije, sve do danas, perpetuira ahistorične mitove o mogućnosti opstanka ili mirnog raspada Jugoslavije.
Drago Hedl, ponavljamo, prepametan je, preemancipiran i preinformiran za takve budalaštine.
Najbolji ratni zapisi
Stoga je Hedl uspio napisati uistinu jedinstvenu knjigu: ona, najzornije od svega što sam pročitao u Hrvatskoj, govori o konkretnim zločinima protiv Srba, ali ona o tim zločinima govori s iskrene i čvrsto utemeljene državotvorne pozicije.
I Drago Hedl, kao i svi normalni, moralni hrvatski građani, drži da su ratni zločini protiv Srba najmračniji aspekt suvremene hrvatske povijesti, koji pod svaku cijenu treba osuditi, ali da oni ne dovode u pitanje samu hrvatsku državnost, niti rat za neovisnost.
Takvim se svojim, državotvorno-protuzločinačkim stavom, Drago Hedl uspio uvrstiti u onu malu grupu hrvatskih javnih djelatnika koji iz dana u dan svjedoče o stvarnom značaju idealne hrvatske državne ideje: ona je uključujuća, a ne razdvajajuća, ona je tolerantna, a ne represivna, ona je višeetnička, a ne etnički ekskluzivna. Hedl svojom knjigom o Glavašu i Glaveševim zločinima protiv osječkih Srba zapravo, možda nesvjesno, poručuje: najveći je hrvatski patriot onaj koji neće tolerirati da se bilo kojem nehrvatu, bilo što dogodi u ime hrvatskih interesa.
Na drugoj, neideološkoj razini, Hedlova je knjiga briljantna ratna reportaža, koja zaslužuje sve moguće novinarske nagrade.
Hedlovi prikazi ratnog Osijeka spadaju među najbolje stranice hrvatskih ratnih zapisa što sam ih pročitao. Ovdje moram napomenuti da sam, kao urednik u Globusu, izredigirao tisuće kartica ratnih reportaža.
Na trećoj razini, koja je Dragi Hedlu najmanje važna, ali koja jest značajna kao uzorni primjer za ispravno postavljanje u teškim situacijama, Hedlova knjiga o Glavašu ustvari svjedoči o Hedlovoj osobnoj hrabrosti.
Branimir Glavaš pokušavao je mobilizirati Dragu Hedla, nakon što mu je fizički prijetio. Branimir Glavaš poslao je naoružane ljude da upadnu u redakciju Glasa Slavonije, u vrijeme dok je Hedl ondje bio glavni urednik.
Branimir Glavaš godinama se predstavljao, nipošto netočno, kao faktički gospodar života i smrti, ili, u blažem obliku, slobode i zatvora i izolacije, u jednom malom, ratom ostrašćenom, i prirodno paranoičnom gradu, gdje se o demokraciji ni danas ne smije ozbiljno govoriti.
Lako je biti hrabar i glasan u Zagrebu.
U proteklih sam dvadesetak godina više puta bio prislijen hodati s tjelohraniteljima, ali sam ih redovito otpuštao poslije dan ili dva, jer nisam mogao podnijeti ograničeno kretanje koje nameće oružana zaštita, i jer se nisam želio osjećati kao bijeli medvjed u zoološkom vrtu. Iskreno govoreći, tjelohranitelje sam, među ostalim, otpuštao i zato što sam bio uvjeren da me se usred Zagreba, gdje izlaze moje visokotiražne novine, nitko neće usuditi napasti.
Lako i brzo čitanje
Drago Hedl svoje je prijetnje proživio u Osijeku, daleko od političkih i diplomatskih reflektora.
Njegova je hrabrost, u suprotstavljanju Branimiru Glavašu, neusporedivo važnija od mojeg pisanja protiv Glavaša, Petrača, Merčepa ili Gotovine, jer sam ja uvijek bio zaklonjen snagom institucije za koju radim i činjenicom da živim u centru Zagreba, gdje nije osobito ugodno i lagano napadati razmjerno poznate ljude (osim ako baš ne postoji zavjera da ih se ubije).
Knjiga Drage Hedla o Branimiru Glavašu djelo je koje vraća povjerenje u etičku izdržljivost, političku racionalnost i profesionalne kapacitete ozbiljnog hrvatskog novinarstva. Uz sve to, Hedlova se knjiga lako i uzbudljivo čita.