Ukrina je rijeka u sjevernoj Bosni duga 119,3 kilometra, desni pritok Save, koja među ostalim prolazi i pored sela Draganovci nedaleko Doboja, duboko u Republici Srpskoj, mjesto gdje je 1960. rođen riječki naftni tajkun Jozo Kalem, poznat i kao bliski prijatelj bivšeg ministra financija i SDP-ovog disidenta Slavka Linića.
Ukrina je ujedno i ime Kalemove tvrtke iz 90-ih, s kojom je u jeku rata uvozio naftu iz Hrvatske i Slovenije u BiH. Draganovci su poprilično izolirano i vrlo siromašno selo iz kojeg se još i prije rata bježalo glavom bez obzira, trbuhom za kruhom, pa je, kao i brojna druga sela razasuta po predivnim, ali i negostoljubivim bosanskim planinama, doživjelo eroziju stanovništva.
Otišao je trbuhom za kruhom iz Draganovaca i Jozo Kalem, a sa sobom je povukao ‘pola sela’, odnosno pripadnike svoje uže i šire obitelji. Nastanio ih je na obroncima Učke, na predjelu smještenom na području kastavštine, u zaselku nedaleko ceste koja od Kastva vodi prema Viškovu, izgradivši neku vrstu alternativne verzije Draganovaca.
Kao u Bosni
Zaselak sa šest nimalo impresivnih, ali vrlo prostranih kuća i jednim poslovnim objektom, kako i priliči, potpuno ostakljenim, lokalno stanovništvo jednostavno zove Kalemi. Kalem je ovdje prezime koje svi nose, tu se sadi krumpir i drugo povrće, kiseli kupus, prave kobasice i peče rakija, dakle rade se sve one stvari koje bi se radile i u Bosni, ali se nimalo ne uklapaju u tajkunski lifestyle.
Sam ‘pater familias’ Jozo Kalem ima kuću u četvrti Martinkovac ispod Srdoča, također na širem području kastavštine, s bazenom i okućnicom, ograđenu sa svih strana kovanom ogradom i zelenilom, pred kojom, očekivano, viori hrvatska zastava. Kupio ju je kao starinu i preuredio, a presudnu ulogu u izboru lokacije nije odigrao kvart (jer Martinkovac, iako je sasvim solidan, nije ništa posebno), već blizina sjedišta Kalemove firme Ri Petrol.
U kući gdje su smješteni Petrolovi poprilično skromni uredi Kalemovi su do prije par godina živjeli na katu. U prizemlju, s druge strane hodnika još uvijek je malena konoba gdje Jozo priprema rakiju, kiseli povrće za zimnicu i kupus, peče čvarke i poziva prijatelje na druženje, kada već ima slobodnog vremena.
Jozo Kalem, kako kažu oni koji su ga dobro upoznali, nije nimalo glamurozna osoba. Ne nosi odjela šivana po mjeri i skupe kolekcionarske satove, kuće mu ne projektiraju arhitekti, izleti u London ili New York ga ne zanimaju. Radi praktički od jutra do mraka, a sve poslove u svim tvrtkama vodi sam, nadgledajući sve korake, od potpisivanja milijunskih ugovora, kupovanja zemljišta, do cementiranja novih benzinskih pumpi.
Svoju konobu pretpostavlja razvikanim slow food restoranima, janjetinu i čvarke molekularnoj kuhinji i kojekakvim mediteranskim twistovima.
Poznanici ga opisuju kao iznimno darežljivu osobu - mnogo donira crkvi s kojom je vrlo povezan, plaće njegovih radnika su solidne, a uz njega se veže i taj fenomen da ima odanu radnu snagu, i tu ne govorimo o menadžerima već o najnižim razinama, koja ga prati već kako osniva nove firme i ulazi u nove poslove.
Punih je 12 godina bio i u izvršnom odboru NK Rijeka koju je, zajedno s drugim riječim gospodarstvenicima, svojim sponzorstvima održavao na životu sve do dolaska Damira Miškovića
Kao jedan od bogatijih Riječana često je izložen spekulacijama o porijeklu imovine, a to se ponajprije odnosi na ratni period iz 90-ih i trgovinu naftom. Naime, javna je tajna da su se neki u to doba obogatili zahvaljujući prodaji nafte srpskoj strani, a te su se optužbe, iako nikada službeno i bez dokaza, znale stavljati i na Kalemov račun.
Uspon 90-ih
- U privatni biznis sam ušao ranih devedesetih, prije rata. Kupovao sam naftu od Energopetrola iz Banje Luke i prodavao pumpama u Vitezu i Mrkonjić-Gradu. Kada je počeo rat, suprugu i djecu sklonio sam prvo u Ljubljanu, potom u Rijeku, a ja sam ostao u Hercegovini i osnovao poduzeće sa sjedištem u Rijeci. Kupovao sam naftne derivate od Ine i Kopar Petrola i prodavao ih pumpama u Hercegovini, gdje sam i sam gradio pumpe. Da je netko od civila mogao prodavati naftu Republici Srpskoj, to je notorna glupost. Ne samo ja, nego bilo tko drugi od civila koji se bavio tim poslom nije im prodao ni kap goriva. Ako je toga i bilo, to je išlo preko tadašnje Herceg Bosne, ali ja s time nisam imao nikakve veze - govori Jozo Kalem.
Propitkuje se i da li se okoristio prijateljstvom sa Slavkom Linićem, poglavito u periodu dok je on bio ministar i jedan od najmoćnijih ljudi u Vladi (to je postala uobičajena artiljerija za političke napade na Linića), a prostor za sumnje otvorile su i kaznene prijave koje su u Karlovcu pokrenute protiv Kalema zbog njegovih navodnih 103 milijuna kuna teških malverzacija u vezi s nekoć velikom, a sad propalom Industrijom građevnog materijala (IGM) Tounj.
- Slavko Linić mi nikada nije pomagao, niti je mogao. Kada sam stvarao firme i kada sam ih prodavao, Slavko je bio oporba. Nekada mi se čini kao da mi prijateljstvo s njime odmaže. Ali, to nije niti njegova niti moja krivnja. Nikada od njega nisam ni tražio da mi pomogne kroz politiku ili u mome poslu. Tko poznaje Slavka shvatit će da on to ne radi, da sam ga to pitao vjerojatno bi prestali biti prijatelji - govori Kalem.
(...)