UMRO JE MILORAD BIBIĆ

ANTE TOMIĆ: S Mosorom se čitav život činio kao jedna krasna zajebancija

Petar Atletic / CROPIX

Takvog nekoga nikad prije nisam vidio i vjerojatno neću. Milorad Bibić Mosor bio je potpuno jedinstvena osoba. Gotovo zastrašujuće pojave, ćelava ljudeskara od preko dva metra, a u duši dječak

Takvog nekoga nikad prije nisam vidio i vjerojatno neću. Milorad Bibić Mosor bio je potpuno jedinstvena osoba. Gotovo zastrašujuće pojave, ćelava ljudeskara od preko dva metra, a u duši dječak. Bio je plah i ranjiv, naivan i iskren, smijao se slatko kao dijete gromkim baritonom od kojega su stakla pucala. Raskošni zvonki kikot nježnog gorostasa, potaknut nekom često potpuno infantilnom, budalastom šalom, ispunjavao je naša srca radošću. Ako bismo čuli vic, ili ako nam je na pamet pala kakva ludorija, on je bio prvi s kojim bismo je podijelili, tek da gledamo njegov neobuzdani prasak veselja, kako mu se tresu ramena i dlanovima otire suze od smijeha.

Pročitajte što je Mosor za Nedjeljni napisao o popularnom hrvatskom košarkašu: Dino Rađa me je usred mrkle noći bacio u more i ostavio na pučini!

Pustoš u srcu

S Mosorom u društvu osjećali smo kako je lijepo biti živ.

“Mi smo ovdje na Zemlji da se zajebavamo naokolo. Ne dajte da vam itko tvrdi drugačije”, napisao je američki književnik Kurt Vonnegut i ta blasfemična misao možda će najbolje poslužiti da opiše našeg pokojnog prijatelja i njegov blagotvorni utjecaj na nas. Nezrele šale i psine rastjerivale su kišne oblake iznad naših glava, kraj Milorada Bibića čitav se život činio kao jedna zdrava, neodoljiva, prekrasna zajebancija.

Mislim, nemojte me krivo shvatiti, on je u isto vrijeme bio vrlo ozbiljna, odrasla osoba, odgovoran i brižan suprug, otac, sin i brat, odan i nesebičan prijatelj, nesvakidašnje marljiv i pouzdan suradnik. Riječ ako vam je dao, ona je bila uklesana u kamenu. Dvadeset obaveza je u svakom trenutku imao i krupnim koracima pognut grabio pločnikom istodobno telefonirajući na dva mobitela, a problemi koje je rješavao često su bili i teški i mučni, ali eto, veselje ga nije napuštalo. Ništa ga nije moglo obeshrabriti i pokolebati. Činio se neuništiv. Besmrtan.

I njegova energija bila je nekako dječja. Katkad bi nam se činilo kao da gledamo četverogodišnjaka koji se ne može umiriti. Hiperaktivnost, čuli ste vjerojatno za taj poremećaj. Riječ je o relativno novijoj medicinskoj pojavi. Prvi je put zabilježena prije šezdeset godina, kad je Milorad Bibić Mosor došao na svijet. U gluhu noćnu uru, kad bi svi u konobi već izginuli i padali s glavama po stolovima, on je još pričao viceve, pjevao ruske ili vojvođanske ili tek tako, za zajebanciju, nekome do zore poslao sto pedeset SMS poruka.

“Čoviče, di se ti gasiš?”, upitali bi ga koji put zapanjeno.

I, evo, ugasio se.

“Mile je umro”, napisala mi je Slavica danas, a ja sam se na trenutak zaustavio ne znajući o čemu se radi jer nitko ga od nas nikada nije zvao Mile. To je intiman, obiteljski nadimak, nešto što čuvaš za mamu i ženu. Ipak, bilo je to, shvatio sam kasnije, zapravo prikladno. Pustoš u mome srcu, tuga koja je stegla utrobu, bili su kao da mi je umro brat.

Nismo se ni pozdravili

Užasno će mi nedostajati taj Regoč. Otišao je, a da se nismo čestito ni pozdravili. Nije za to bilo vremena. Bolest koja je došla iznenadno i silovito kao mećava otpuhala ga je u samo nekoliko tjedana.

“Je li ovde možda pokojni Bibić?”, upitao sam tobože nedužnim tonom ulazeći u njegovu bolesničku sobu na Križinama, očekujući kako će se on početi smijati. No, nije se nasmijao, nije mu bilo do zajebancije. Shvatio sam kako je stanje ozbiljno kada sam ga vidio kako tih i prepadnut leži na postelji. Ništa potresnije vjerojatno nikada prije nisam vidio. Bio je tako krhak i nemoćan, strava u njegovim očima bila je gotovo dječja.

Umro je Milorad Bibić, matične knjige tvrde da je to bilo u dobi od šezdeset godina, ali ja se ne bih pretjerano pouzdavao u taj podatak.

Tagovi

Izdvajamo