UTJECAJ SOTONISTA

'Dino je išao u crkvu, lovio ribu, opraštao dugove, a onda se počeo baviti crnom magijom...'

    AUTOR:
    • Davor Butorac

  • OBJAVLJENO:
  • 29.05.2016. u 23:15

Rijeka, 150714.
Privodjenje Dina Kuliseka na ispitivanje drzavnom odvjetniku. Dino Kulisek osumnjicen je za ubojstvo Ivana Jagodica i tesko ranjavanje Meriem Demo u Crikvenici.
Foto: / CROPIX
Tea Cimas / CROPIX

Dino Kulišek

Dino Kulišek (20) usmrtio je 2014. Ivana Jagodića (22), a majka ubojice otkriva da su provedena tri vještačenja, no konačni nalaz ne potvrđuje ono što tvrdi: da je bio neubrojiv, u hipnotičkom transu

Dijete najprije silno priželjkuješ, zatim ga stvoriš, podižeš u ljubavi, strepiš nad njim, gledaš kako raste, veseliš se svakom njegovom uspjehu. Godine idu i čini ti se da si ga izveo na pravi put. U školi je uspješan, ima hobije, ide u crkvu, vole ga u društvu. A onda, baš kada bi roditeljska briga trebala popustiti, a on krenuti čvrstim koracima u pravi život - iz policije te izvijeste da je uhićen jer je sa 40 uboda nožem ubio prijatelja i gotovo nasmrt izbo njegovu djevojku.

Odjednom su novine pune naslova o monstrumu iz Crikvenice, a to je zapravo tvoj sin koji je do jučer bio dijete. Ljudi se u pitaju kakva su to čudovišta odgojila podmuklog brutalnog ubojicu. Od tog 13. srpnja 2014. sve se primijenio. Život mene i mojeg supruga pretvorio se u noćnu moru svakog roditelja. Malo je gorih stvari koje se mogu dogoditi vašem djetetu. Malo, vjerujte - počinje priču Sandra Kulišek.

Ona je majka Dine Kulišeka koji je sa 20 godina, u okolnostima koje zna iznimno mali broj ljudi, usmrtio dvije godine starijeg Ivana Jagodića u stanu u Crikvenici. Autor ovog teksta među prvima je došao do naznaka da se ovdje ne radi o klasičnom zločinu. Pravi motiv i izravan povod ritualnog krvoprolića do danas nisu razjašnjeni. Danas, nakon svega, glavni akteri nisu dostupni. Ivan Jagodić je mrtav, Dino Kulišek je u psihotičnom stanju najprije zaprimljen u zatvorsku bolnicu, a nakon godine dana provedenih na strogo čuvanom odjelu u Svetošimunskoj u Zagrebu premješten u riječki zatvor. Jedva preživjela djevojka Meriem Demo nalazi se u svojevrsnoj izolaciji i ne daje izjave. Više o prirodi odnosa žrtve i počinitelja mogla bi reći bivša djevojka pokojnog Jagodića, ali ona je u komuni bivših ovisnika u Italiji, daleko od ikakvog vanjskog utjecaja. Njezina majka kaže da je njezina kći napokon pronašla mir.

- Moja kći je Ivana molila da prestane s crnom magijom, a on nju da prestane s heroinom. Nisu jedno drugo slušali. Prekinuli su vezu - prisjeća se majka.

Strah i zaborav

Još neki članovi skupine mladića i djevojaka iz Dramlja i Crikvenice danas, nakon krvoprolića, promijenili su živote i međusobno ne kontaktiraju. Neki zbog posla, neki zbog straha i želje da što prije zaborave sve što je prethodilo krvavoj drami.

- Ne mogu vam ništa reći. Ne biste vjerovali, vaši čitatelji proglasili bi me ludim. Jednog dana možda dođe vrijeme za istinu. Reći ću vam samo nešto: Jagodić je čitao knjige ‘Hiramov ključ’ i ‘Ključevi psihičke magije’. Uz sve to bio je još i teško bolestan, pričalo se - neizlječivo - odgovorio je mladić koji je poznavao i žrtvu i počinitelja. Molio je da mu ne spominjemo ni naziv njegova profila na Facebooku.

Mladićeve riječi na neki način potvrđuju govorkanja u Dramlju i Crikvenici. Tamo se sve se češće čuje da je u pozadini nezapamćenog krvoprolića - sotonizam, odnosno dokazano opasna kombinacija konzumacija droga, zloupotrebe hipnoze i metoda ispiranja mozga.

Sandra Kulišek, majka Dine Kulišeka, odlučila je ispričati sve što zna, svjesna da će mnogi njezin javni istup doživjeti kao pokušaj majke da pošto poto spasi sina. Ipak, smatra da iz njezine tragedije mnogi drugi roditelji mogu ponešto naučiti.

- Kad sam od Dininih prijatelja dobila informaciju da se pokojni Ivan Jagodić bavio crnom magijom, nisam znala o čemu se radi, a još sam manje vjerovala da takvo što doista može tako utjecati na ljude. No, razgovarala sam s raznim ljudima, nekima i iz crkvenih krugova. Isprva sam bila uplašena da gubim razum, ali postoje oko nas ljudi koji jako dobro razumiju o čemu se radi. O tome se šuti, ali ja želim upozoriti sve roditelje na simptome koji jasno ukazuju da dijete odlazi putem koji je često bez povratka. Nažalost, službena psihijatrija, a još manje pravna država, ne priznaju ovakva stanja duha kao okolnost. Kako god ovo sve završilo, nadam se da je moj Dino odbacio sve loše i da će smoći snage biti na pravom putu - objašnjava Sandra Kulišek.

- Od najranijeg djetinjstva na Dinu je puno utjecala njegova jako pobožna baka. Dino je od nje naslijedio sklonost duhovnom. Išao je redovito u crkvu, molio se, skupljao sakramente i sudjelovao u crkvenim slavljima. Uspješno se bavio sportskim ribolovom. Kad ga je u srednjoj školi udario jači učenik, Dino je s masnicom na oku školskog pedagoga uvjeravao da napadač ne treba biti izbačen iz škole. Nakon srednje škole zaposlio se u lokalnoj pekarnici. Čim bi dobio plaću, razdijelio bi pola novca prijateljima. Opraštao je dugove. Nije mu novac puno značio. Eto, takav je moj Dino - prisjeća se majka i nastavlja:

‘Ne želim biti druker’

- Problemi su počeli kada je počeo konzumirati marihuanu. Dino je prije nekoliko godina uhićen u posjedu droge. Policajcima nije htio reći odakle mu i to mu je bilo otegotno u kasnijem postupku iz kojeg se većina njegovih takozvanih prijatelja izvukla. Znao je reći: ‘Mama, ne želim biti druker’. Kad se počeo povlačiti u sebe, mislila sam da je to posljedica naših svađa zbog droge. Sada znam da je bio u drugačijem stanju svijesti. Pokojni Ivan Jagodić pokušao ga je uvesti u svijet crne magije. Dino je postao drugačiji - priča Sandra Kulišek.

Kad su mještani Dramlja čuli što je napravio, nitko nije mogao povjerovati da se radi o njemu, prisjeća se majka koja je nedavno u Zagrebu razgovarala s Ljubom Pavasovićem Viskovićem. Taj je  odvjetnik preuzeo obranu njezina sina, do čega je došlo nakon niza pomalo čudnih postupaka prethodnog branitelja.

- Mi i dalje ne znamo što je Dino imao u krvi u trenutku počinjenja djela. Prvo vještačenje psihijatrijskog vještaka dr. Miroslava Gorete iz bolnice Vrapče rezultiralo je nalazom da je neubrojiv. Kasnije nadvještačenje iz bolnice u Popovači potpuno je kontradiktorno. Psihijatri iz Popovače za optuženog ne preporučuju mjeru liječenja jer smatraju da on ne boluje od duševne bolesti. Isključili su i mogućnost da je u vrijeme ubojstva bio neubrojiv. Vještakinja Tija Žarković Palijan smatra da je Dino Kulišek osoba s poremećajem osobnosti, a njegov odvjetnik zatražio je izdvajanje ovog nalaza i mišljenja iz spisa smatrajući da je riječ o nezakonitom dokazu. Kako god bilo, prema mišljenju psihijatra dr. Miroslava Gorete iz bolnice Vrapče, Kulišek je potpuno neubrojiva osoba, dok je dr. Valentina Ružić iz KBC-a Rijeka zaključila da je on u vrijeme ubojstva bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno. Sud je zbog dvaju suprotnih mišljenja naložio nadvještačenje koje je proveo psihijatrijski tim iz Popovače, koji se, pak, priklonio mišljenju da je Kulišek ubrojiv. Nigdje se u mišljenjima spomenutih stručnjaka ne spominje ono što optuženikova majka smatra ključnim.

- Dino je bio u hipnotičkom transu. Potpao je pod utjecaj žrtve, Ivana Jagodića, koji je bio sotonist. Nisam usamljena u tom mišljenju - tvrdi.

Sekte i kultovi

Kako se u kaznenom postupku tretira utjecaj sekte, hipnoza ili neko drugo stanje svijesti govori Branka Dujmić-Delcourt, predsjednica Centra za informiranje o sektama i kultovima (CISK), hrvatske podružnice FECRIS-a (European Federation of Centres of Research and Information on Sectarianism). Osnovan je 1997. u Rijeci kao udruga volontera koja se sastoji od članova raznih profesija (liječnika, odvjetnika, pedagoga, prosvjetnih radnika i psihologa) uz vanjsku suradnju djelatnika sveučilišta i znanstvenih instituta. Bave se opasnostima koje proizlaze iz kontakata sa sektama te upućuju žrtve i njihove obitelji. Branka Dujmić Delcourt kaže da većina zemalja u Europi nije institucionalno riješila pitanje sekti.

- Iznimku čine Francuska, Belgija i Njemačka gdje su se vodili sudski sporovi. Velik dio njih vezano je za scijentološku organizaciju i Jehovine svjedoke, ali i za opasnu paramedicinsku praksu koju u Hrvatskoj popularno zovu ‘alternativa’.

Kao problem Branka Dujmić-Delcourt vidi činjenicu da hrvatska država nema izgrađen mehanizam i osposobljeni kadar koji bi nadgledao štetno djelovanje takvih destruktivnih skupina. Stoga i ne postoje službene brojke.

- U Hrvatskoj nema ni sudskih sporova protiv tipičnih slučajeva. To ne znači da takve grupe i njihovi vođe kod nas ne postoje. Oni svakodnevno zlorabe naše građane, a o tome ne postoji razvijena svijest. Ova anomalija u društvu zahtijeva političku odgovornost, odluke i ozbiljne korake - upozorava.

O tome u kojim dijelovima Hrvatske živi i djeluje veći broj sotonista predsjednica CISK-a kaže da su sekte uvijek u potrazi za pogodnim tlom.

- One su prisutne svuda. U većim gradovima one su brojnije, premda nekima nije u interesu da se javno izlažu. Takve često nalaze svoja skloništa na obroncima gradova i u manjim mjestima. Nema pravila. Izuzetak su sotonisti koji su nekim slučajem koncentrirani na području Varaždina i Primorja. Njihovo djelovanje temelji se na sinkretizmu parareligije, paramedicine i parafarmakologije, parapsihologije i paraedukacije. Gurui i u Hrvatskoj promiču jogu, specifični neznanstveni nutricionizam u cilju ‘postizavanja’ sklada između duha i tijela. Edukacija joge kod djece ili trudnica npr. prelazi granice tjelovježbi i zadire u religioznost. Svoje punoljetne sljedbenike gurui zloupotrebljavaju za besplatan rad u inozemstvu, potiču na apsolutnu poslušnost, izoliraju od obitelji, škole i posla, utajuju porez te seksualno iskorištavaju - upozorava Dujmić-Delcourt.

Tisuće pripadnika

O sektama i kultovima govori i Nebojša Buđanovac, socijalni pedagog i terapeut te voditelj udruge Anđeli čuvari iz Varaždina.

- Prema mojim saznanjima i iskustvima, establišment u Hrvatskoj izrazito je nesklon sektama i kultovima pripisivati bilo kakav značaj. Čak i kad je posve jasno da je riječ o takvoj situaciji, u vještačenju će se to sigurno zanemariti. Psihijatri nerado priznaju da ovakve pojave postoje, a nas koji se bavimo time skloni su proglašavati laicima i amaterima. Dakle, vrlo je mala vjerojatnost da će sudovi uzeti u obzir mogućnost da je netko bio izmanipuliran od strane neke sekte. Činjenica je da se Hrvatska u svjetskim razmjerima smatra ‘oazom’ za sekte i sektaše. Čak i Srbija ima agenciju za suzbijanje opasnih sekti. Procjene o broju pripadnika opasnih sekti jako variraju, kreću se od nekoliko stotina do nekoliko tisuća, a po mojoj procjeni brojka varira između tisuću i pet tisuća pripadnika ovakvih sekti (u to ne ubrajam mlade koji su privremeno privučeni, a takvih je mnogo više). Najviše sam se susretao s time na području sjeverne Hrvatske, Slavonije i Rijeke, dok u Dalmaciji ima daleko manje takvih sekti, osobito sotonističkih. Evo ukratko obilježja koja, ako se javljaju kumulativno, mogu ukazivati na potpadanje pod utjecaj sekte: depresivne i mračne misli; suicidalne ideje i pokušaji suicida; sklonost samoozljeđivanju, najčešće rezanju žiletima; crna odjeća i simboli povezani sa sotonizmom (tri šestice, obrnuti pentagram, glave jarca, mrtvačke lubanje, obrnuti križevi...); slušanje glazbe sotonističkog sadržaja; osjećaj alijenacije, odnosno udaljavanje od prijatelja i obitelji; pisanje dnevnika morbidnih sadržaja; osjećaj paranoje i tuđe kontrole nad sobom; sastanci s nepoznatim ljudima u kasne večernje sate te odbijanje odgovora na pitanje ili laganje u vezi s tim; naizmjenično odbijanje i traženje pomoći od okoline; nagle promjene raspoloženja; tetoviranje sotonističkih simbola; čitanje knjiga povezanih sa sotonizmom; opći gubitak interesa za sve stvari poput škole i posla; bezvoljnost, ponekad u kombinaciji s izrazitom agresivnošću...

Izdvajamo