Prije nekoliko dana nepoznati lopovi provalili su u stan jedne zagrebačke odvjetnice (podaci poznati redakciji). Ogorčena činjenicom što kriminalistički policajci nisu željeli doći na mjesto provale i obaviti očevid 'jer je počinjena samo materijalna šteta i jer je to njima glupo' žrtva razbojnika odlučila je sve ispričati medijima. Njezinu verziju priče te dramatične večeri prenosimo u cijelosti:
Sve se dogodilo u ponedjeljak, 4. siječnja, oko 20 sati na Borongaju. Živim nu tom kvartu 34 godine i nikada to nije bio pretjerano siguran i fensi kvart. O sigurnosti u toj četvrti najviše se brine na Facebook stranici 'Moj Borongaj', gdje stanari pokušavaju informirati jedni druge o sigurnosnim pitanjima na Borongaju.
Živim u obiteljskoj kući katnici koja je podijeljena na četiri stana, jedan je moj. Od 2. siječnja nisam izlazila iz kuće jer sam bila bolesna, nisam dizala rolete niti čistila snijeg. Te večeri oko 20 sati netko mi je pozvonio na vrata, ali kako nikoga nisam očekivala, zvonjavu sam ignorirala. No, zvonilo je opet i opet, i ta upornost mi je u tom trenutku postala vrlo čudna. Bila sam u kućnom ogrtaču, pa sam se odlučila odjenuti kada su ti 'gosti' počeli luđački zvoniti. Od straha više nisam znala što se događa. Krenula sam se spustiti u hodnik/stubište, kada čujem kako mi 'gosti' silno lupaju po vratima.
U tom trenutku shvatila sam da nešto ne valja. Sjetila sam se onih horor filmova gdje glupe plavuše idu vidjeti što se događa i mislim si...to ne raditi! Hvala Bogu da nisam, tad sam ili digla roletu ili upalila svjetlo na balkonu i vidjela frajera kako bježi. Mislim zapravo da sam vidjela dvojicu. Bio je to netko slabije građe, u jakni s krznenom kapuljačom, mlađa osoba. No, vidjela sam ih s leđa, dakle ništa, to je preopći opis.
Nakon toga sam u šoku pogledala koz špijunku i shvatila da je u hodniku i na stubištu upaljeno svjetlo. S obzirom da sam gledala kroz špijunku koju minutu prije, dok su provalnici zvonili, znam da je to svjetlo bilo ugašeno. Malo sam slušala, shvatila da nema nikoga i spustila se u prizemlje, a kad tamo - razvaljena ulazna vrata s pajserom i otisak cipele! Odmah sam pozvala policiju, koja je stigla za 15 minuta. Došli su dragi i sposobni policajci. Preskočila sam mjesto na kojem je ostao otisak noge i upozorila policajca da je to otisak počinitelja. Rekla sam mu i da je snijeg od ulaznih do dvorišnih vrata utaban isključivo nogama počinitelja. Tragovi su bili jasno vidljivi.
Jedan policajac je fotografirao mjesto provale, nazvao u stanicu i pozvao kriminalističku policiju. Pritom je sastavio čak dva izvješća, jedno za policijsku upravu, a drugo za krim policiju. I dok smo čekali krim policajce nazvali su iz postaje da oni neće doći (čula sam kroz telefon tu žensku osobu koja je govorila), kako je to njima glupo, da je napravljena samo materijalna šteta. Policajac je sugovornici odgovorio kako je riječ o pokušaju krađe, a ja sam dodala da sam odvjetnik i da znam kako je obijanje vrata teška krađa... Sugovornik je objašnjavao policajcu kako se slaže da je ovdje riječ o ozbiljnom kaznenom djelu, ali da krim policija sama odlučuje hoće li izaći na mjesto događaja.
Policajcu je bilo žao što ne može pomoći, ali nije mogao ništa. A ja? Samo sam pomislila na slogan 'povjerenje i sigurnost' i došlo mi je da povraćam. Ne osjećam se sigurno, a moje povjerenje su odmah izgubili. Pritom sam se sjetila one gospođe u Osijeku koja je prošla kroz crveno, pa su je oborili na tlo... Nisam nerealna, ne očekujem da će policija pronaći počinitelje, ali da krim policija ne želi doći barem pogledati vrijede li im kao dokaz tragovi cipela, je lib počinitelj koji je upalio svjetlo ostavio otisak na utičnici (osim mene, nitko drugi ne pali to svjetlo, tu su možda i tri tuđa otiska), oni samo tako odluče da neće doći. Zaista ponižavajuće, samo razmišljam šta bi bilo da sam ih susrela i da su me napali ili kako će večeras još nekog možda tako napasti...
Osjećala bih se sigurnije da su se krim policajci barem pojavili i rekli: - Gospođo, svi tragovi ne vrijede ništa, hvala lijepo i doviđenja! No, s obzirom da sam se u životu nagledala policijskih fotoelaborata, mislim da mogu barem donekle procijeniti što je 'dobar otisak'. Iduće dana, 5. siječnja, oko podneva došao je inspektor i pitao me bih li mogla prepoznati počinitelje? Kao prvo, od silnog straha nisam niti vjerovala da je to inspektor, već netko tko se raspituje jesam li nešto vidjela, pa da me još pretuče. Naime, policajac koji je došao na intervenciju već je obavijestio nadležen da nisam vidjela počinitelje. Hvala Bogu, jer ne bih se voljela sresti lice u lice s frajerom s pajserom u svojoj kući.
Rekla sam tom inspektoru da jučer krim policija nije htjela doći, a da je bilo tragova. On meni na to kaže da prvo moraju pronaći. Sjajno, i s čime će ih usporediti? Pa sigurno nemaju 100 pari zimskih cipela. Nakon ove epizode postalo mi je jasno zašto u Americi smiješ pucati u svom dvorištu. Vjerovatno zbog nesigurnosti i nepovjerenja...
FOTO: Razbijena ulazna vrata u stanu u koji je provaljeno