EKSKLUZIVNI RAZGOVOR

POTRESENI VERENIN BRAT 'Zaprepastila me jedna stvar u riječkoj bolnici. To nije primjereno zemlji koja se želi baviti turizmom'

    AUTOR:
    • Tomislav Kukec

  • OBJAVLJENO:
  • 31.07.2019. u 14:46

Ranko Šuvar / Hanza Media, Privatna arhiva

 

Prošlo je točno tjedan dana otkako je u stravičnom udaru glisera u Malinskoj kod Krka smrtno stradala 20-godišnja Austrijanka Verena Heinz. Tuga u obitelji Heinz još je golema, a otac Dieter primio je reportere Jutarnjeg u obiteljskom domu u Stroblu, 10-ak km od Salzburga.

Dugo smo s gospodinom Heinzom razgovarali o detaljima stravične nesreće. Shrvano priznaje da nikad nije ni slutio da će, nakon pola stoljeća koliko roni, iz situacije za kakve je pripremao druge spašavati vlastito dijete. Uvjerava i da hrvatske vlasti lažu i štite mladića koji je vozio gliser, no kaže i kako ne želi da ide u zatvor.

"Ne želim da taj dečko ide u zatvor, to mi neće vratiti dijete, ali želim da se više nikada ne približi motornom brodu", rekao je, između ostalog, Verenin otac.

U jednom trenutku našeg razgovora odlučuje da ne želi više govoriti o nesreći. Teško mu je prisjećati se detalja. Razgovarajmo, moli nas, malo o Vereni i njezinu životu. Suze mu kaplju po drvenom kuhinjskom stolu dok pokazuje fotografije prekrasne, plavokose djevojke očiju plavih i dubokih poput mora za koje je živjela i u kojem je stradala.

- Ona je odmalena bila posebno dijete i snažno je utjecala na živote ljudi oko sebe. Bila je neumorna, skromna, uvijek nasmijana. Dok je bila tinejdžerica, svake ljetne praznike sama bi si kupila kartu i otišla raditi u inozemstvo kako bi mogla roniti. Sa 14 godina ronila je s morskim psima na Filipinima. Smještaj bi si plaćala radom u ronilačkim centrima ili kampovima. Kao studentica informatike i ekonomije u Beču pokretala je grupe za pomoć oceanima i utjecala na fakultet i studente da smanje potrošnju plastike... To me najviše rastužuje. Otišla je djevojka koja je činila ovaj naš svijet boljim. Da sam ja poginuo, ne bi bila tragedija. Star sam, imao sam rak koji će se vjerojatno vratiti, prošao sam život, ali pred njom je bilo sve - govori Dieter.

 

Čitavo vrijeme naš razgovor šutke, suznih i crvenih očiju, sluša Verenin brat Gerhard. Verena je, osim njega, imala još i brata Alexa te sestru Corrinu, no Gerhard je, čini se, naročito shrvan. Povremeno otire suze, ispriča se pa nakratko napusti prostoriju kako bi sakrio da plače, a potom se vraća i bolnog izraza lica po tko zna koji put sluša detalje strašne nesreće. Sada osjeća potrebu da i on nešto kaže. Drhtavim glasom kaže nam kako je Verena, samo dan prije odlaska u Hrvatsku, čuvala njegova sedmomjesečnog sinčića. Mališan je uživao u njezinu društvu. Gerhard briše suze i kad skupi snagu, nastavlja.

- Kada je umrla, napravili smo Facebook grupu Verena 4ever, za sve njezine prijatelje. Kako je radila i ronila po cijelom svijetu, imala je više prijatelja i poznanika nego što smo mogli i zamisliti. Brzo smo shvatili da grupa ne smije biti zatvorena, pa je sada otvorena i dosad joj se priključilo gotovo 300 njezinih prijatelja. Šalju nam fotografije, izraze sućuti, opraštaju se od Verene - govori Gerhard.

Kaže kako je, čim je čuo za nesreću, unatoč očevu protivljenju, sjeo u automobil i pojurio u Hrvatsku.

Ranko Šuvar / CROPIX

Gerhard Heinz (lijevo), Dieter Heinz (u sredini) i reporter Jutarnjeg (desno)

 

Loša bolnica

- Riječka bolnica izvana mi je čak djelovala lijepo, ali kad sam u nju ušao, zaprepastio sam se. Ljudi su bili posvuda, vidjelo se da je organizacija jako loša, to nije primjereno zemlji koja se želi baviti turizmom - govori Gerhard, a Dieter se nadovezuje.

- To je i mene iznenadilo. Kao instruktor točno znam što se radi u ovakvim nesrećama. Najvažnija je brzina. Tu je, već u Hitnoj, morala biti spremna i vrećica krvi, ali ništa od toga nije nam bilo dostupno. Ljudi koji su radili na njoj kao da su se prvi put suočili s ovakvom vrstom ronilačke nesreće. Nije mi to bilo jasno - kaže Dieter, koji u Hrvatsku dolazi još od kraja osamdesetih, a dvije je godine imao i vlastiti ronilački centar u Božavi na Dugom otoku.

Film o Vereni

Pozivaju nas na kat kuće, u Dieterovu radnu sobu. Kako bi skratili vrijeme do sprovoda, koje se čini kao vječnost, Dieter si je dao truda i napravio desetominutni film o Vereninu životu. Promatramo tako isječke iz njezina bogatog života, još otkako je kao malena djevojčica ljetovala s roditeljima pa sve do tinejdžerskih dana. Uvijek nasmijana, na surferskoj dasci ili u ronilačkom odijelu, uz morske pse ili dupine, u austrijskoj narodnoj nošnji, na brodu ili na nekom dobrom tulumu... Sretna i puna života.

Gerhard nakon samo nekoliko minuta izlazi iz sobe. Preteško mu je. Čujemo kako gorko plače na hodniku kuće.

obiteljski arhiv
 

- Da samo znate kakve je sjajne planove imala za ovu godinu. Za dvadesetak dana trebao joj je biti 21. rođendan, a plan joj je bio proslaviti ga - a kako drugačije - u moru. Osvojila je nagradno putovanje ronilačke agencije Behind the mask. Trebala je na šest tjedana otputovati na Filipine i Bali. Tamo je mislila biti instruktor, trenirati druge, roniti i raditi u ronilačkom centru. Umjesto toga, pripremamo njezin pogreb, biramo lijes i cvijeće - neutješan je otac Dieter.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo