Damir Jurišić iz Bačevaca kod Virovitice smrtno je stradao 8. rujna 2017. godine u prometnoj nesreći koja se oko 20,15 sati dogodila 20-ak metara prije ulaza u ovo selo. Vozio je bicikl kada je na njega službenom Škodom Octavia naletio Bruno Perkec, ravnatelj Županijske uprave za ceste Virovitičko-podravske županije.
Nesretni Damir od posljedica udara na mjestu je preminuo, no ono što ovu priču čini dodatno tragičnom je činjenica da je njegovo tijelo u odvodnom kanalu pronađeno tek sljedećeg dana oko 10 sati. Točno dvije godine i dva mjeseca od nesreće, 8. studenoga 2019., na Općinskom sudu u Virovitici donesena je nepravomoćna presuda kojom je Perkec oslobođen optužbe za izazivanje prometne nesreće iz nehaja sa smrtnom posljedicom.
- I dva tjedna od izricanja presude ja sam u jednakom šoku u kakvom sam bila kada je sutkinja Jasna Delić Janković kazala da je optuženi oslobođen – priča nam Damirova udovica Adriana, koja je odlučila svoju priču podijeliti s hrvatskom javnosti.
- Želim da se vidi kakve se situacije događaju u našem pravosuđu. Iskreno, nisam očekivala niti želim da on dobije, ne znam, doživotnu kaznu, ali nadala sam se osuđujućoj presudi u skladu sa zakonom. A što smo moja dvije kćeri i ja dobile? Nepravdu! Našeg Damira više nema, a Bruno Perkec je i dalje ravnatelj, i dalje vozi automobil, ima vozačku i živi kao da se ništa nije dogodilo – kazala nam je gospođa Adrijana, koja se potom prisjetila noći u kojoj joj je suprug poginuo.
- Kćeri i ja smo došle kući nešto iza 20,30 sati, a Damira nije bilo. Nazvala sam ga, a mobitel je zazvonio u kući. Tek kasnije sam vidjela da nije sa sobom ponio ni novčanik. Mislila sam da je otišao kod nekoga u selo ili u gostionicu, ali kako se do ponoći nije vratio krenula sam ga tražiti. Vozila sam se po selu, ali nisam ga pronašla, pa sam se vratila kući i čekala da svane. Nisam spavala cijelu noć. Ujutro sam odmah ponovila sve isto, ali i dalje ga nije bilo, pa sam krenula zvati kuma, svoga i Damirovog brata, njegove roditelje... Nitko ga nije vidio, a onda su došli naš vjenčani kum i moj brat, pa su ga i oni pošli tražiti. Na kraju ga je u kanalu našao kum – prisjetila se najtežih sati u svom životu gospođa Adrijana.
Perkec, koji je toga dana bio na domjenku, a po povratku s njega navratio i na piće u jedan virovitički kafić, nakon nesreće se odvezao s poprišta ne obavijestivši o tome policiju. Kasnije će ustvrditi kako su on i njegova suvozačica mislili da su udarili u neku životinju, koju su čak i tražili, a kako je bio mrkli mrak u kojemu, kazao je, ništa nisu vidjeli, otišli su s mjesta nesreće.
No, čak i ako je bio uvjerenja da je udario u životinju trebao je o tome obavijestiti policiju, ali i cestovne ophodare, što bi ravnatelj ustanove koja skrbi o održavanju cesta svakako morao znati. Ništa od toga nije učinio, nego je otišao kući na spavanje, a policiji se prijavio tek sljedeći dan kada je čuo da se na tom mjestu dogodila prometna nesreća u kojoj je poginuo Damir Jurišić.
Gospođa Jurišić se s Perkecom prvi put sučelila na sudu.
- Nije nam se nikada javio, niti nam je izjavio sućut. Jedino je na kraju suđenja kazao da mu je žao i ispričao nam se, ali to nama ništa ne znači – kazala je naša sugovornica, koja je ogorčena na cijeli ovaj postupak.
- Prvo se mjesecima čekalo na podizanje optužnice, a kada je ona napokon sastavljena ispalo je da Perkec nije bježao s mjesta nesreće, da nije bio pod utjecajem alkohola iako je sam u svom iskazu priznao da je tog poslijepodneva popio četiri piva, da nije spriječavao dokazivanje iako je na suđenju priznao da je sklanjao ostatke automobila s ceste. Tko zna, tako je mogao baciti i bicikl. Nisu ga optužili ni za nepružanje pomoći unesrećenoj osobi. On je na suđenju rekao da se dva puta vraćao na mjesto udara i da su on i njegova suvozačica svjetlima s mobitela tražili da vide u što su udarili, ali da nisu ništa vidjeli. Iskreno, ja u to ne vjerujem. Ipak, unatoč tako aljkavoj optužnici nisam se nadala ovakvoj presudi – istaknula je gospođa Jurišić, koja je nazočila svim ročištima osim prvome. Bila je i na izricanju presude. Došla je samo ona.
Presnimke fotografija očevida
- Nije došao nitko iz tužiteljstva, kao ni optuženi i njegov branitelj. Sutkinja je rekla da mora krenuti unatrag, s druge strane, pri čemu je više puta ponovila da je „morala“ donijeti oslobađajuću presudu. Obrazložila je da nije imala dokaza da bi ga osudila, a istaknula je i da je to učinila „zahvaljujući DORH-u“, odnosno da su za to krivi oni i da možemo njima „zahvaliti“. Po njenom ponašanju primijetila sam da je bila dosta nervozna. Tko zna, možda je imala grižnju savjesti... Bila sam u šoku – ispričala je gospođa Jurišić, koja nam je potom prepričala i scenu sa zadnjeg ročišta prije izricanja presude.
- Na tom ročištu sutkinja nam je pokazala račun iz kafića u kojem je optuženi popio dva piva prije nesreće, ali taj račun nije bio među dokazima. Kada je moj odvjetnik tražio od tužiteljice da se to uvrsti u dokazni materijal ona ga je hladno odbila. Sada, nakon svega, imam dojam da je sve to bio dio neke igre. Sutkinja nam je namjerno pokazala račun znajući da ga tužiteljstvo neće ili ne može uvrstiti u dokazni materijal, a sve kako bi sa sebe skinula odgovornost za oslobađajuću presudu. Pojeo vuk magare – rekla je očajna gospođa Adrijana, dok je njezin odvjetnik Šime Savić samo poručio da ne komentira nepravomoćne presude.
- Ja bih se prvo ispričao prisutnoj Adrijani Jurišić zbog njezinog gubitka – rekao je Perkec na sudu.
Presnimke fotografija očevida
- Istina je da sam 8. rujna 2017. vozio Škodu koja je službeno vozilo Županijske uprave za ceste. Suvozačica mi je bila Nikolina Č. Tog dana u firmi smo imali domjenak. Jeo sam i potom popio jedno svijetlo pivo od pola litre te čašu 2dcl istog piva. Domjenak je trajao do 17 h, ali sam dolazio i odlazio zbog obaveza. Nakon toga sam otišao u Pub gdje sam oko 18 h popio još pola litre Velebitskog, a sat kasnije, kad je došao prijatelj Ivan, naručio sam još pola litre pive te kavu. Pola sata nakon toga smo otišli. Povezao sam Nikolinu. Na pola puta između Lukača i Bačevca dogodila se nesreća. Naime, ja sam čuo samo udarac. Nisam vidio u što sam udario. Nikolina i ja smo izašli van i osvjetljenim mobitelom pretražili taj dio ceste uz bankinu i kanal. Želio sam vidjeti u što sam udario.
Nogom sam trknuo komad plastike koji je otpao s mog auta kako ne bi smetao drugima u prometu. Ništa nismo našli. Otišli smo u Bačevac i vratili se opet nazad da ponovno pogledamo teren. Nisam skupljao dijelove auta jer su svi ostali na mjestu nesreće i u kanalu i svi su pronađeni. U trenutku nesreće vozio sam s kratkim svjetlima jer se radilo o samom ulazu u Bačevac gdje postoji javna rasvjeta. Doista mi je situacija izgledala kao da je nešto istrčalo iz kanala i udarilo u taj dio auta. Ispred sebe doista ništa nisam vidio da sam udario – rekao je u svoju obranu optuženi ravnatelj ŽUC-a Bruno Perkec. Događaj ga je, dodao je, toliko šokirao da je tjedan dana bio na bolovanju i kod psihijatra, a kad je saznao koje pogrebno poduzeće je obitelj angažirala, platio je sve pogrebne troškove međutim, obitelj preminulog novac nije prihvatila te su mu ga vratili.
Presnimke fotografija očevida
Prema optužnici, Perkec je u kobno vrijeme vozio službeni auto navedenom dionicom te je propustio pažljivo osmotriti kolnik ispred sebe kako bi na vrijeme uočio biciklistu Damira Jurišića pritom lakomisleno smatrajući da do nesreće neće doći pa je prednjim desnim dijelom udario u stražnji kotač bicikla uslijed čega je biciklist podignut na poklopac motora i prednje vjetrobransko staklo nakon čega je odbačen u jarak. Zbog nagnječenja moždine te vratnog dijela i prijeloma vratnog kralješka, nesretni je Jurišić preminuo na mjestu nesreće. Perkeca se teretilo za izazivanje prometne nesreće iz nehaja.
Vozilo je nakon nesreće odvezao u dvorište tvrtke, da bi ga sutradan ujutro nazvao prijatelj Ivan i spomenuo nalet vozila na čovjeka, nakon čega je sam otišao u policiju. Iz nalaza i mišljenja toksikološkog vještaka Centra za forenzična ispitivanja Ivan Vučetić proizlazi da bi okrivljeni, visok 184 cm i težak 115 kilograma, u trenutku nesreće imao koncentraciju alkohola ispod 0,5 promila u krvi i bio bi trijezan te alkohol u tom slučaju ne bi utjecao na njegove vozačke sposobnosti. Iz vještačenja proizlazi i da je vozač u trenutku naleta na biciklistu vozio oko 80 km/h. Nakon udarca, tijelo je odbačeno 12 metara dalje, a bicikl 18 metara.
Presnimke fotografija očevida
Biciklist je, pak, u vrijeme smrti u krvi imao 3,41 promil, a u mokraći 3,53 g/kg. Vozio je uz rub ceste, ali bez reflektirajućeg prsluka, a na biciklu nije imao nikakva osvjetljenja, pa ni mačje oči. Jurišić udarac auta nikako nije mogao izbjeći, a zašto Perkec nije, nije utvrđeno. Prometni vještak je naznačio da je Perkec na 100 metara pod dugim svjetlima mogao uočiti biciklistu ili na 50 metara s kratkim svjetlima. No nije. Njegov odvjetnik Berislav Živković, pak, ističe da je njegov "klijent optužen da je prouzročio prometnu nesreću iz nehaja, a ne da je pijan bježao s mjesta nesreće bez pružanja pomoći ili, pak, da je uklanjao dokaze."
- Toksikološko vještačenje je pokazalo da u vrijeme naleta ne bi mogao imati preko 0,5 promila. Obducent je utvrdio da je stradali umro odmah nakon naleta. Nesreća je bila u mrkloj noći na neosvijetljenom dijelu. Izašao je van i mobitelom pretraživao cestu. Vratio se ponovno i opet ništa nije pronašao. Bio je uvjeren da je naletio na životinju. Uostalom, tko bježi taj bježi, a Perkec se čak dva puta vraćao na mjesto nesreće. Netočno je i da je uklanjao dokaze jer su na mjestu nesreće pronađeli ostaci njegova auta. Tijelo je na kraju nađeno u dubokoj travi u kanalu, a po danu se također nije moglo olako vidjeti s ceste. Razumijem obitelj stradalog – rekao je Živković za Jutarnji, podsjetivši da je donesena nepravomoćna presuda čije obrazloženje u pisanom obliku još uvijek nije vidio.
Iz ODO-a u Virovitici odgovorili su nam da nepravomoćnu oslobađajuću presudu „smatramo u cijelosti neosnovanom, budući da držimo da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje“ te će se na istu žaliti. Na naša pitanja zašto otpužnica ne sadrži i dijelove koji se tiču alkohola, odnosno nepružanja pomoći unesrećenoj osobi odgovorili su da je „tijekom istrage protiv okrivljenog Brune Perkeca provedeno između ostalog i toksikološko vještačenje, nakon kojeg je utvrđeno da Bruno Perkec nije bio alkoholiziran.
Ujedno vas izvješćujem da okr. Bruni Perkecu nije moglo biti stavljeno na teret kazneno djelo nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, budući da je obdukcijom utvrđeno da je oštećeni Damir Jurišić preminuo na licu mjesta od ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi.“ U razgovoru s pravosudnim stručnjacima doznali smo da naš kazneni zakon doista ne predviđa tužbu za nepružanje pomoći unesrećenoj osobi ukoliko se utvrdi da je ta osoba ne mjestu preminula.
Čak i u slučaju kada onaj koji je tu nesreću izazvao i nije pomogao unesrećenome ne zna da je ta osoba mrtva. „To je nemoralno, ali na žalost prema našem kaznenom zakonu nije kazneno djelo,“ rekao nam je naš sugovornik. Jedan odvjetnik s kojim smo razgovarali o ovakvim slučajevima, pak, postavlja pitanje zakonodavcu.
- Netko usmrti osobu i ne znajući da je mrtva pobjegne s mjesta nesreće i to mu se ne stavlja na teret, a ako unesrećeni preživi onda je to kazneno djelo. Gdje je tu logika? – zapitao se ovaj odvjetnik.
S obzirom da je Perkec i dalje na čelu ŽUC-a, zanimao nas je i stav Virovitičko-podravske županije kao osnivača i vlasnika ove ustanove. Pogotovo, jer je Perkec nesreću izazvao službenim automobilom. Zanimalo nas je je li protiv gospodina Perkeca proveden bilo kakav disciplinski ili stegovni postupak te kako je on okončan. Također smo ih pitali i smatraju li da je ovakvim ponašanjem nanesena šteta ugledu ŽUC-a i Virovitičko-podravske županije, a s obzirom na činjenicu da Perkec nije nesreću prijavio policiji, pa čak i ako je bio uvjeren da je udario u neku životinju. Do zaključenja ovog teksta odgovor Virovitičko-podravske županije nismo dobili.