_2.JPG)
U utorak poslijepodne Zagrepčanka S. K. penjala se stepenicama prema Ksaveru. Negdje na trećoj razini srela je gospođu koja je sjedila na stubama. Izgledala je odsutno, kao da joj nije dobro, a crni veliki pas skakutao je oko nje. Prošla je pokraj njih i osjetila udarac po leđima. Pas ju je srušio na pod i ustima uhvatio za obje ruke. Nije bio jaki ugriz, više se činilo kao da se igra. Zubima je potom uhvatio igračku na njenim ključevima. Kada je ona pustila ključeve, i on je spustio igračku. Tek tada je njegova vlasnica reagirala, no pas je već otišao.
Ovo je priča gospođe S. K., prve žrtve psa Otta koji je taj dan napao petero ljudi, od čega je četvero zadobilo lakše ozljede. Postoje dvije verzije kako je došlo do ovog incidenta. Vlasnici tvrde da je pas izjurio iz kuće dok su vrata stana ostala otvorena. Očevici pak kažu da je vidno alkoholizirana žena šetala psa bez lajne i brnjice.
Činjenice su pak ove. Prvo, nakon provedenog kriminalističkog istraživanja policija tereti Tamaru T., djevojku vlasnika psa Ivana S., za kazneno djelo “dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom” jer psa tijekom šetnje nije držala na povodcu. Kako su naveli u izvješću, osumnjičena je odbila alkotestiranje. Drugo, pas Otto je ranije već napao ljude i to dva puta na Tuškancu gdje su prije stanovali njegovi vlasnici. Veterinarski inspektor je u više navrata izdao mjere za socijalizaciju i kastraciju psa, no vlasnik se oglušio na njih. Inspekcija je po zakonu potom izdala rješenje o eutanaziji, no vlasnik je promijenio adresu i policija nikad nije preuzela psa. I treće, Otto će umrijeti. Gordan Jerbić, načelnik sektora veterinarske inspekcije, izjavio je ovaj tjedan u razgovoru za Novu TV kako će pas biti usmrćen.
Dajemo sve od sebe
Cijeli slučaj je naišao na ogromnu osudu u javnosti. Ne psa, već neodgovornih vlasnika. Ipak, Otto je taj koji će na kraju izvući deblji kraj, iako njegova sudbina nije morala biti ovakva. On se trenutno nalazi u Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba u Dumovcu gdje je u desetodnevnoj karanteni, nakon čega će inspekcija odlučiti o njegovoj sudbini.
- Dajemo sve od sebe da se osjeća dobro. Budući da djeluje kao pas koji bi se mogao uspješno resocijalizirati, a mi imamo veliko iskustvo u resocijalizaciji opasnih pasa, nadamo se da će mu resorne institucije koje odlučuju o njegovoj sudbini pružiti priliku za sretnu budućnost – kaže Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište u Dumovcu. Pitanje je, dakle, mora li Otto umrijeti ili se on još može spasiti? U razgovoru s veterinarima, uzgajivačima i odgajateljima pokušat ćemo ponuditi odgovor na to pitanje.
Za početak, nešto općenito o samoj pasmini. Cane corso je veliki i snažan pas, prosječne visine 65 centimetara i težine oko 45 kilograma, s vrlo stabilnim temperamentom i jakim zaštitničkim nagonom. Ime cane corso izvorno dolazi od latinske riječi “cohors”, što znači čuvar. U doba Rimskog Carstva služio je višestruko; legionari su ga vodili u borbe, čuvao je bogate kuće i vile, borio se u gladijatorskim arenama te je nerijetko služio i kao lovni pas. Padom Rimskog Carstva cane corso gubi svoju prvobitnu namjenu borbenog psa, ali mu ostaje namjena čuvanja posjeda, poljoprivrednih imanja, zaštite osoba i lov.
Iz ovih nekoliko rečenica lako se da iščitati kako je riječ o snažnom psu koji u modernim vremenima zahtijeva veliku odgovornost. Ako ona izostane, dogodi se incident kao ovaj na Ksaveru. Postoji li disciplina i odgoj, imate normalnog i umiljatog psa koji obožava maženje. Pozitivni slučaj može se pronaći kod Nine Rašpice koja posljednjih 15 godina uzgaja pasminu cane corso. Trenutno ima tri psa - sedam godina staru ženku Maju, trogodišnju Jaju i malo štene od četiri mjeseca po imenu Đurđa. I do sada ni jedan njen pas nije napao čovjeka ili nekog drugog psa.
Nina Rašpica, Bond
- Neki se rode blaže, drugi žešće naravi, no ta se žestina može lako umiriti. Sve ovisi o okolini i odgoju i zato vlasnici cane corsa moraju biti spremni učiti psa čim ga dobiju te pomno slušati savjete i upute uzgajivača. Ako to nisu spremni napraviti, onda bolje da ni ne uzimaju tog psa – kaže Rašpica. Uz pravilan odgoj i socijalizaciju, riječ je zapravo o veoma tolerantnim i staloženim psima. Kako ističe, potrebno im je prvo dati prostora da se ispušu, što uključuje barem sat vremena trčanja dnevno. Nadalje, ne smije ih se naglo gurati u okolinu. Zbog neke neočekivane situacije ili buke mogu instinktivno napasti drugog psa, zbog čega su brnjica i lajna obavezni. Isto je i s dolaskom novih ljudi u stan. Rašpica kaže da ona zatvori svoje pse u drugu sobu kada dolaze gosti te ih pusti tek kada se oni malo naviknu na nova bića u stanu. Kada ih pusti k gostima, onda je na redu seansa maženja.
- Jako vole ljude i obožavaju maženje. Imam unuku od godinu dana i oni je obožavaju. Tako da mogu ponoviti samo ono što sam već rekla - uz pravilan odgoj imat ćete staloženog i sretnog psa – veli Rašpica.
Psi neprestano uče od nas
S njom se slaže i Sandra Ilievski, instruktorica i savjetnica za ponašanje pasa iz Centra za edukaciju vlasnika, ponašanje i trening pasa Urban Pet. Ona ističe kako su socijalizacija, odgoj i učenje procesi koji traju tijekom čitavog života, no da su izuzetno bitna iskustva ili nedostatak iskustava u tzv. osjetljivom periodu razvoja šteneta, točnije od 3. do 14. i 16. tjedna.
- Propuštena ili negativna iskustva u tom periodu razvoja mogu utjecati na razvoj raznih problema u ponašanju koja se obično jave već u prvoj godini. S odgojem i učenjem treba započeti čim štene (ili pas) uđu u naš život. Način na koji ljudi žive sa svojim psom određuje kako vaš pas živi u obitelji i kako se ponaša u zajednici. Psi neprestano uče, promatraju nas i ne propuštaju ništa. Odlasci na tečajeve poslušnosti i učenje kojekakvih “naredbi” neće stvoriti poslušnog i dobro odgojenog psa, no svakodnevni odgoj, učenje, usmjeravanje i dosljednost hoće! Kao što roditelji ne odvajaju samo par sati tjedno da bi “trenirali” djecu da budu odgojena i poslušna, tako se i mi vlasnici svakodnevno trebamo posvetiti odgoju i podučavanju svojih pasa i nastojati ih usmjeravati kako bi u konačnici imali psa koji može funkcionirati u zajednici - objašnjava Ilievski.
Izostane li odgoj, agresivni gen u njima samo raste. Toga je svjesna i veterinarka Silvija Rakočević iz veterinarske ambulante Goldi. Ona ima pet cane corsa koji su joj redoviti pacijenti i dvojici mora odmah po ulasku u ordinaciju staviti brnjicu.
- Agresivnost im je u genima, ali uz dobrog vlasnika ona se može potisnuti. No nije uvijek sve do odgoja nego i do okoline. Ako pas živi u agresivnoj i glasnoj okolini, onda će se i on tako ponašati. Čak i ako nemaju izraženu agresiju, ona će se onda kod njih pojaviti – ističe Rakočević.
Što se onda dogodilo s Ottom? Iz nekoliko veterinarskih ambulanta smo saznali kako je vlasnik bio uvelike neodgovoran i da je pas otpočetka bio agresivan. Ujedno, vlasnik ga nije cijepio, a i ignorirao je sve obavijesti koje je dobivao od veterinara i inspekcije. Štoviše, jedan veterinar je čak u studenom prošle godine dobio dopis zabrinutih susjeda koji su se žalili Ministarstvu poljoprivrede i Gradu Zagrebu da od straha ne mogu izaći iz stana.
- Bilo je samo pitanje vremena kada će se nešto ovako dogoditi. I sada pas mora ispaštati jer mu je vlasnik idiot – kaže jedan veterinar koji je upoznat sa slučajem.
Sve smo bliže odgovoru zašto je uopće došlo do samog incidenta, no i dalje nam nedostaje ključni odgovor, odnosno može li se Otto spasiti. Stručnjaci, ali i obični laici spominju preodgoj, no Ilievski napominje da to nije rješenje nije tako jednostavno. Kako objašnjava, ponašanje pasa ovisi o složenoj interakciji gena, iskustvima u osjetljivom periodu razvoja, odgoju i učenju, okolišu u kojem pas živi te o fizičkom i mentalnom zdravlju. Rješavanje problematičnih ponašanja zahtijeva uzimanje u obzir svih ovih čimbenika, kao i opsežno istraživanje te razumijevanju uzroka, razloga i okidača problematičnog ponašanja.
Proces od nekoliko mjeseci
- Rješavanje problematičnih ponašanja također zahtijeva i punu pozornost vlasnika koji je voljan striktno držati se uputa i smjernica koje dobije od savjetnika za ponašanje o pristupu i organizaciji života sa psom problematičnog ponašanja – kaže Ilievski.
Ponovno smo na istom problemu. Bez odgovornog vlasnika nemoguće je spasiti Otta. Naime, to nije proces koji će doći preko noći već zaslužuje mjesece, čak i godine rada dok se ne dobiju zadovoljavajući rezultati. Ponekad, čak ni nakon godina rada, nema nade da će se pas promijeniti.
Ima li Otto šanse? Naši sugovornici smatraju da ima. - Prema opisima ispitanih ugroženih osoba nikako ne bih kategorizirala Otta kao iznimno opasnog. Da je Otto zaista imao namjeru nekoga ozbiljno ozlijediti, to bi i učinio. Pas te veličine i snage jednim ugrizom može vam praktički odgristi ruku, a on je prema riječima ispitanika i liječnika nanio ozljede u obliku ogrebotina i jednu ozljedu starije osobe čiju je ranu trebalo šivati. Da me se pogrešno ne shvati, da, Otto se automatski može proglasiti opasnim psom, no apeliram na to da se mu apsolutno treba pružiti šansa i raditi s njime – ističe Ilievski.
Apelu su se pridružili i Prijatelji životinja koji ističu kako životinje ne smiju biti žrtve ljudskog nemara i loše provedbe zakona. U resocijalizaciju vjeruju i u Skloništu u Dumovcu gdje su rekli da je on sada dobro te da je čak uplašen, a ne agresivan. No, odgovor na ključno pitanje i dalje drži veterinarska inspekcija koja će nakon isteka razdoblja karantene odlučili je li Otto zaslužio živjeti.
- Tek je peti dan veterinarsko-zdravstvenog pregleda koji se mora provesti jer je ugrizao čovjeka i još ima pet dana. S obzirom na to da se Dumovec ponudio da provedu resocijalizaciju, mi moramo donesti odluku i vidjeti je li to moguće - rekao je Gordan Jerbić, načelnik sektora veterinarske inspekcije.
Problem je što rješenje o eutanaziji postoji i ono se po zakonu mora provesti. Iz neslužbenih izvora bliskih inspekciji smo saznali kako veterinari najradije ne bi uspavali Otta, no zakon je takav i rješenje se mora provesti.