Željko Rajić zvani Žeki, 34-godišnji Splićanin široj je hrvatskoj javnosti postao poznat prije nekoliko mjeseci kada ga je USKOK javno označio kao šefa zločinačke organizacije protiv koje je otvorena istraga zbog sumnje u organiziranje pokušaja ubojstava, iznuda, otmica, paljevina automobila, nabave raznih vrsta oružja i streljiva...
Rajić se od ožujka ove godine nalazi u istražnom zatvoru, a svoju obranu još nije iznio pred tužiteljicom. No, spremno je pristao za Slobodnu Dalmaciju u pismenom obliku odgovoriti na postavljena pitanja u vezi vrlo ozbiljnih optužbi za koje se sumnjiči te iznijeti svoju stranu priče.
Kako komentirate činjenicu da vas je USKOK proglasio vođom zločinačkog udruženja koje ste okupili "s ciljem preuzimanja teritorija i kupaca drugih kriminalnih grupacija i njihovih pripadnika na širem splitskom području povezanih s krijumčarenjem i preprodajom kokaina i marihuane"?
– Ne znam kako bih komentirao navode USKOK-a osim da su konstruirani i proturječni sami sebi, što će sud na kraju i utvrditi, ako im bude do istine. Ne znam kojim argumentima opravdavaju osnove sumnje da sam udružio ostale osumnjičenike u zajedničko djelovanje i to od srpnja 2018. do ožujka 2019. godine. To je u najmanju ruku bezobzirno zaobilaženje istine.
Prava je istina da ja u srpnju 2018. godine praktično niti ne poznajem Antu Vučka (osumnjičen kao glavni "operativac" zločinačke organizacije – op.a.), samo iz viđenja te nismo bili u nikakvom kontaktu, pa ni telefonskom, sve do rujna kada me je na ručku u restoranu zdrave prehrane na Splitu 3, u društvu Tomislava Živkovića (još jedan osumnjičeni pripadnik udruženja, koji je još uvijek u bijegu – op.a.), sam Vučak pitao imam li koga, neku firmu koja se bavi pićima, da bude sponzor za party elektroničke glazbe, koji je namjeravao organizirati u prosincu u Zagrebu.
Tada je bio naš prvi kontakt i razmjena brojeva telefona. Naše druženje se nastavlja kroz treniranje boksa, trčanje i pića po gradu. Sve u optužnom prijedlogu vezanom za njega, ako je on to počinio, nije po mojoj direktivi, planu ili nagovoru.
Kakav je vaš odnos s ostalim uhićenim osobama – Petrom Vuknićem, Robertom Žuvelom, Dujom Pivčevićem, Tončijem Mikelićem, Josipom R., Lenijem Banom, Hrvojem Kovčalijom, Liridonom Berishom, Anitom E. te već spomenutim Živkovićem, koji su označeni kao vaši "podređeni", odnosno članovi vašeg udruženja?
– Vuknića poznajem od 2009. godine i od tada smo stalno u kontaktu, a od 2010. godine bio sam u vezi s njegovom sestrom. Naše druženje zadnju godinu dana bilo je rjeđe zbog moga razilaženja u mišljenju s jednim zajedničkim prijateljem, ali to ne umanjuje naše prijateljstvo. On nikad od našeg druženja nije napravio ništa protivno zakonu, a pogotovo ne po mom nalogu.
Žuvelu znam iz viđenja od 2017. godine, viđao sam ga po diskotekama i kafićima i nismo bili u kontaktu sve do siječnja 2019. godine. Odnosno, jesmo ranije preko Instagrama jer smo komentirali fotografije nekih cura. U siječnju sam mu posudio motocikl "Burgman" koji posjedujem. Ni on, tvrdim, nije napravio ništa protuzakonito po mom nalogu.
Duju Pivčevića znam od 2018. godine, on je moj poznanik i prijatelj mojih prijatelja. Vidio sam ga pet puta do dana kad sam uhićen, i to jednom na otvaranju kafića Tomislava Poljičanina u Trogiru, jednom tijekom izlaska u Splitu, dva puta s Vučkom u boks klubu "Salona" te na proslavi rođenja njegova djeteta na koju me pozvao jer sam tada bio s Vučkom u društvu.
Živkovića poznajem od 2012. godine, a češće smo kontaktirali od siječnja 2018. godine jer me zvao u vezi posla uvoza automobila iz Italije, pa sam mu posudio određeni iznos za to. Smiješni su navodi da je on nabavljao oružje, municiju i kiseline jer on takvo što nikada nije primio u ruke koliko ja znam, nije taj tip čovjeka, on je iz dobre obitelji, veseljak i pacifista.
Tončija Mikelića ne poznajem i prvi sam ga put vidio na sudu. Josipu ne poznajem i nisam je nikad vidio. Bana poznajem od 2007. godine i nikad nisam bio s njim u kontaktu, a do danas sam ga vidio nekoliko puta, na već spomenutom otvaranju kafića u Trogiru i na proslavi rođenja Pivčevićeva djeteta.
Uopće ne znam tko je Hrvoje Kovčalija, a Berishu znam iz novina i nikad s njim nisam bio u kontaktu. Anitu znam preko Vučka, vidio sam je par puta i poslao joj nekoliko poruka preko Instagrama.
Zašto tvrdite da je optužba protiv vas iskonstruirana i proturječna?
– Prijava od 1. kolovoza 2018. godine u kojoj Miro Žeravica tvrdi da su ga Vučak, Pivčević, Berisha i Žuvela zlostavljali i iznuđivali po nalogu Kovčalije je takva kakva je. Ako oni to jesu radili, ja tada nisam bio s njima u kontaktu, površno ih poznajem, tako da ih ja nisam udružio za ništa.
A što je s planiranjem ubojstva izvjesnog Roka, za što se vi teretite?
– Istina je da sam 23. siječnja raspravljao sa svojom djevojkom Ivanom Vuknić o moralnim vrijednostima jer mi je preko mobitela rekla da su Roko i Goran seksualno iskorištavali moju sestru. Tražio sam da me odvede do njih dvojice, a ona to nije htjela. U toj sam frustraciji i njoj svašta rekao, ali već isti dan popodne u meni je prevladao glas razuma i odlučio sam da ih neću tražiti.
No, s obzirom da je osoba s kojom sam mislio provesti ostatak mog života slušala takve gadosti, u meni ostaje vječna rana na srcu, i zato joj se nisam od tada javio, iako je pokušavala sa mnom kontaktirati. Dakle, nije to bilo nikakvo planiranje ubojstva nego utvrđivanje istine vezano za te njegove priče od čega sam odustao, iako on i danas širi neistine o tuđim sestrama, ženama, majkama, te je pod zaštitom svoga rođaka, načelnika heroja Ivana Kasuma.
Laž je da nas je Živković vozio, mene i Vučka na motoru s kacigama, a uostalom, da u mojoj glavi nije prevladao razum, vrlo bih lako pronašao Roka i njegov kafić jer znam gdje se nalazi. No ništa se nije dogodilo ni njemu ni kafiću.
Kakav je bio vaš odnos s Ivanom Giljanovićem i njegovom obitelji, odnosno ocem Zvonkom? Kako komentirate optužbe da ste pokušali preuzeti Giljanovićev "dio kolača" reketarskog posla nakon što je on pobjegao zbog pokušaja ubojstva?
– Moj odnos s Giljanovićem je bio više nego prijateljski, trebao sam biti kum njegovu djetetu na krštenju, a on mojem kad ga dobijem. Ne znam što bih rekao za kaznenu prijavu njegova oca Zvone, ona je i tragična i smiješna. Navodi da sam ga u tri navrata, u prosincu prošle godine, iznudio i prijetio smrću njegovoj obitelji, no tada to nije prijavio.
Anonimnu prijetnju na portafon prijavljuje 3. siječnja 2019. godine, no ni tada policiji ne prijavljuje da sam ga u prosincu iznuđivao i prijetio mu. To ne spominje niti 27. siječnja kada je izvršen napad na vozilo koje je koristio, nego to prijavljuje tek 2. travnja, nekoliko dana prije predaje svog sina, a mog prijatelja. O čemu se tu radi, moglo bi zaključiti malo dijete ili čak osobe s mentalnim teškoćama, a ne netko tko je išao 20 godina u školu i ima završeno pravo.
Kad se već igramo male djece i mentalno retardiranih, moram napomenuti da od 6. studenoga 2018. godine imam naloge za praćenje po drugim osnovama, imam pratnju na mobitelu i fizičku pratnju USKOK-ovih istražitelja 24 sata te oni znaju kako je nemoguće da sam radio to što je Zvonko prijavio. Zato jer sam većinu vremena u prosincu 2018. godine proveo u Španjolskoj i BiH s njegovim sinom Ivanom, a za sve to imam dokaze i fotografije. Ostatak vremena u prosincu sam bio u Zagrebu, pa je matematički nemoguće to što je naveo u prijavi.
Pa jeste li se našli s njegovim ocem?
– Istina je da sam se na njegov poziv našao s njim 19. prosinca. Pitao je za sina, kod kojeg sam u BiH bio nekoliko dana ranije, te za Antu Petrovića, koji je taj dan imao prometnu nesreću pa sam ga posjetio u bolnici. Istražitelji znaju da je prijava lažna, ali USKOK-u nije do istine. Da nisam htio nikakav Giljanovićev "komad kolača" zna najbolje sam Giljanović, jer osobe koje njemu duguju nisu niti taknute niti pritiskane da vrate novac meni. Ničiji novac meni nije potreban, pa tako ni njegov jer ja imam svoj novac.
Koliko ste dugo bili u zatvoru prije ovoga te jeste li očekivali da ćete opet završiti iza rešetaka?
– Do sad sam u zatvoru proveo pet godina i 4 mjeseca zbog nabave marihuane iz 2008. godine i zbog opće opasne radnje iste godine (pucnjava u kafiću "Krom" – op.a.). Od 2010. godine nisam napravio niti jedno kazneno djelo. Nalozi od 6. studenoga 2018. godine idu da sam iz Španjolske, odnosno iz Južne Amerike u Španjolsku nabavljao velike količine kokaina i to dovozio u Hrvatsku. Ne znam odakle im to, možda zato jer sam u srpnju putovao u Barcelonu i Castelldefels gdje imam prijatelje koji su u visokom društvu.
U kolovozu sam opet putovao tamo i oni su me nagovarali da ostanem tamo živjeti, ali s tadašnjom djevojkom nisam mogao naći zajednički jezik oko toga. Opet sam išao u prosincu i našao se s osobom koja im je bila sumnjiva, pozvao sam je mobitelom i održao sastanak u hotelu "Meliá Barcelona Sky".
Gospodo iz USKOK-a, to je bila odvjetnica Ivana Herak koja mi je davala savjete u vezi tvrtke koju sam mislio otvoriti. Tako da su njihove sumnje i navodi netočni, a također u pustim racijama nisu pronašli niti gramić droge, a toliko su se trudili i potrošili silne novce poreznih obveznike te kako bi to opravdali stavljaju mi te izmišljotine na teret. Uhićen sam dan poslije ostalih i da sam htio bježati, mogao sam.
Pa zašto niste pobjegli?
– Prijatelj mi je javio da u Baškoj Vodi policija nekoga hapsi, poslao mi je fotografije, a ja sam prepoznao auto mog prijatelja Vuknića. Ne bježim jer nemam zbog čega, već u društvu Ante Petrovića nosim hranu u postaju uhićenima i predstavljam se imenom i prezimenom. Policajci me ne uhićuju nego uzimaju hranu, a ja odlazim na svoju prijavljenu adresu stanovanja. Tek ujutro, dok sam se pripremao za trening, istražitelji mi kucaju na vrata i odvode me na razgovor u upravu, gdje mi uručuju nalog u vezi premlaćivanja Roberta Žuvele.
Sud će utvrditi pravu istinu, a po okončanju ovog postupka tražit ću odštetu koju ću pokloniti udruzi za nezbrinute pse. Nisam nikakav šef mafije, nego dečko iz kvarta burne prošlosti koji ima prijatelje u svim porama društva, od doktora do čistačica i na sve gledam isto. Rekreativno treniram boks, uživam u šetnji svoga psa, čitam knjige i slušam Severinu. Životni uzor mi je moj otac Nikola, a od sportaša Petar Milas (perspektivni splitski boksač – op.a.) - rekao je za Slobodnu Dalmaciju.