Kada je 1901. ugledni zagrebački trgovac Ferdinand Budicki u grad doveo prvi automobil, purgeri su ostali u šoku. Navikli na konjske zaprege, kočije, pa čak i tramvaje koje su vukli konji, neki su smatrali kako je novo “čudo tehnologije” plod samog crnog đavla.
Ne čudi stoga što su prvi zagrebački automobilisti imali i ozbiljnih problema - Budicki je i premlaćen zbog đavolje novotarije, a vozače su često tjerali s makadamskih cesta, gađali ih i rugali im se. S druge strane, o strahu Zagrepčana zbog brujavih kočija koje ništa ne vuče svjedoči i tada česta rečenica: “Bešte, ljudi, ide auto!”.
Neke od tih priča, koje zorno svjedoče o 115 godina povijesti automobilizma u Hrvatskoj, vjerojatno ne bi bile očuvane da nije bilo truda volontera okupljenih oko Muzeja automobila “Ferdinand Budicki”. Njegov voditelj Valentino Valjak kaže da je muzej, uređen u rekordnom roku od samo nekoliko mjeseci, privukao velik broj posjetitelja. Tijekom Noći muzeja posjetilo ga je čak petnaest tisuća ljudi.
Dužni su na sve strane
Unatoč očitom interesu i važnosti Muzeja za grad volonteri su se našli u ozbiljnim problemima. Dužni su na sve strane, iako sami nisu od muzeja dosad zaradili ni lipe, a samo Grad Zagreb potražuje od njih 400.000 kuna za najam prostora, pričuvu, komunalije... Ovrhe samo što nisu stigle. U isto vrijeme dok traži vrtoglav iznos, Grad “financira” postojanje muzeja sa 35 tisuća kuna godišnje, pa je lako vidjeti ozbiljnu proračunsku rupu.
No, krenimo redom.
Valentino Valjak, dugogodišnji ljubitelj starih vozila i predsjednik Citroen-kluba, godinama je prikupljao arhivsku građu o povijesti automobilizma u Hrvatskoj. Taj je njegov rad okrunjen knjigom “Bešte, ljudi, ide auto”, koja je svjetlo dana ugledala prije više od dvije godine. Da bi je napisao, Valjak je morao ući u poznate zagrebačke obitelji, zaviriti u garaže ljubitelja oldtimera i pomoću razgovora sa svima njima zaokružiti priču o jednoj povijesnoj etapi. Valjak kaže da to nije samo priča o automobilizmu nego i o revoluciji u razvoju Zagreba.
- To je priča o industrijskoj revoluciji, o smrti makadama i razvoju zagrebačkog asfalta. Tako se rodila i ideja o Muzeju automobila koji bi sačuvao te stare automobile, ali i fotografije, simulatore i razne druge predmete koji pričaju tu priču - objašnjava nam Valjak.
Volonteri su se tako, uz blagoslov i ugovor Grada, uselili u devastiranu halu nekadašnje tvornice Pluto na novoj Branimirovoj. Taj je prostor od 1600 četvornih metara dotad “služio” kao okupljalište narkomana i beskućnika, a bio je u katastrofalnom stanju. Malo pomalo, uz mnogo rada, počeo je poprimati obrise današnjeg Muzeja.
U srpnju 2013. Muzej automobila “Ferdinand Budicki” otvorio je svoja vrata i, očekivano, izazvao velik interes javnosti. Otvaranju je nazočilo deset tisuća ljudi, muzej je tada posjetio i predsjednik Republike Ivo Josipović, a sve su to ozbiljno popratile najveće medijske kuće. Čak je i volontere začudio tako velik broj ljudi, pogotovo što hala nije bila ni približno tako uređena kao što je danas.
Volonterski rad
Otada, interes je sve veći, a i inventar Muzeja svakodnevno se povećava. Kroz njega je prošlo više od pet tisuća učenika i studenata, koji su često u Zagreb došli samo kako bi vidjeli i čuli priču o hrvatskom automobilizmu i njegovim počecima.
Građani dolaze, donose svoje stare vozačke dozvole ili fotografije te druge predmete iz zagrebačke povijesti, a volonteri sve to pohranjuju, razvrstavaju i izlažu. Pritom, rade to potpuno besplatno. Za razliku od brojnih zagrebačkih muzeja koji su izdašno financirani i imaju i po više desetaka zaposlenih, Muzej automobila opstaje samo zbog nesebičnog rada volontera na čelu s Valjkom, koji nerijetko u negrijanoj hali provode petnaest sati na dan.
- Novcem koji nam daje Grad Zagreb mogli bismo si priuštiti gablec dnevno i to je sve - kroz smijeh govori Valjak. Kaže kako slične iznose, po trideset-četrdeset tisuća kuna, dobiju i od Ministarstva kulture te od Hrvatske turističke zajednice, pa godišnje jedva skupe sto tisuća kuna. Za normalno funkcioniranje bilo bi im potrebno barem šest puta više. Najveći su izdatak baš računi koje im svaki mjeseci šalje Grad Zagreb.
- Traže od nas dvadeset tisuća kuna mjesečno za ovaj prostor koji smo vlastitim sredstvima uredili i koji prije nas nije imao nikakvu svrhu, osim da bude ruglo. Naplaćuju nam dvije tisuće kuna mjesečno za odvoz otpada, a nemamo ni kontejner za smeće. Zapravo je nevjerojatno što smo sve ovo uspjeli postići gotovo bez ijedne kune. Eksponate vrijedne ukupno sedam milijuna kuna dobili smo ravno za nula kuna. To je ipak izvanredan uspjeh - govori Valjak.
Model za spas
I za našeg posjeta u Muzej su svraćali brojni zainteresirani Zagrepčani, ali i stranci koji su od brojnih gradskih atrakcija odabrali baš Muzej automobila “Ferdinand Budicki”.
Jedan je Indijac, kojemu je supruga zaposlenica Svjetske banke i u Zagrebu je na službenom putu, vrijeme do njezina povratka sa sastanka kratio u Muzeju, sa zanimanjem razgledajući stare Lincolnove, Opelove, Fordove, BMW-ove modele.
Njemu to vjerojatno ne bi bilo toliko zanimljivo, no mi smo posebno zainteresirali kad smo doznali da je jedan od eksponata i “kultni” Sanaderov Renault 8 iz 1967., što ga je bivši premijer u svojoj imovinskoj kartici naveo kao jedini automobil koji posjeduje, a koji mu je mesar Stjepan Fiolić “došlepao” u Kozarčevu tijekom sudskog postupka.
- Da, dobili smo dozvolu odvjetnika Čede Prodanovića i Ive Sanadera, pa je i taj oldtimer sada dio naše kolekcije - govori Valjak.
Bilo bi ustinu šteta da ovakav muzej, jedinstven i u široj regiji, zatvori svoja vrata samo zato što mu institucije nisu dale dovoljnu potporu. Pogotovo ako se zna da neke udruge, kaže Valjak, za koje nitko ne može pouzdano reći čime se bave, godišnje dobivaju i po više od dvjesto tisuća kuna samo od Grada Zagreba.
Ipak, uvjeren je, opasnosti od gašenja nema.
- Mislim da smo došli u fazu kad se to više nitko ne bi usudio učiniti. Bio bi to kulturocid. Uspjeli smo stvoriti nešto što je postalo dodana vrijednost Zagreba, nešto po čemu smo postali prepoznatljivi i mislim da će se teško naći onaj tko bi nas izbacio na cestu. U pregovorima smo s Gradom i drugim institucijama, pokušavamo naći neki model za naš spas i ja sam uvjeren da ćemo u tome uspjeti - kaže Valjak.
Nadaju se otpisu dugovanja ili nekom drugom modelu financiranja, a onda bi jednog dana, možda, mogli i sebi isplatiti koju plaću. Jer, volonteri su ljudi koji su većinom dali otkaz na radnome mjestu kako bi život posvetili ovoj priči.
Otkaz u Ministarstvu
- Radio sam u Ministarstvu znanosti i dao otkaz pa sad već godinu i pol dana živim - od zraka. Neka, snađemo se. Svi smo mi potpuno uronjeni u ovaj Muzej, za njega živimo i ništa nam nije teško. Kada bi nas institucije samo malo pogurale, uvjeren sam da bismo mogli napraviti još bolju stvar - zaključuje osnivač Muzeja automobila Valentino Valjak.
Rasplet ove priče tek se očekuje, no doista malo tko vjeruje da će Zagreb ostati bez ove mlade, senzacionalne kulturne ustanove.