ZAVRŠILA ULTRATRIATLON

ČUDO MEĐU ŽENAMA ‘Lijena sam, dugo spavam, volim čokoladu i ćevape, a u 30 dana istrčala sam tri maratona’

Karla Čović, profesorica kineziologije i jedina žena koja je završila utrku ultratriatlona, objašnjava kako postiže nevjerojatne rezultate iako ne trenira profesionalno

Ako je suditi po varaždinskoj iron lady Karli Čović, život je u većini njegovih iteracija zapravo jednostavan, valja biti dovoljno mudar da ga sami nepotrebno ne kompliciramo. Ima tome 20-ak dana da je postala prva žena iz Hrvatske koja je završila utrku ultra triatlona (dupli ironman), što će reći da je u kontinuitetu otplivala 7600 m, potom 360 km vozila bicikl i na koncu istrčala 84,4 km (ili dupli maraton). Karla iza sebe ima i četiri utrke ironmana (po dvije u Mađarskoj i Češkoj 2012. i 2013.)

“Računam da je 70 posto toga u glavi”, kratko će. Sliježe ramenima. Na dvostruki je ironman, ravnim će tonom, bez ushita ili samopromocije: “Otišla bez prevelike pripreme. Mislila sam da ću puno više trenirati. No, treniram po osjećaju, kad se probudim, ako mi se ne da, nema šanse da idem trčati, iz kreveta ne ustajem. Takav sam tip. Napravit ću ono što me zabavlja i dok me zabavlja. Jasno da moraš biti u formi, ali presudna je glava. Ako si u glavi posložiš da ti to možeš, ako si složim u glavi da ću 16 sati voziti bicikl i da nema dolje, makar sve boli, boli rit, boli rame, stvaraju se nakupine mliječne kiseline u lopaticama, boli vrat jer sam povijena. No meni je to zabavno. Koliko god da je i teško i napor, uživanje mi je. Maraton mi je u trčanju omiljena disciplina, pa sam si rekla 'super, sad ću moći trčati dva odjednom', to je psihološki pristup kojim se dobijem”, govori dugogodišnja dobrovoljna davateljica krvi. Odličnog je zdravlja, kaže, osim što ima artrozu desnog koljena, koje po radiološkim nalazim izgleda kao da je 65 godina staro. Maratoni koje je istrčala ove godine bili su joj zapravo treninzi za dvostruki maraton na ultra triatlonu. (U mjesec dana je istrčala tri maratona i jedan supermaraton (61 km).)

Rodezijski ridgeback

Na biciklističke treninge joj se, kaže, “nije dalo, zima je bila do svibnja, a nemam zimsku odjeću za bicikl.“ Odvozila je samo jedan biciklistički brevet (200 km). “I za plivanje sam odradila tek jedan pravi trening. No, tu se izvučem na tehniku. Na 3800 m sam u godinu dana poboljšala rezultat za 90 sekundi. E sad, za tih 90 sekundi ne da mi se tri puta tjedno trenirati. Na početku sezone pogledam koje su sve utrke u regiji, napravim plan, odredim koja mi je utrka glavna, a sve ostale u kojima sudjelujem tretiram kao treninge za glavnu. Nije mi cilj imati vrhunsko vrijeme, već završiti svaku utrku. Dogodi se da ne trčim baš ništa i po dva tjedna, a onda bez ozljeda odradim maraton”, Karla će trčeći, dok joj se oko nogu mota rodezijski ridgeback Banga od kojeg se ne odvaja ni kad trenira.

Još uvijek u detalje pamti svaki sat na dvostrukom ironmanu. Kako je utrka održana u slovenskim Bakovcima, svega 60 km od Varaždina, stigla je rano ujutro, ravno od kuće, na vađenje krvi i doping kontrolu. “No, start je bio tek u 16.00, izludila sam, cijelo sam se vrijeme vozikala biciklom po mjestu, a svi su mi govorili: “Što sad voziš, pa vozit ćeš cijelu noć…” Za vrijeme utrke svaki natjecatelj ima svoje pomagače, tvz. supportere koji brinu za opremu, hranu itd.. U 16.00 su krenuli, na startu je molila organizatore da je puste plivati - bez plivačkog neopren odijela. “Rekla sam da sam trenerica plivanja i iskusan spasilac. Plivački neopren košta oko 1500 kn, previše. Plivala sam u običnom badiću. Kad plivaš u neoprenu dobiješ i do 20-30 minuta prednosti, drži ti glavu gore, čuva temperaturu tijela. Malo se, eto, zaledim kod nekih utrka, jer nemam neopren, ali ide i bez toga.” Od zadnjeg pokreta u vodi do prvog okretaja pedala izgubila je pet-šest minuta, presvlačenje je sporo, jer na mokro tijelo teško ide biciklistička oprema.

Ćevapi s lukom

Najveća briga i prije utrke bila joj je bicikl, kako na dva kotača ostati budna cijelu noć. “Na spavanje idem oko 22.00, nisam odradila niti jedan biciklistički trening po noći. I stvarno, na utrci sam već u 23.00 bila gotova. Luđački sam trljala oči. Bilo je to k'o u crtiću”, tako Čović opisuje muke. “Protrljala bih jedno oko, potom ga rukom držala otvorenim. Zatim bi trljala drugo oko i pridržavala ga. I tako, doslovce, cijelo vrijeme.” Dok u dva sata ujutro nisu počele sijevati munje, zaredale grmljavina, jaka kiša, tuča. Sad su joj obje ruke trebale za volan. Nevrijeme se nije smirilo do poslije svitanja. Imala je u rezervi još jedan bicikl, ponijeli su ga u slučaju da zaspe i da u padu razbije onaj na kojem vozi.

“Bilo me je strah, munje plešu oko nas, mi vozimo cestom usred polja kukuruza. Jedan trenutak sam bila gotova, otišla sam do 'supportera', u šator, gladna, progutala sam ćevape s lukom. Na to je otišlo 10-ak minuta. Prije toga sam jela na biciklu, oko 21.00 sendvič od pohane puretine. Oko šest ujutro mi je bila gadna zima, ponovo sam stala i ušla u šator. Presvukla sam se i pokrila vrećom za spavanje. Desetak minuta.“ I nakon toga do 11 ujutro, dok nije odvezla normu od 360 km, nije sišla s bicikla. “Povremeno bih jela čokoladice, obične nekakve, koje sam našla u lokalnom dućanu.” Od sna je bježala tako što je puno vremena vozila podignuta od sjedala, na nogama. “Rok za izvoziti biciklistički dio bio je do 11 ujutro. Ja sam se na biciklu dosta 'zezala', pred kraj sam morala jako povući. Zadnje krugove smo se svi međusobno bodrili, jedni bi drugima, dok smo se pretjecali, govorili 'tooo, možeš ti to…'.” I onda je u stup udario i s bicikla pao talijanski natjecatelj. Ostala je s njim, čekati pomoć. Tu je iscurilo još pet minuta. Limit za završetak vožnje biciklom bio je do 11:15 ujutro, a ona je do cilja dovezla u 11:06.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Izdvajamo