Jedna tvrtka, druga tvrtka, treća tvrtka. Četvrta, peta. Vlasništva, suvlasništva, investicije. Prvu je osnovao sa 23 godine, na njoj je zaradio milijune. Prodao je, pokrenuo nove poslove, da bi se prošle godine u nju opet vratio. Ovaj put kao savjetnik koji je treba spasiti od stečaja. Riječ je, dakako, o Hrvoju Prpiću, danas 38-godišnjem poduzetniku, i njegovu HG Spotu, nekada uspješnoj tvrtki koja je prodavala računalnu opremu, i koja je, pošto ju je prodao, rapidno propala. I sad je valja dići iz pepela. Riječ je, naime, o teškom zadatku, čiji bi neuspjeh eventualno mogao postati i njegov osobni, kažu oni koji poznaju Hrvoja.
Svi plešu kako on svira
Je li o tome razmišljao Hrvoje Prpić kada je sa 18 godina, sa smiješkom zagrebačkog zvekana i frizurom na ježa, zajedno s još trojicom drugova vojnika bježao iz JNA?
- Ma kakav poduzetnik, nisam o tome ni sanjao. Išao sam u Teslu, srednju tehničku školu. Tamo su bili hahari. Markirali smo, bilo je to koncem 80-ih, bilo je super - prisjeća se Hrvoje dok sjedimo u njegovu malom uredu u zagrebačkim Utrinama.
Visok, mršav, s dugom kosom, njeguje pomalo nekonvencionalan look za jednog biznismena. Na stolu laptop, šalica s kavom i radio.
- Izgledate više kao neki gitarist rock benda - kažem.
- Da, da. Pa im došao tu nešto odsvirati po firmi. A oni neka plešu kako ja sviram - smije se Hrvoje.
Neposredan je i otvoren; razgovor je ugodno klizio.
Na odsluženje vojnog roka u Pančevu otišao je u prosincu 1990. Tenzije su se već osjetile, a on balavac i buntovnik, nadrapao svako malo. Jednog dana u rujnu 1991. čovjek na porti u Kragujevcu, gdje je dobio prekomandu, rekao im je da po jednog momka iz Hrvatske dolazi otac. Pa ako žele i njih dvojica pobjeći iz JNA, da se priključe.
Bijeg kroz Bosnu
- Čovjek je došao autom kojem nije valjao alternator. Došli smo do Drine, kiša, mrkla noć, auto se počeo gasiti. Krenemo prema Srebrenici i ostanemo bez goriva na uzbrdici između Bajine Bašte i Srebrenice. U Bosni je već vladala nestašica goriva, u Srbiji se točilo samo četvrtkom. Prespavali smo u autu. Ujutro naiđe čovjek, užicali smo litru benzina da se spustimo u grad. Po gradu smo opet tražili pomoć.
- Otkud ste? - pita jedan.
- Iz Zagreba - kažemo.
- Idemo na piće, ajde - kaže.
Ušli su u birtiju, sjeli za prvi stol, kad evo ti dva milicajca, svratili na kavu.
- Viđe ustaša, bježe od četnika - prodera se naš pajdo pokazujući milicajcima rukom na nas. I smije se.
- Otkud ste? - pitaju i milicajci.
- Iz Zagreba.
- Ma nemoj - kaže jedan i okrene se prema gostioničaru. - Daj vamo piti. A mi, klinci, nabacili glupavi smiješak. Naš je pajdo uspio nabaviti gorivo, fenomenalan čovjek, i krenuli smo za Hrvatsku - prisjeća se Hrvoje kako je izgledao život nakon srednje škole.
U Zagrebu je nakon vojske bio bez kinte; dok je konobario u Dubravi, glavom su mu znale prozujati ideje “da mi je prodat’ šleper Marlbora i doć’ do nekih para”. Šlampav kakav je bio, Hrvoje je slabo kuburio s bakšišima. Sljedeći posao bio je u zaštitarskoj tvrtki Sokol Marić (kasnije Šafranić), da bi se potom zaposlio u HNK na rasvjeti.
- Mala plaća, ali redovna - kaže Hrvoje koji se, na svoje oduševljenje, ubrzo preselio u Dugave.
- Stari mi je bio kockar, imao je šest žena. Prodao je stan u Sopotu, htio je kupiti dva manja. Jedan je uspio kupiti, ali drugi je zakockao. Kad sam se vratio iz vojske, uspio sam ga nagovoriti da ode u stan kod svoje šeste žene, a da se ja uselim u Dugave. Stan praznjikav, ali samo moj! Imao sam osjećaj da mi počinje život - otkriva Hrvoje.
Na neki je način i počeo.
Servis u haustoru
U zgradi je, naime, živio serviser. U to ratno doba, kada caruju oskudica i razni patriotizmi, Švicarci su nam poklanjali pokvarene televizore (što im je bilo daleko jeftinije i od popravka i od zbrinjavanja). Šleperi i šleperi su dolazili.
- Moj serviser ih je popravljao, ali ih nije znao prodati. Rekao mi je: ‘Mali, oćeš prodavat?’ ‘Hoću, ako ga smijem zadržati kod sebe doma dok ga ne prodam’, rekao sam jer u stanu nisam imao telku - kaže Hrvoje.
- Možeš.
- Super.
Za prodaju mu je trebao telefon. Linija je onda koštala dvije tisuće maraka, uplatio je akciju Zvonko telefonko na 24 rate. Rabljene televizore prodavao je po 20 maraka. Dobro je išlo; krenuli su i s videorekorderima.
- Iste sam godine otvorio tvrtku, kada ti je za temeljni kapital bio dovoljan jedan stolac. Mislio sam da ću se baviti rasvjetom predstava, koncerata, pa sam dao ime HG, od halogeni i Spot od spotlight - smije se Hrvoje.
Tri godine kasnije, 1997., izišao je zakon da se tvrtka mora preregistrirati, što je koštalo 500 maraka. To mu je bio velik novac, curi je rekao: “Ajmo kupit kompjutor”. Već su postojali Windowsi 311, u Bugu je izišla uputa kako složiti kompjutor. Od svih uvoznika računalne opreme u Zagrebu koji su prodavali dijelove M SAN mi je bio najpovoljniji. S njima je dogovorio rabat od dva posto.
- Tada je kompjutor stajao tisuću maraka, a plaća je bila 150 maraka. Krenuo sam u posao, u stanu. U početku mi je trebalo tri, četiri sata da složim kompjutor, kasnije je to išlo za 20 minuta. Zahvaljujući rabatu od dva posto, po komadu sam zarađivao odličnih 20 maraka. Svakih par dana - opisuje Hrvoje.
Dečko iz Novog Zagreba ubrzo je uzeo mjeru velikim igračima na tržištu. Prodaja je krenula, netko je morao dežurati na telefonu. Angažirao je tadašnjeg prijatelja Sašu Lončara, bili su fifty-fifty i za ured je uredio stražnji ulaz u zgradi. Bio je to vjetrobran od 13 kvadrata. Imali su svaki svoju smjenu. Posao je rapidno rastao, oboje su dali otkaz na starim poslovima. Zaposlili su dvoje ljudi, šleper je dovozio monitore. Svi su se tiskali u 13 kvadrata. I oprema.
- Bili smo k’o sardine, sjedili smo među kutijama, vrata se nisu mogla otvoriti. Ubrzo smo uzeli prostor u Središću i Škodu pick-up. Za keš. Koštala je 54 tisuće kuna, ondašnjih 15 tisuća maraka. Prosječna plaća i dalje je bila 150 maraka, znači Škoda je kupljena za stomjesečnu plaću - tumači Hrvoje.
Uspjeh ih je, kaže, zatekao. Nisu znali ni kako naći ljude (zapošljavali su “od prijatelja prijatelje”), ali ekipa je bila top topova. Svi vuku, imaju super plaće i maksimalno su posvećeni poslu. Ubrzo im je trebao novi prostor, pa još jedan. Odjednom mu je, kaže Hrvoje, postalo jasno da samo traži ljude i gleda kako prostore umrežiti.
To ga je izjedalo.
Blažen u Novom Zagrebu
Godine 2003. odlučio je sagraditi zgradu. Krenuli su u traženje zemljišta. Agonija. Sve gradsko, sve namješteni natječaji. Htio je Aveniju Dubrovnik. Novi Zagreb je njegov kvart, prva linija od grada. Našao je zemljište u Utrinama, ono na kojem je danas HG Spot. Tisućuišesto kvadrata, u vlasništvu nećaka poduzetnika Anđelka Leke, cijena 400 tisuća maraka.
- Bila je to normalna cijena, 250 maraka po kvadratu. Moj se partner uputio do Leke - prisjeća se Hrvoje.
- Neće sad prodavati, želi čekati - ubrzo se vratio.
- Ajmo mu ponuditi milijun maraka - predložio sam.
Saša se vratio Leki.
- Dajemo milijun - rekao je.
Frajer pristane.
- Digli smo kredit na osam godina, s dvije godine odgode. Zgrada je bila gotova za nevjerojatnih deset mjeseci, koštala je 24 milijuna kuna, spomenuto zemljište četiri milijuna kuna. Uveli smo prvu kompjutorsku samoposlugu u državi. Posao je rastao. Naši su ljudi imali dobre plaće, pratili smo standarde informatičke industrije. I kad bismo sve poplaćali, Saši i meni je ostajalo četiri, pet milijuna kuna zarade. Godišnje - kima Hrvoje glavom.
Pa ubrzo doda:
- Čini ti se da sanjaš.
Kratka stanka.
- I ja počnem razmišljati da izađem iz cijele priče - kaže.
- Zašto?
- Sav mi je novac u jednoj košari.
Iako će potom obrazložiti da se nakratko, zbog obitelji - klinci su tada imali pet i šest godina - htio maknuti od svega, ljudi koji su s njim radili kažu da mu je dozlogrdio pritisak.
Sporazum iz Bangkoka
- Hrvoje je odrastao u Novom Zagrebu i u kratko vrijeme postao bogat čovjek. Zagreb je mali, nije trebalo dugo da pritisci postanu sve veći: ‘zajedno smo igrali nogomet, zaposli me’, ili ‘posudi mi tisuću kuna’... Razumljivo je da je htio malo uzeti zraka na nekom drugom kontinentu - kažu.
Usto, klince je zaista htio odvesti negdje gdje se govori engleski. Amerika mu se ne sviđa, nije to njegov svijet. Engleska ima oblačno vrijeme, Irska također, Novi Zeland je predaleko, “a ništa, ženo, idemo u Australiju”.
Odselili su se u Perth i ondje unajmili kuću.
- Godinu dana ništa nisam radio. Dovozio i odvozio djecu - kaže Hrvoje.
Predivna je to zemlja, ali nedostajalo mu je, kaže, socijalnog kontakta, svojstvenog našim prostorima. U Australiji je ipak napravio jedan krupan poslovni potez: HG Spot je preuzeo Senso Mikro Grupu, jednu od najvećih veleprodajnih IT grupacija.
- Bangkok je bio na pola puta. Ondje sam se našao s partnerom Sašom Lončarem i vlasnikom Senso Grupe Denisom Ćeivanom. Spojili smo HG Spot, koji ima 250 milijuna kuna prometa, i Senso Grupu, sa 350 milijuna kuna prometa, i dobili novi HG Spot, s preko tri stotine zaposlenih i 600 milijuna kuna prometa godišnje - tumači Hrvoje.
Vlasnik Sense dobio je 25 posto tvrtke, Lončar i Prpić svaki po 37,5 posto. Jedan posto dionica dali su, kaže Hrvoje, radnicima, da im se oduže za sve te godine. Neki od njih su, kasnije kad je tvrtka izišla na Burzu, na poklonjenim dionicama zaradili između 30 i sto tisuća kuna.
Hrvoje Prpić za sebe kaže da je gnjavator. Perfekcionist. Kad netko napiše mail, on ga prekontrolira.
- Je li težak? Kad ste jako uspješan čovjek, onda niste težak, nego čudan. A kad ste isti takav, a neuspješan, onda ste gnjavator. Da nije uspješan, ljudi bi mu rekli ‘vidi mu one duge kose, kakav to hoda okolo po svijetu’. Budući da je uspješan, to mu se tolerira, dapače, čak je egzotično - zgodno je primijetio jedan od suradnika.
Mnogi kažu da je Hrvoje Prpić vizionar. Još 2001. godine prepoznao je web, kad je na njemu bilo valjda dvije stotine posjetitelja, i rekao da će postati važan alat u prodaji. Zna se povezati s pametnim dečkima, ima jak intelekt i nagon, dobro njuši budućnost. Ali, nije osoba za sadašnjost, nije operativni menadžer. Dovoljno diplomatičan i otvoren, dovoljno tvrdoglav da brani svoje mišljenje. Nije rob novca, galantan je s nagradama.
Pošto se vratio iz Australije, Hrvoje je počeo raditi na strateškim poslovima novog HG Spota.
- Vidim, međutim, da partneri nemaju hrabrosti za neke senzacionalne poteze - prisjeća se.
- Na primjer?
- Predlagao sam da napravimo veliku zgradu s robotiziranim skladištem u koju bi se uselili svi trgovci informatičke opreme, na veliko i malo. Znači, ako nešto postoji u Hrvatskoj, postojalo bi ondje i svi koji ne bi bili u tom nevjerojatno specijaliziranom šoping centru, propali bi. Partnerima je to bilo preriskantno. A ja se zainatio k’o malo dijete. Ako nećete, odo’ ja iz firme. Ljepše rečeno, razišli smo se jer nismo imali iste poslovne vizije. Ružnije rečeno, posvađali smo se - tumači Hrvoje.
Svoj dio HG Spota je prodao, ostao mu je jedan posto vlasništva, s čime je tvrtku dignuo na burzu. Usput je, kaže, učinio uslugu radnicima koji su onda mogli prodati dionice koje su prije dobili na poklon.
- Moram osvajati, takav sam. Nikada ne bih radio u tvrtkama poput Coca-Cole. Osvojio si cijeli svijet, i kaj sad. Saša i ja jesmo bili frendovi, ali smo se tijekom partnerstva počeli razdvajati. Nije mi bilo žao prodati svoj dio. Ja sam bahat. Ne dam da se netko suprotstavlja odlukama za koje mislim da su dobre. Neugodan sam. Tvrd. Nešto kao Franjo Tuđman. To možda nije dobro, ali gle, tak’ je - širi ruke Hrvoje.
Svi njegovi projekti
Krenuo je u nove projekte. Jedan od njih je u suradnji s udrugom “Poslovni anđeli”, svojevrsnim poslovnim inkubatorom, koji ti, kako kaže Hrvoje, dođe nešto kao Plavi oglasnik investitora i ideja. Otuda je niknula tvrtka Uredi.hr koja se bavi iznajmljivanjem pravih i virtualnih offSpace ureda u zagrebačkom VMD neboderu. Voditelj je Željko Nikšić. Zatim, tvrtku Smee, koja prodaje bambusove parkete, vodi Hrvojev šogor Tomislav Crnković, a tvrtka Trillenium, koja još nije komercijalno zaživjela, bavi se izradom trodimenzionalnog virtualnog šoping centra koji će imati prave trgovce, liječnika, banku, u koji će kupac ući, uzeti proizvod s police, opipati ga... U Trillenium je, kaže, već uložio ogromne novce; vodi ga Tomica Radošević.
Sva tri su voditelja bivši hagespotovci, godinama su ondje radili, nebrojeno puta riskirajući s Prpićem.
- On za sebe kaže da je težak i gnjavator? O, pa mi se sa svime slažemo - smije se šogor Crnković dok sjedimo u uredu VMD-ova nebodera. Klasična soba za sastanke, tajnica s kavama, veliki bijeli stol, mapa za prezentaciju i neonke pod kojima svi uvijek izgledaju pomalo žućkasto.
- O investitoru sve najljepše - nasmija se Radošević.
- Ja ću ga ishvaliti samo da mi ne vrati sestru. Najgore ti je s rodbinom raditi - šali se Crnković.
- Hrvoje Prpić je i hrabar i lud - nadovezuje se Nikšić. - Sad se mora nositi s tuđim promašajima. Ta se firma nije malo poskliznula, nego propala.
- Nije mu to trebalo - nastavlja šogor Crnković - ali, takav je on, mirovanje je protivno njegovoj prirodi.
- Dobro bi bilo da se na par godina primi HŽ-a i sličnih državnih mastodonata - zaključuju direktori.
Istina, vrlo brzo nakon što je dugokosi dečko iz Sopota prodao svoj dio HG Spot je počeo rapidno propadati. Razlozi se kriju u sličnoj formuli koju su primijenile nebrojene posrnule tvrtke na ovim prostorima: preveliki krediti, neutemeljeno visoke plaće članova uprave, isisavanje novca iz kompanije, slučajni ili namjerni loši poslovni potezi, pad prodaje, gubitak dobrih radnika i kupaca, korak do stečaja.
HG Spot je inače prodavao sve što se moglo uštekati u struju, a da nije bila bijela tehnika i kućanski aparati. Nova je uprava ubacila bijelu tehniku, a bijela tehnika nju je izbacila, sarkastično je primijetio jedan bivši zaposlenik. U samo dvije godine tvrtka je uspjela nagomilati 120 milijuna kuna gubitaka. Zagrebačkoj banci, najvećem vjerovniku, taj se scenarij, dakako, nije svidio.
Nije želio ništa kupiti
Nazvali su Hrvoja Prpića:
- Hoćete li kupiti? Sve, cijelu firmu - glasio je upit. Vlasništvo je u tom trenutku već bilo šareno na burzi.
- Moram pogledati knjige - odgovorio je.
- Poslovne su knjige, međutim, bile u totalnom rasulu - tumači Hrvoje dok sjedimo u njegovu uredu u Utrinama. Odustao je.
- Zašto? Zar nisi rekao da su ti novi počeci, dizanje tvrtke iz kraha, izazov? - pitam.
- Da, ali ne da nešto kupim i izgubim sav novac koji imam - kaže.
Uslijedila je nova ponuda banke:
- Vratite se kao poslovni savjetnik.
To već igra. To mu je bio izazov. Vratio se u listopadu prošle godine. Za dobru plaću, dakako.
Idući dan Hrvoje Prpić na našem se snimanju pojavio u elegantnom odijelu s kravatom. I s plavim očima. Ili mi se samo tako učinilo. Nisam se stigla time baviti jer smo se taknuli vječne teme o lošoj poduzetničkoj klimi kod nas. Da, loša je, komentira poduzetnik. Pritom, međutim, ne misli na ubitačnu birokraciju i omražene poreze, nego na mentalitet ljudi. Ne država, nego ljudi, oni zapinju, kaže. Ne voli trošiti energiju ljuteći se na državu. U njoj vlada model puno poreza, ali i puno socijalne ugode. Imamo, kaže, mnogo više socijalne ugode nego Ameri ili Azijati, pa ga nedostatak poduzetnosti u našeg svijeta, pasivni pragmatizam i nepoderiva sklonost ka uhljebljavanju, u najmanju ruku ljuti.
Plave leće
- Kad sam ponovno preuzeo HG Spot i plaće vezao uz prodaju, samo je 20 posto radnika to dobro prihvatilo. Njih 50 posto sa zadrškom, a preostalih 30 posto bilo je apsolutno protiv. Neki su otišli. Ljudi više vole sigurnost nego rizik i dobru zaradu. Sigurnost je dobra za čovjeka od 65 godina! On je u godinama i ne smije riskirati. Mlad čovjek, međutim, nikako se ne smije uspavati - drži poduzetnik.
Usto, nastavlja, pola stoljeća žvačemo iste teme.
- Uvijek se sjetim pjesme ‘Smak svita’ grupe TBF: ‘a u Saboru jutros isti debilizam, čiji stari je bija ustaša, čiji partizan’. Stih je to koji dobro prikazuje koliko robujemo prošlosti, uvijek iznova ližući stare rane - kaže Hrvoje.
Dok je još bio njegov, HG Spot nikad nije poslovao s državom niti s velikim tvrtkama.
- Ja volim plaćati proviziju, ali ne i mito. Onaj koji je nekoga potkupio da bi nešto umjesto za 100 prodao za 170 nečega, tih 70 razlike ionako nije zadržao jer je otišlo u mito. Nije zaradio ništa više od HG Spota, a jadan ne može mirno spavati.
Ima li sintagma imućan čovjek svoju cijenu?
- O da, itekako. Kad postaneš uspješan, oko tebe se okupi izvjestan broj ulizica. Isprva to ne uviđaš, misliš frendovi ste. Tek u Australiji, kad više nisam bio prvi čovjek HG Spota, skužim da mi se nitko od njih ne javlja. Onda sam se malčice opustio u društvu podjednako imućnih ljudi. Makar znaš da tip nije s tobom jer mu nešto treba - kaže Hrvoje.
Ustaje, mora na sastanak. Pozdravljamo se.
Naknadno se sjetih pitati u poruci: Danas plave kontaktne leće?
- Da - stiže odgovor.
- Za vid ili onako?
- Both. Jednom mjesečno stavim plave. Kad mi dođe - odgovorio je SMS-om poduzetnik rockerskog imidža i nastavio spašavati tvrtku kojoj može zahvaliti da sa svojom dugom kosom “nikad neće biti čudan, samo egzotičan”.