Sama me tema ne bi pretjerano zaintrigirala da nije u tu legendu upetljana i jezikoslovna struka, odnosno da se sva ta medijska halabuka nije digla zbog 'fonetske analize' jednog Brozova govora iz 1977., a kad jezikoslovne, odnosno fonetsko-fonološke raščlambe radi ni više ni manje nego NSA (ili kako su mnogi mediji površno prenijeli CIA), onda je bilo kakva skepsa sama po sebi suspektna.
Šalu na stranu, NSA-ova 'fonetska analiza' Brozova govora zapravo više govori o američkim obavještajcima samima nego o Josipu Brozu i njegovu podrijetlu. Naime, već prva rečenica iz analize upozorava kako se čini da Josip Tito (sic!) govori srpsko-hrvatski sa stranim akcentom (u engleskome sintagma 'to speak with a foreign accent' znači govoriti ne samo stranim naglaskom nego i drugim dijalektom).
Ta i kasnija opažanja o Titovu načinu govorenja 'srpsko-hrvatskoga jezika' zapravo su posve točna, no zaključak koji je izveden potpuno je pogrešan jer zanemaruje najvažniju činjenicu koja je dio službene Brozove biografije: rođen je u Kumrovcu, u Hrvatskom zagorju, od oca Hrvata Franje Broza i majke Slovenke Marije Javoršek. U tom sutlanskom kajkavskom kraju proveo je djetinjstvo do 15. godine.
Površna analiza
Vrlo površna analiza NSA-ovih jezičnih stručnjaka fokusirala se samo na neke fonetsko-fonološke karakteristike Brozova idiolekta te na nekoliko morfološko-sintaktičkih pogrešaka iz jednoga govora i iznijeli pretpostavku, pozivajući se i na izjavu Draže Mihailovića koji ga je sreo 1941. i čudio se njegovu načinu govora jer očito nikad prije nije susreo Hrvata kajkavca, da je najvjerojatnije bio Rus ili Poljak, preuzevši identitet pravoga Josipa Broza.
U toj fonetskoj analizi navode se primjeri posebnoga umekšavanja sonanata l i n ispred prednjih vokala (i, e): 'ličnost' i 'republika', 'aktuelnim pitanjima', građanima, 'gledišta', 'poglede', nesvrstane, godine', što je karakteristika nekih slavenskih jezika, primjerice ruskoga, poljskoga, bjeloruskoga, lužičkosrpskoga i nekih bugarskih dijalekata, dok se takve jezične pojave ne nalaze u 'srpsko-hrvatskom', slovenskom i makedonskom. Zatim su navedene i neke morfosintaktičke pogreške koje izvorni govornik 'srpsko-hrvatskoga' zasigurno ne bi načinio, pa se navode primjeri 'sa domaćinama', 'između dvije zemalja', ' u razgovorim'.
Ono što je promaklo američkim jezičnim stručnjacima svakako je činjenica koja je opće poznata: Josip Broz rođen je u Hrvatskom zagorju, u kajkavskom kraju. Standardni srpsko-hrvatski jezik, kako ga nazivaju, a zapravo standardni hrvatski s prijelaza stoljeća zasigurno mu nije bio materinski, kao što nikomu i nije, jer nitko od nas ne progovara standardnim jezikom, nego dijalektom, majčinskim jezikom, jezikom sredine u kojoj odrastamo, a standardni jezik učimo u školi. Netko ga bolje usvoji, netko slabije, a sasvim je razumljivo da je izvornim kajkavcima ovladavanje štokavskim standardom daleko veći izazov nego izvornim štokavcima.
Američkim obavještajcima nažalost nitko nije rekao upravo to: Broz je bio kajkavac, a kajkavsko narječje ima značajke o kojima razglabate! Da, umekšavanje sonanata ispred prednjih vokala značajka je većine kajkavskih govora, a pogotovo govora kumrovečkoga kraja, pa to zna svatko tko poznaje kajkavsko narječje i tko se bavi dijalektologijom. Još je samo nedostajalo da i finalna obezvučenja zvučnih konsonanata (grat umjesto grad, drak umjesto drag, otkas umjesto otkaz, protif umjesto protiv), tipična za kajkavsko narječje navedu kao jedan od dokaza Brozova ruskoga podrijetla jer je tako i u ruskome jeziku!
Akcentski potencijal
Jedan od postulata dijalektologije, jezikoslovne znanstvene discipline koja se bavi proučavanjem i opisivanjem dijalekata, jest da je najkonzervativniji dio govora, odnosno jezika njegov naglasni sustav. Posebno je to vrijedno i važno za hrvatsku dijalektološku razvedenost koja baštini i nevjerojatan akcenatski potencijal u svakom od tri hrvatska narječja. Poznato je, naime, da se u naglasnim sustavima naših dijalekata i danas pronalaze jezične starine koje vuku podrijetlo još iz praslavenskih vremena pa ne čudi podatak da se proučavanjem hrvatskoga čakavskoga narječja bave neki od vodećih svjetskih lingvista.
Iznimnu akcenatsku starinu čuvaju i brojni kajkavski (naravno, i staroštokavski posavski) dijalekti, a među njima sigurno je zanimljivo i područje gornjosutlanskoga dijalekta u koji spada i Brozov, kumrovečki govor. Dakle, ako je Josip Broz kajkavac iz Kumrovca, najpouzdaniji nam je dokaz njegova stvarnoga podrijetla naglasni sustav kojim se služi prilikom govora jer se naglasni sustav nekoga dijalekta usvaja u najranijoj dobi, u djetinjstvu. Obično se kaže da je dijalekt u čovjekovu životu vrlo živ u prvih 10-ak godina života, a da dijalektne značajke ponovno sve više 'probijaju' potkraj čovjekova života.
Pristupili smo stoga fonetsko-fonološkoj analizi zvučnoga materijala dostupnoga na internetu, a riječ je o Titovim memoarima, koje u poodmakloj dobi, uz kubansku cigaru govori u kameru. Jedna od važnijih dijalektoloških zakonitosti kaže da je za pravu dijalektološku analizu važno uzeti opušteni govor izvornoga govornika, odnosno da se dijalekt najbolje oslikava kada informator govori o nečemu što ga emocionalno dira, o djetinjstvu, o majci i slično i zato su memoari bili upravo najpodesniji za analizu premda se i iz njegovih javnih govora može odčitati mnogo toga.
(...)