DVOSTRUKI CD VELIKOG GLAZBENIKA

Drago Diklić: Nepriznati kralj hrvatskih evergreena

Ako je itko zaslužio Porina za životno djelo, to je on. Poštujem, iznimno poštujem Robića, no meni će na spomen hrvatskih evergreena uvijek na pamet prvo pasti neka od skladbi Drage Diklića.

Da smo u Americi, pa još k tome malo maštovitiji i da ga ne znamo otprije, Dragu Diklića u njegovoj 74. godini mogli bismo zamisliti i kao ostarjelog mafijaškog bossa kakvi su se 50-ih godina po glamuroznim dvoranama najprestižnijih hotela Las Vegasa, Havane i Los Angelesa motali oko Franka Sinatre. U hrvatskoj realnosti, Drago Diklić je fini zagrebački gospodin, purger s neodoljivom zagrebačkom šprehom koji na pitanje kako je, odgovara “zamalo savršeno jer sam baš tak odlučil”, pasionirani igrač bridža kojim krati umirovljeničke dane, ali i gotovo jedina živuća poveznica hrvatske (pop) kulture s naslijeđem Franka Sinatre.

Kako je napokon dočekao Porina za životno djelo i kako među nama već godinama nema Ive Robića, možemo reći - valjda se Stjepan Jimmy Stanić i Marko Novosel neće uvrijediti - da je Drago Diklić naš najveći živući pjevač evergreena, čija je mama Meri, često uz velikog Andriju Konca, pjevala na Krugovalu Zagreb u vrijeme NDH. Diklićeva prabaka Hedviga bila je muza Vatroslava Lisinskog, ali iz te ljubavi se “niš’ nije dogodilo”. Njegov je djed bio plod jednog drugog braka po kojemu bi Diklić “kakti bil neki plemenitaš”, našto veli “kaj god, kakav sam ja plemenitaš”. Ja bih, pak, rekao da Drago Diklić jest plemenitaš, ako ničega drugog, onda hrvatskih evergreena kakvih više nemamo, premda nastupa samo kad je neka prigoda, najčešće petkom u Klubu Zagrepčana Kerempuh u Ilici. Prije nekoliko godina odradio je dvije ljetne sezone u hotelu Kvarner koje su publiku podsjetile na zlatno doba hrvatskih evergreena. No, uzmak nije počeo jučer.

Dolazi kuruza

- U 50-ima i 60-ima hrvatskom zabavnom glazbom dominirao je utjecaj američkih evergreena i talijanske kancone. Pod utjecajem te glazbe mi smo pisali, skladali i pjevali, no već 70-ih je krenuo primitivniji glazbeni režim ruralnije glazbe. Autori i izvođači takvih pjesmuljaka počeli su dominirati jer je publici bilo lakše slušati njih, nego kvalitetnu zabavnu glazbu. Na kraju smo dobili publiku kojoj su nekakve pevaljke bolje i bliže od one zabavne glazbe kakvu smo mi poznavali i imali od ranih 50-ih do početka 70-ih godina. Prevladali su kuruza i, kak’ ja to zovem, hitovi za hititi. Cijela moja generacija pjevača i pjevačica počela se povlačiti sa scene jer je ispalo da više nemamo publiku za koju bismo snimali nove albume - objasnio je Diklić kojega prijatelji i kolege već desetljećima zovu Fiko.

Neprijeporno, Ivo Robić je ostavio najdublji trag u hrvatskoj zabavnoj glazbi pa ga smatramo njezinim utemeljiteljem. “Mr. Morgen” imao je i zavidnu inozemnu karijeru, najveću od svih naših pjevača, a jedini je dospio i na američku top-listu, i to u Top 10. Stoga će na spomen zlatnih dana hrvatske zabavne glazbe, koja je u vrijeme “mraka komunizma” - eto paradoksa - bila prozapadnije orijentirana od ove današnje, većini prvi na pamet pasti Ivo Robić.

Pandan Sinatri

Poštujem, iznimno poštujem Robića, no meni će na spomen hrvatskih evergreena uvijek na pamet prvo pasti neka od skladbi Drage Diklića koji nije bio samo veliki pjevač džezerskog “šmeka” i veliki interpretator tuđih pjesama, nego i izvrstan skladatelj. Na pitanje tko bi u nas mogao figurirati kao pandan Sinatri, Deanu Martinu, Tonyju Bennettu i drugim velikim američkim pjevačima easy listening, vokalne jazz i evergreen glazbe, uvijek mi se kao odgovor nametne Drago Diklić. Premda neki smatraju da Fiko ne pjeva, nego priča uz melodiju, upravo u tome leži čar njegovih vokalnih interpretacija. Naizgled ležeran, Fiko je cool, elegantan i profinjen pjevač koji, iako smiren, s lakoćom posreduje emocije iz često suptilnih ljubavnih stihova. Majstorskim fraziranjem, naglašavanjem posljednjih slogova, sinkopiranim pjevanjem te nazalnim vokalom podsjeća i na način na koji jazz pjevaju Willie Nelson ili Merle Haggard.

Študiranje violine

Zanimljivo, prve snimke koje je za Jugoton snimio i objavio daleke 1957. godine, bile su baš country & western teme uz Kaubojski sastav Nikice Kalogjere.

- Počel sam študirati violinu ko mali od pet godina kod profesora Šuleka i navodno su u meni vidjeli velikog violonista. Možda bi se to i dogodilo da nisam malo po prirodi lijenčina, a violinu treba vježbati, kaj ja nisam delal dovoljno. Na mojoj maturalnoj zabavi na Ribnjaku sredinom 50-ih Stjepan Jimmy Stanić pjeval je tada svoj veliki hit ‘Mladi poštar’ i to mi se jako dopalo. Tada se na plesnjacima sviral popularni jazz, dixieland, swing, evergreeni i na to se plesalo, pa sam i ja počel dolazit na plesnjake, naravno ne s violinom, nego s posuđenim trombonom ili saksofonom, na što su stariji dečki govorili ‘joj ne, evo opet ovog fiktivca, sad bu opet htel nekaj svirat’. Tak sam i dobil nadimak Fiko, no s vremenom sam nekaj naučil. Formirali smo jedan kvintet, pa sekstet u kojem je bil i Boško Petrović - ispričao je Diklić.

Glasno pjevanje

Uzor mu je bio Ivo Robić, kao i svim tada mladim pjevačima, ali i njegov mlađi brat Nino Robić koji ga je oduševio u Radio klubu s “Georgiom” Raya Charlesa.Imao je uglavnom američki repertoar, a njegov prijatelj Marko Novosel talijanski, tako da nisu bili velika konkurencija.

Naravno, najveći uzori bili su mu Frank Sinatra, Nat King Cole, Dean Martin, Perry Como i Billy Eckstine. U malom, ali cijenjenom plesnjaku Radiokluba pokraj Džamije počeo je s evergreenima i popularnim jazzom, a u ugovoru mu je pisalo da se obavezuje da neće pjevati glasno, iako su imali samo razglas od pet vata s jednim ugljenim mikrofonom i jednim malim zvučnikom. U ugovoru je također pisalo da pjevač neće pjevati svaku stvar, što vjerno oslikava pažnju koja se u to vrijeme pridavala repertoaru na plesnjacima. Ta će odluka da “ne pjeva svaku stvar” ostati konstanta njegove karijere, bez obzira na to govorili o evergreenima, šansonama ili kajkavskim popevkama poput njegove skladbe “Gde si sad, moj prijatel” koju, uz “Falu”, često u Zagrebu, Prigorju i Zagorju pjevaju na sprovodima. Šest-sedam albuma i desetak singlica, odnosno dvjestotinjak skladbi koje je snimio za Radio Zagreb nisu količinski “output” kakav su ostvarili Robić ili Boško Petrović, no Fikine skladbe poput “Još samo večeras”, “Oprosti, volim te”, “Ja ti dajem sve”, “Poklonit ću ti jesen svog života”, “Opet si plakala”, “Zašto ovaj dan ne traje”, “Za sve je kriva moja ljubav” ili, meni najdraža, “Igra života” doista su neki od vrhunaca hrvatske zabavne glazbe. “Još samo večeras” Siniša Škarica naziva “bolnim oproštajem s glazbom koja se voli, a neumitno uzmiče pred novim, agresivnim tonovima”, skladbom koja se “od srceparajuće ljubavne pjesme pretvara u pregnantnu odu sofisticiranom, ali činilo se passe zvuku američke provenijencije” i počast Colu Porteru, Georgeu Gershwinu i Irvingu Berlinu, Sinatri i Robiću, Milutinu Vandekaru, Neni Grčeviću i braći Körbler.

Nemirna i poduzetna duha, Diklić krajem 50-ih odlazi u Njemačku gdje nastupa do kraja 60-ih godina. S Icom Kelemenom je 1958. otišao u Frankfurt na zamjenu u orkestar u kojemu su već bili Zvonko Skerl, Dražen Boić i Stipica Kalogjera.

- Rekli su mi da bum sviral bariton saksofon, kaj sam moral svladat za četiri dana jer počinje angažman, a ja sam došel s violinom. Drugi dan kupili su mi najjeftiniji bariton saksofon koji su mogli naći da ne bi novac propal ako ga ne prosviram, no za mesec dana sam stvarno prosviral taj saksofon i godinama nastupal po Njemačkoj s raznim orkestrima, uključivši i neke svoje sastave. Tri meseca po mom dolasku u Njemačku najavili su gostovanje Billyja Eckstinea kojega sam obožavao. Došel je na čvrgu po američkim klubovima u Frankfurtu kak i mi, a kak nije imal orkestar, tak smo ga mi pratili. To smo kasnije napravili i sa Sarom Vaughan, a svirali smo i s Count Basie i Duke Ellington orkestrom. Te fotke još negde imam doma - ležerno, bez ikakve samohvale u glasu, prepričava Diklić svoje dogodovštine o kojima mnogi današnji hrvatski pjevači i glazbenici uglavnom mogu samo sanjati.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg

Izdvajamo