Đorđa Božovića Gišku, osamdesetih godina likvidatora UDB-e, devedesetih zapovjednika paravojne Srpske garde i prvog tjelohranitelja srbijanskog političara Vuka Draškovića, smatra se vjerojatnim ubojicom hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića.
Viši zemaljski sud u Münchenu, u presudi Krunoslavu Pratesu, osuđenom za sudjelovanje u Đurekovićevu ubojstvu, nije utvrdio imena dvojice egzekutora koji su jednog od najpoznatijih hrvatskih emigranata na krajnje okrutan način likvidirali 28. srpnja 1983., u jednoj garaži u Wohlfahrtshausenu, gradiću kraj Münchena.
Božoviću (rođenom 1955.) tada je bilo 28 godina i slovio je kao jedan od najopasnijih kriminalaca u Jugoslaviji. Nekadašnji glavni inspektor za borbu protiv terorističkog dijela emigracije u jugoslavenskoj Službi državne bezbednosti (SDB), Božidar Spasić, opisao je u dokumentarnom filmu o beogradskoj mafiji “Vidimo se u čitulji”, kako je UDB-a “davala pogodnosti” tadašnjim opasnim kriminalcima. Osiguravala im je lažne putovnice i slala ih u inozemstvo, da ondje - umjesto u Jugoslaviji - pljačkaju banke, draguljarnice i kockarnice. Potom bi se, puni para - opisao je Spasić - ti opasni kriminalci vraćali u Jugoslaviju i ondje trošili novac, a kad bi ga ponestalo, ponovno su odlazili preko granice. UDB-a je tako radila “društveno koristan posao”: smanjivala je kriminal u zemlji i zahvaljujući kriminalcima koji su radili u inozemstvu, povećavala devizni priljev.
Među onima koji su uživali takve pogodnosti UDB-e bio je i Giška, ali i Željko Ražnjatović Arkan, kojega se također dovodi u vezu s likvidacijom Đurekovića. Giška i Arkan, uz pomoć UDB-e, kao nagradu za dobru suradnju dobili su noćni klub Amadeus na beogradskom Tašmajdanu, što dovoljno govori o čvrstim vezama tog kriminalnog dvojca s jugoslavenskom tajnom policijom. Ipak, kad se ondje naveliko počela raspačavati droga, taj je klub zatvoren, ali suradnja Giške i Arkana s UDB-om se nastavila.
Pohvala iz SDB-a
Likvidaciju Stjepana Đurekovića u SDB-u smatrali su jednom od najuspješnijih u svojoj povijesti. To su potkrijepili činjenicom da je Giška, dvije godine nakon Đurekovićeva ubojstva, bio u rukama njemačke policije koja ga je uhitila u Münchenu, ali mu ništa nije mogla dokazati, pa je pušten. U feljtonu o djelovanju srpske mafije u inozemstvu beogradski publicist Marko Lopušina navodi kako među bivšim pripadnicima SDB-a kruži priča da u arhivima te službe postoji i videosnimka Đurekovićeve likvidacije.
Ako je to točno, tada bi se pouzdano moglo znati tko su uistinu bili ubojice jednog od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata. Cijela ta akcija, kodnog naziva “Dunav”, koju je osobno odobrio Stane Dolanc, tadašnji savezni sekretar za unutrašnje poslove, SDB je koštala 150.000 njemačkih maraka, a Đurekovićeve ubojice (u njemačkoj presudi Pratesu spominju se dvojica, u izvorima SDB-a četvorica, odnosno petorica likvidatora) dobili su po pet tisuća dolara.
Giška, koji je taj nadimak - jer je bio debeljuškast - dobio u djetinjstvu, potječe iz crnogorskog plemena Kuči. Njegov otac Gavro Mićković, povezan s podzemljem, nakon ubojstva jednog Nijemca u Kölnu, promijenit će prezime u Božović. Giškin otac ubijen je 1964., kada se Giška s majkom i sestrom iz Inđije, gdje je neko vrijeme obitelj Božović živjela, seli u Beograd.
Odrastajući u radničkom okruženju Voždovca sprijateljio se s Branislavom Matićem, čiji je nadimak bio Beli. Sklonog uličnoj tučnjavi već u predtinejdžerskoj dobi, Matić zapaža Gišku i upisuje u boksački klub Radnički.
(...)