Ovo su životne stvari i svaka vam čast to je pošten posao .
Trebali bi u medijima agresivnije objavljivati usporedbe odnosa bdp i broja zaposlenih u državnim i paradržavnim institucijama i tvrtkama .
Cijela Hrvatska ima stanovnika kao jedan Milano a oni imaju jednog gradonačelnika i gradsku vladu.
Usporedite njihov bdp sa našim i provjerite koliko ljudi radi u državnim institucijama i tvrtkama.
500 općina i gradova u tako maloj zemlji je megaidiotizam i povratak u feudalizam.
Svaki mali načelničić i gradonačelničić kroji sudbinu ljudi u svom kraju . Radi se o sustavu totalne čitaj ( totalitarne kontrole nad ljudima )
Treba objavljivati usporedbe sa nama bliskom Slovenijom sa kojom u Jugi i nismo imali velikih razlika ali su se one
sada zadnjih godina jako povečale.
Napravite popis doktora ekonomije i popis doktora ekonomije koji su studirali u tzv naprednom svijetu , Europa ,Amerika i sl.
I onda analizirajte na kojim pozicijama rade u Hrvatskoj.
Dok strane banke tako agresivno reklamiraju kredite i deru nas kamatama nema sreće.
Šta rade razni telekomi , pa vani je telefoniranje jeftinije , iz Amerike vas zovu skoro za ništa poslije 10 sati navečer.
Pozdrav , Vladimir Lonzarić
par pitanja za drzavu:
-zasto treba domovnica i potvrda o nekaznjavanju za javljanje na natjecaj? zasto je to kod nekih uvjet a kod nekih ne?
-zasto se kod zaposljavanja u drzavnoj sluzbi ne koristi psiho testiranje? za raditi kao tajnica u privatnoj tvrtci moras dokazati inteligenciju i nekonfliktan psiho profil, a za biti recimo teta u vrticu ili sluzbenik u poreznoj, ne?
-da li drzava ima bazu podataka svih svojih zaposlenika s njihovim zivotopisom, tako da ih moze prekvalificirati i zaspoliti u djelu drzavne uprave gdje nedostaje ljudi, a maknuti s mjesta gdje ima viska?
Nata Lučić
kako naci posao u Hrvatskoj to je kao da dobijete na lottu.ja sam donedavno radio i dobio otkaz.poslodavac mi je ukrao MOJ novac koji sam ja posteno zaradio.imam 32 god. samohrani sam otac.sve su ovo kaj oni pricaju samo pusta obecanja.nazalost radio sam samo kod privatnika kada su na mojem postenom radu zaradili kuce aute vikendice vise im nisam potreban.ja ne trazim nista posebno vec da mojem dijetetu mogu priustiti normalno dijetinjstvo.Martin Vargovic
Poštovani,
Već 14 mjeseci tražim posao. Diplomirani sam profesor tjelesne i zdravstvene kulture.
Volio bih se zaposliti u školi, što mi je i struka. Kako je mogućnost dobivanja posla vrlo mala,
znao sam i prije, no da ću doživljavati ovo što sada doživljavam, nisam mogao ni sanjati.
Svakodnevno pratim web portal Hzz-a, i poprilično su ažurni. Tjedno bude barem 5 do 10 poslova
za profesore tzk u cijeloj Hrvatskoj. Kako sam spreman radi posla i promijeniti mjesto stanovanja
odlučio sam slati molbe na svaki oglas. Do sada sam bio odbijen svaki puta.
Kako svakodnevno provjeravam nove poslove i do nekoliko puta na dan, često se zna desiti da oglas stoji
sa natječajem koji traje SAMO jedan dan (prema zakonu o odgoju i obrazovanju treba trajati min 8 dana).
I tako se ja javljam i na te natječaje koji traju samo jedan dan, no budem odbijen sa objašnjenjem da mi je molba stigla prekasno.
(malo je vjerojatno da će pošta poslana isti dan stići na adresu)
Uz pitanje nije li bitno da je molba poslana na datum trajanja natječaja, dobijam odgovor iz škole da je natječaj samo formalnost,
da već imaju osobu koja radi duže vrijeme.
Sada je moje pitanje- kako je moguće da Hzz objavljuje takve oglase iako znaju da nisu u skladu sa zakonom?
Zašto mjerodavne institucije na obavljaju provjeru takvih natječaja.
Kako da se ikako i ja zaposlim kraj svih ovih silnih sa vezama?
U očaju i teškoj financijskoj situaciji, radim kao konobar 3 do 4 dana u tjednu, naravno na crno.
Nadam se da ćete naći zanimljivosti iz ovog teksta i možda objaviti dio. Možda se tada nešto pokrene na bolje.
Srdačan pozdrav
Profesor tjelesnog iz Zagreba
Kako je to biti mlad,visokoobrazovan,zivjeti u Kalmetinom tzv.gradu perspektive Zadru?Jadno,surovo,beznadno... Posao u drzavnim sluzbama rezerviran je za one sa najboljim vezama u samom vrhu( kalmeta,zupan zrilic i ostali lokalni mocnici),a u manjim gradovima zupanije poslove dobivaju mladi ljudi sa sss. Tzv. natjecaji su puka formalnost,lazna provedba zakonitosti u sto sam se sama uvjerila. Dobiti posao u struci,u mom slucaju u skoli je nemoguce! Veliki broj mojih kolega je nezaposleno,jedan manji dio radi u trgovimama i na baustelu,tek 3 sretnika radi u struci. Naravno,na mjestima za koje nisu kvalificirani i bez natjecaja!Susret sa takvima je nocna mora,njihov cinizam i bahatost ubiju ti svaku nadu. Do sada sam poslala 30 molbi,na par sam dobila odgovor da sam prekvalificirana,a samo jednom sam pozvana na razgovor. Ne biram poslove,radila bi sve bez ustrucavanja... Cemu se nadam? Da cu se zaposliti sezonski i da ce moja prijateljica koja je otisla raditi u Australiju zauv
ijek ostati tamo kako bi joj poslala vlastitu djecu. Eto tako je to biti mlad,a opet star u truloj zemlji bez buducnosti...
Jana
Radim na crno već 15 god. Imam VSS ,zanimanje mi se redovito navodi kao jedno od najtraženijih. Svejedno, ja i nakon doslovno stotina molbi, još uvijek radim na crno.
Jedina mi je zadovoljština što mi država zato isplaćuje dječji doplatak, osigurava supruzi veću poreznu olakšicu, imamo pravo na besplatno dopunsko osiguranje...i ne mislim da ikoga varam, samo vraćam djelić onoga što su mi ukrali.
I da, nisam prijavljen na HZZ kao nezaposlen, i nemam se namjeru prijavljivati. Socijalna davanja nisu uvjetovana prijavom na HZZ, to je još jedna laž ove Vlade, i nitko se na biro ne javlja radi dječjeg ili ko zna čega, nego zato jer nema posla.
NN
Informatičar sam, programer.Barem sam bio, jer zadnje tri godine nisam radio. Radio sam to zadnjih šest godina prije nego sam se odlučio vratiti u Hrvatsku. Radio sam u svjetski priznatoj austrijskoj tvrtki koja proizvodi upravljačke sisteme i industrijski softver. Prije toga sam radio desetak godina u proizvodnji elektroničkih sklopova kao voditelj SMT proizvodnje. Po povratku u Hrvatsku svugdje sam vidio kako su informatičari traženi. Međutim, to su bili uglavnom oglasi u kojima su se tražili ljudi koji su trebali biti i doktori i čistačice i menadžeri, sve u jednom. Imao sam nešto ušteđevine pa sam odlučio otvoriti vlastitu tvrtku i iskoristiti svoje iskustvo, znanje jezika i poznanstva iz inostranstva, za prodaju elektroničkih dijelova. Ha,ha,ha.Koji optimist.. Neisplativo. Zašto? Jer kod nas proizvodnja praktički ne postoji. A tamo gdje postoji, nije moguće ponuditi svoju uslugu, pa makar bili i do nekoliko puta povoljniji (jeftiniji) nego bilo tko na ovim prostorima. Zašto? To bio trebali reći oni koji na poslovne ponude uopće ne odgovaraju. Toliko o poslovnosti. Isto je što se tiče oglasa za posao. Na pedeset molbi se dobije jedan, JEDAN!!! odgovor, nema veze dali pozitivan ili negativan.
Odlično govorim njemački. Tako da austrijanci ne prepoznaju da sam iz Hrvatske. U mom gradu se organizirao tečaj za turističke vodiče.Potrebno je bilo samo znanje njemačkog. Nisam prošao. Nisam bio pozvan ni na razgovor. Rezultati javnog natječaja nisu nigdje objavljeni. Na moj upit mi je rečeno da su neki ljudi iz gradske vlasti došli i odredili tko prolazi!!! I tako u nedogled.
Eh, da. Zato jer imam vlastitu tvrtku( koja uopće ne radi iz prije navedenih razloga) nemam prava biti prijavljen na HZZ, a kamoli da dobivam naknadu.
Baš sam sretan što sam se vratio u Hrvatsku, jer imam sina od tri godine koji će me jednog dana pitati: “Stari koji ti je bio k…c da se vratiš?“
Srdačan pozdrav
B.M.
Trazenje posla u Hrvatskoj je prilicno kompliciran proces.
Po struci sam inzenjer medicinske radiologije, diplomirao sam u listopadu 2007. godine na Zdravstvenom veleucilistu u Zagrebu, pripravnicki staz sam na svu srecu uspio uhvatiti odmah nakon studija jer je u tom periodu ministarstvo zdravstva iznijelo program za pripravnike u zdravstvu koji je vrednovao prosjek ocjena na studiju te vrijeme studiranja.
Obzirom da sam bio korektan student i diplomirao u roku uz solidan prosjek ocjena od 3.5, staz sam dobio.
Prvi problem pri trazenju posla je nastupio kad mi ministarstvo zdravstva dva mjeseca nije izdalo uvjerenje da sam polozio drzavno strucni ispit jer taj dokument potpisuje ministar osobno, a isti u tom periodu vjerojatno nije bio dostupan. Naime, govori se o travnju i svibnju 2009. godine.
U to je vrijeme raspisan natjecaj za djelatnika mog profila u KBC Rijeka. Telefonski sam kontaktirao kadrovsku sluzbu bolnice te rekao da sam Drzavno-strucni ispit polozio ali uvjerenje nemam iz ranije navedenih razloga. Moje je objasnjenje ismijano. Osobno i mogu shvatit da djeluje glupo da gospodji iz Rijeke fakin iz Popovace prica stvari koje se ne mogu dogoditi u normanim drzavama, ali u Hrvatskoj stvarno mogu. Bio sam, moram priznat malo frustriran svojom situacijom. Natjecaji mi prolaze, ja imam sve uvjete za objavljene natjecaje ali mi ministarstvo nanosi potencijalnu materijalnu stetu. Ne vjerujem da je bilo ikakve osnove da se zalim ili "ne dao Bog" vece nesrece pa da stvar dodje na sud. Iskreno ne znam jesam li imao uopce pravo da tuzim jer nisam proucavao je li ministarstvo duzno izdati takvo rjesenje.
Ok, prosla stvar. Docekao sam ja i to rjesenje, i pun optimizma krenuo u potragu za poslom, naravno primarno u struci iako nisam zazirao ni od drukcijih poslova.
Od svibnja 2009. do sijecnja 2011. sam poslao zamolbe na sve raspisane natjecaje u drzavnim zdravstvenim ustanovama u RH. Ne znam koliki je to broj zamolbi jer brojanje frustrira. Od toga sam odgovore dobio samo od KBC Zagreb i KBC Rijeka. " Puno srece uz srdacan pozdrav" je recenica koju vise ne izgovaram.
Posao nisam dobio.
Po pitanju struke u privatnom sektoru takodjer imam sto reci. Javljao sam se i na takve natjecaje, moram priznat selektivno jer je placa u privatnom sektoru u mojoj struci uglavnom gotovo upola manja nego u drzavnim ustanovama pa nisam mogao prihvatit posao udaljen vise od 100 km od roditeljskog doma jer u protivnom ne bih mogao prezivjet sa spomenutom placom.
Imao sam ponudu da radim kao zamjena za vrijeme godisnjih odmora u Zagrebu. Znaci, radi se o mjesec dana ili koji dan dulje obzirom da je poliklinika imala dva zaposlena, s tim da dva tjedna odradim edukaciju koja mi nije placena kao ni putni troskovi, a roditelji nisu bili u mogucnosti da financiraju moj pocetak. Otpalo.
Ostali natjecaji nisu dogurali do pocetka pregovora o zaposlenju.
Ok, u struci trenutno nije sjajna situacija. Pokusao sam traziti posao van struke. Od "baustele" do kojekakvih administrativnih poslova cije bi potrebe zadovoljila gimnazija, informaticka pismenost, aktivno poznavanje engleskog i njemackog jezika, vozacka dozvola B kategorije, nekaznjavanost te iskrena zelja za postenim radom.
Javio sam se pismeno, usmeno, putem Email-a, da ne pretjeram, na 300-400 natjecaja. Odgovor na zamolbu je tesko dobiti, a o poslu da ne govorim.
Mislim da je veoma problematicna adresa s koje se javljam. I to mogu shvatit, ali u Sisacko-moslavackoj zupaniji posla gotovo da nema, pa sam se uglavnom javljao na podrucju grada Zagreba.
Za "baustelu" treba samo osnovna skola ako zelite postati samo pomocni radnik. Jednom sam rekao da sam zavrsio osnovnu skolu i to s 5, na sto mi je gospodin rekao da sam bezobrazan.
Tako sam se ja javljao na natjecaje, vrijeme je prolazilo, nervoza rasla... Otac mi je dobio gripu, molio sam Boga da nije svinjska, srecom nije roktao pa sam bio malo mirniji jer njegov odlazak bio bi tragedija i za mene jer ne bih imao novca da zivim, a ni on da umre. Jedna prosjecna sahrana kosta kao jedna sramezljiva svadba.
Nakon svega, imao sam ideju da trazim posao u HDZ-u, dosta im je ljudi otislo u posljednje vrijeme ali ne vjerujem da bih prosao lijecnicki pregled jer mi je pokojna baka bila srpkinja sto bi oni uocili cim bi mi krv izvadili. Ili, mozda vec znaju jer su mojoj obitelji jos ´91 prebrojena krvna zrnca.
Tako je to bilo kod mene dok nisam otisao u zemlju nama prijateljskog naroda njemackog da se ozenim naturaliziranom njemicom.
Sad zivim tu i ne radim nista. Malo ironicno, al eto.
Zato me veseli pisanje ovog "mejla" jer se osjecam skoro kao novinar, inace moj djecacki san... Volio sam "lidrano"
Zaposlite me Vi.
Pozdrav
Žarko Zakarić
Imam 21 godinu, završila sam opću gimnaziju u Zagrebu te vrlo skup i kvalitetan tečaj osposobljavanja za poslovnu tajnicu preko zavoda za zapošljavanje koji je, naravno, upisan u radnu knjižicu. Govorim tečno 2 svjetska jezika (engleski i njemački) te sam čak izvorni govornik njemačkoga jezika s obzirom da sam prvu polovicu života provela u Njemačkoj te se tamo i obrazovala. Mlada sam, inteligentna, zdrava, puna energije i stvarno želim raditi. Čovjek bi pomislio da mi ne bi trebao biti naročiti problem negdje se zaposliti, međutim, stvarnost nije takva. Poslala sam preko 600 zamolbi (točnije 614) samo preko jednog portala za tražitelje zaposlenja, da i ne spominjem oglase na koje sam se javila preko drugih oglašivača. O d tih 614 zamolbi, sveukupno nisam dobila niti 50 povratnih informacija.
Iz vlastitog iskustva smatram da su najveći problemi pri traženju zaposlenja:
1. već unaprijed popunjena "slobodna" radna mjesta zbog kojih se natječaj objavljuje samo zakona radi
2.neodgovornost poslodavaca
3.slabe ili nikakve ovlasti zavoda za zapošljavanje ( kazne nas ukidanjem mjesečnih novčanih prihoda (ukoliko imamo pravo na njih) ako ne izvršavamo svoje obveze mjesečnog javljanja, te ukidanje cijelog spektra ostalih "povlastica" koje imamo. Ali nemaju ovlasti sankcionirati poslodavce koji preko njih "traže" radnika te se mi, naravno, puni nade javimo njima nakon što nas je kontaktirao savjetodavac pa ne dobijemo čak ni odbijenicu. Što je sa sankcioniranjem takvih poslodavaca?!
4.Slaba ili nikakva kontrola privatnih poslodavaca
5.Zapošljavanje "na crno" te izvlačenje na nekakve konstantne probne rokove
6.zapošljavanje na tuđe studentske ugovore radi manjih izdataka (iako osoba ima na primjer 40 godina i nikako nije student)
7.iskorištavanje položaja nezaposlene osobe (traženje usluga koje nikako ne spadaju u opis radnog mjesta a time ne mislim na povremeno kuhanje kave direktoru već na sumnjiva poslovna putovanja nasamo sa poslodavcem i ostale seksualne usluge
Ovo se odnosi isključivo na moja vlastita iskustva na raznim razgovorima za posao i "probnim rokovima".
Također smatram da se taj problem odnosi u velikoj većini na mlade nezaposlene žene i pogotovo na radno mjesto Tajnice.
Naravno, nisu sva moja iskustva bila loša, bilo je i ugodnih, profesionalnih razgovora za posao. Također ne smatram da su svi poslodavci neodgovorni, ali mi iskustvo, nažalost, govori da velika većina ipak je te da u našem zakonu postoji previše manevarskog prostora što poslodavci naveliko i besramno iskorištavaju.
S nadom u bolje sutra,
MladaNezaposlena
Dvoumio sam se dali da napisem mail, ali evo potaknula me je ova farsa od strane vlade koja se vec danima dogada u medijima oko broja nezaposlenih i prava istih tih nezaposlenih.
Zivim u Metkoviću imam 31godinu,znaci u punoj sam snazi ali nazalost nalazim se na berzi rad. Ovdje je situacija katastrofalna sto se tice to istog HZZ-a. Zavrsio sam ugostiteljsku skolu smjer konobar i hoteljersku:smjer ugostiteljstvo tako da imam dva zanimanja i sad ce te reci lako je naci posao u toj bransi i sam sam kriv zasto neradim, koliko god se to cinilo nije tako ja vec sest godina radim od sezone do sezone nazalost ne u mjestu svog stalnog boravka ali to mi nije problem i ako imam zenu i djetei budem odvojen od njih po nekoliko mjeseci, sva ta radna mjesta sam nasao sam niti jednom mi nije u ovih sest godina bio ponuden posao od strane tog istoh HZZ-a. Da sam moga otici na neki razgovor,bilo koji posao bio u pitanju ali nisam dobio ni jednu ponudu,nazalos razlog je taj sto nismo svi ravnopravni, kad se pojavi neki posao prvo isti ti uposlenici HZZ-a tj. nasi mentori ponude prvo taj posao svojim znancima prijateljima. Tako da mi koji nemamo poznanstvo s njima smo u zavidnom polozaju. Nazalost to se radi u malim mjestima natjecaji izadu reda radi ali se zna vec ishod i ko je primljen. Ja sam spreman raditi bilo sta, jer kad covjek neradi to ga unistava i pati cijela obitelj.
A sto se tice ovih famoznih 18 prava, ja koristim samo zdravstveno osiguranje, nemam nikkve socijalne pomoci , besplatne prijevoze itd. Ja samo hocu raditi i zivjeti ali u ovoj drzavi je to nemoguce. Osobno me je stid kad ovako jedan lider drzave prica o svojim gradanima, nekazem da nepostoji ljudi koji nezele raditi i koji koriste razna prava i crpe drzavu ali vjerujte ima ih puno koji hoce raditi i zivjeti i ja sam jedan medu njima. I zelja mi je da smo na razgovoru svi ravnopravni i da najbolji dobije posao bez raznih privilegija veza i vezica.
M.M.
Bez posla ostao sam 08.09.2010., ali neko vrijeme prije toga znao sam da će se to dogoditi. Jednostavno se vidjelo da poslodavcu ne ide više, plaće nije bilo nekoliko mjeseci...I prije nego sam službeno postao nezaposlen počeo sam slati zamolbe i javljati se na razne oglase, kako u struci tako i izvan nje. Od tad pa do danas poslao sam točno 52 zamolbe na razne adrese, 52 zamolbe. Pogodite na koliko razgovora sam bio. Cijela 3. Punih 3 razgovora unatoč preporukama bivših poslodavaca, unatoč znanju 3 stranih jezika, raznim drugim znanjima i čistoj 5 na maturi. Imam 26 godine. Uz to što sam nezaposlen sam i apsolvent na jedom Učilištu. Izvanredni sam student poljoprivrede. Znate koji mi je najveći problem sad kad sam pri kraju studiranja? Nemam novaca da platim fizikalije koje su mi ostale na kraju, printanje i uvez diplomskog, pa sigurno nešto moram još platiti na faksu... Znate koliko imam u novčaniku? 300 kn, i to je sve. Nećak me već nekoliko dana moli da mu naručim pizzu a ja si jednostavno to ne mogu priuštiti. Živim s mamom koja je već više od 10 godina nezaposlena, onaj poslodavac s početka priče mi je brat, i on živi s nama. Dobivao sam naknadu sa Zavoda, lažem dobivam naknadu s Zavoda. Sad, 05.03.2011. sjest će mi zadnja, ako sam dobro izračunao oko 500 kn. I opet nedovoljno da diplomiram. Dobro, bit će dovoljno da platimo račun za struju. Čini mi se da je 11 ili 12 mjesec na redu da se plati. I onda čitam tu izjave kako sam se prijavio na Zavod zbog socijalnih primanja. Pa kojih za boga miloga? Zbog čega? Sad budu nam na kraju uskratili i zdravstveno.Pa to je samo trošak. Budimo realni, ipak mi ne pridonosimo razvoju i boljitku Hrvatske, ne plaćamo poreze. Mi smo teret. Najbolje bi bilo bacit nas sve u Jadransko more. Ali tu bi se opet javio jedan problem. Od količine ljudi koji bi završili u moru podigla bi se razina istog. Pa kako bi onda tajkuni gradili restorane i kafiće i hotele u zaštićenim djelovima prirode i parkovima? Ali opet, onda bi nam površina mora bila veća, a svi znamo da Hrvatska ima jedino korist od turizma, barem se tako ponaša vlada. Proizvodnja i poljoprivreda su ipak sekundarne djelatnosti u Hr. Ipak je najlakše sve uvesti, uništiti tržište domaćih proizvoda i uništiti poljoprivrednike. Ma kvragu i sve, pa bacimo i njih u more. Bude površina mora malo veća. Jiha, budu došli turisti namakat si noge.
Kad se to sve pogleda, pa gdje da si nađem posao? U državnoj službi? Ma hvala, ja bih ipak htio zaraditi svoju plaću, čast izuzecima u državnoj službi kojima to i uspjeva. Otići na Socijalno? Razmišljao sam i o tome, samo da mi "posude" onoliko koliko bude mi treba da diplomiram. Ali to mi ponos ne dozvoljava, barem za sad. Ali vidjet ćemo što će vrijeme donijeti. Pa skoro sam zaboravio, pošto sam na Zavodu od mene se očekuje da se i prijavim za popisivača za nadolazeči popis stanovništva. Mislim ipak je to jedan od razloga zašto sam se u 9. mjesecu 2010. prijavio na Zavod, da budem u 4.2011. popisivač. Jesam, prijavio sam se i to danas. Mada i u to nekako sumnjam. Za moje područje trebat će ih 20-tak, samo danas nas je bilo preko 40. A ja nemam nikoga da potegne špagu i da dobijem barem taj posao, a voljan sam ga raditi i više nego voljan. Više nego one tri bakice koje su se isto tako prijavile.
Da se vratim samo na one 52 zamolbe i ona 3 razgovora. Očito su bili bolji kandidati od mene, oni koji su dobili posao. Sve mi je to jasno. Ono što je najzanimljivije je to da od tih 52 zamolbi znate koliko sam dobio odgovora? Čini mi se da ih je bilo 10. Ali što ja mogu protiv toga? Ipak imaju previše obaveza.
Meni treba posao, očajnički. Želim i mogu raditi. I ne treba mi ugovor na neodređeno, neka se ugovor obnavlja svakih mjesec dana, ali meni treba posao.
Marko
Nalazim nešto začuđujuće poznato u početnoj rečenici vašeg članka: "Poslao sam 30 prijava za posao u posljednjih godinu dana. Zvali su me samo na jedan razgovor. Jedva preživljavam". Jedino što se u mom slučaju, brojke nažalost množe. Pošaljem 30-ak prijava za posao mjesečno. Moglo bi se zapravo reći, da je i traženje posla svojevrstan, doduše neplaćen posao sa punim radnim vremenom. Nisam jedan od onih koji su se na Zavod za zapošljavanje prijavili samo zato da bi dobili ekskluzivnu mogućnost ostvarivanja dobro plaćenog posla popisivača, svojevrsnog "jokera" hrvatske Vlade u igri osiguravanja životne egzistencije. U toj igri nažalost, sudjelujem već dulje vrijeme. Jedna od prvih stvari koja vam slijedi na burzi, na grupnom savjetovanju sa još tridesetak smrknutih lica vaših "suigrača", jest upoznavanje sa pravilima te igre. Kako tražiti posao? Pitanje je koje ćete čuti u zadnjih par minuta savjetovanja, jer je većina vremena rezervirana za savjete o tome kako ostvariti pravo na novčanu naknadu. Po izostanku interesa kod većine prisutnih, kao i izostanaka pitanja o tome, pretpostavljam da poput mene, ne ostvaruju pravo na tu naknadu, za što se pobrine velika većina poslodavaca. U mom slučaju radilo se o slijedećem.
Po završetku studija, kao i brojni građani Lijepe naše, nisam bio u mogućnosti pronaći posao. Nikad nisam bio jedan od onih izbirljivih, koji su se vezali za pronalaženje posla "u struci". Posao je posao, nakanio sam raditi praktički bilo što, a traženje posla sa visokom stručnom spremom ostaviti paralelno sa nečime što bi mi osiguralo preživljavanje. Tako sam prije dvije godine posao pronašao vezan za pripremu hrane u jednoj od najvećih ugostiteljskih firmi u Zagrebu. Nije se tražilo iskustvo, niti kvalifikacije, bilo je tu par lijepih obećanja za budućnost, i uvjeravanje u solidno plaćen posao. Pomalo su me nevoljko primili, s obzirom na VSS, ali nisu stvarali probleme Ovo je bila jedna od onih situacija gdje se morate uštipnuti da se uvjerite da je sve istina. Dakako, nije dugo potrajalo. Već nakon dva tjedna posla, izostao je slobodan dan, a tako se nastavilo i idući tjedan, kao i onaj poslije njega. Moram priznati da me to kao čovjeka relativno neiskusnog u putevima poslovanja u Hrvatskoj, na početku više zabavljalo nego ljutilo. Uostalom, to je značilo i 200-tinjak kuna više na plaći za svaki odrađeni slobodan dan. Uslijedila je i prva plaća, za koju mi se činilo da je daleko premala (samo 2 400 kn), dok me kolege nisu smirile spoznajom da ostatak stiže "plavim expressom", odnosno gotovinom u kuverti, što se i pokazalo točnim. Situacija sa slobodnim danima postajala je sve apsurdnija, pa sam ubrzo i zaboravio što zapravo znači slobodan dan. Kada sam jednog dana pokušao izračunati, shvatio sam da zadnjih 13 mjeseci radim bez slobodnog dana (iako je takvo što vjerovali ili ne, zabranjeno Ustavom, to sam uostalom naučio na fakultetu). Takve stvari međutim, nisu zabrinjavale inspekciju rada u godišnjoj posjeti, kao ni činjenica da nisam znao koje sam dane u tjednu slobodan, kakvo mi je radno vrijeme (često se mijenjalo, a ja i kolege često smo znali odraditi i 15-satne radne smjene, koje bi se protegnule i na uzastopnih tjedan dana, u slučaju da vas "nema tko zamijeniti"), a ni to da se kolega izletio sa izjavom kako mu je plaća veća 2 000 kuna od onog iznosa na koji je prijavljen. Na izlasku doduše, nisu propustili spomenuti da "pozdravimo gazdu". Ta bajka je trajala sve dok nije uslijedila pošast zvana kriza. Šefovi su nas smirivali da plaće neće kasniti, iako su se te plaće polagano, a onda i ubrzano počele smanjivati. 5, 10, 20, i konačno, kolo (ne)sreće se zaustavilo na 25% manjoj plaći. Plaće se smanjuju kako ne bismo morali nikoga otpustiti, smirivali su nas šefovi. Nakon što sam odradio proljetni godišnji, jer me po ne znam koji put nitko nije "mogao zamijeniti", odlučio sam pod svaku cijenu otići na ljetni godišnji, kako bih se odmorio od svega. I tako, dok sam upijao zrake sunca na našem predivnom Jadranu, nazvao me kolega, i pitao: "Jesi li ti čuo štogod o tome da nam ukidaju radno mjesto?" - "Ne, na godišnjem sam." - "A joj, onda te neću smetati, čujemo se kad se vratiš u Zagreb. Tup.". I tako sam se pri povratku kući uvjerio od drugih kolega kako su glasine istinite, i kako ih je većina već "riješena". Od šefova ništa. Ni poziva. I tako, dan prije povratka na posao, slijedi poziv od šefa: "Ne znam je li tko rekao, ali..." Ukratko, moje radno mjesto je ukinuto, ali kako sam imao ugovor za stalno, nisam dobio otkaz (jer, to nije "politika firme"), već mi je ponuđeno da pod a) dobijem drugo radno mjesto (većina radnih mjesta podijeljena je dok sam bio na godišnjem), pomoćnog radnika sa minimalnom plaćom, ili pod b) potpišem sporazumni otkaz (čime gubim pravo na novčanu naknadu). Nije pomoglo ni moje objašnjenje da je to ucjena, jer su mi to jedina sredstva za život, i da si, pošto imam kredit za stan (koji je zapravo nenamjenski gotovinski, jer zbog prijave na minimalac nisam ni mogao dobiti drugi), ne mogu priuštiti da budem dulje vremena bez posla (i primanja ako potpišem sporazumni). I tako sam radio još nekoliko mjeseci, iako mi nakon podmirenja rate kredita, i gableca (na koji nismo imali pravo, iako smo radili u pripremi hrane) i prijevoza od "plaće"(2200 kn) nije ostajalo ništa. U međuvremenu sam se počeo iznova prijavljivati za poslove, i na burzi potvrdio status "zaposlene osobe koja traži drugi posao". I tako sam se prijavio za posao u firmi u kojoj sam već prije radio, ali koju sam zbog tadašnjih fakultetskih obaveza bio prisiljen napustiti. Šefica odjela, jako draga žena koju sam poznavao iz vremena provedenog tamo mi je javila da sam primljen, i da bih trebao početi sa radom idući tjedan. Oduševljen, javio sam svom šefu da dajem otkaz, što je on sa neskrivenim oduševljenjem, prihvatio. Nažalost, nedugo zatim, šefica odjela iz firme u kojoj sam dobio posao, ponovno me nazvala, i obavijestila me da je nažalost, direktor "progurao nekog svog" za taj posao, tako da sam "izvisio". U tom trenutku ostao sam bez dva posla u roku od sat vremena, što je svakako postignuće vrijedno spomena (kasnije sam se znao šaliti da bi to moglo biti jedno od osobnih dostignuća koja vas znaju zatražiti na razgovorima za posao).
I tako se vraćam na početak priče, odnosno potragu za poslom. Na grupnom savjetovanju ljubazna, ali više nego indisponirana službenica savjetuje nam da svakako šaljemo životopise potencijalnim poslodavcima, jer sve više drže baze podataka, pa se znaju i sami javiti. U taj mit, kao i postojanje čudovišta iz Loch Nessa, još se nisam uvjerio. Zatim slijedi popis web stranica na kojima se može tražiti posao, i tu završava grupni dio. Slijedeći korak: individualno savjetovanje. Završetkom fakulteta popeo sam se na hijerarhijskoj ljestvici Zavoda za zapošljavanje, prešavši sa savjetnice sa drugog kata (srednja ekonomska), na savjetnicu na trećem katu (još jedno potencijalno osobno postignuće na razgovoru za posao)! Nova savjetnica odmah po početku razgovora spušta "loptu na zemlju". "Vjerojatno ste svjesni da se u zadnje dvije godine otkako smo se vidjeli nije ništa promijenilo, i da nema nikakve potražnje za ljude sa završenim društvenim znanostima." Jesam, ali mene zanima bilo kakav posao, bez obzira na obrazovanje (iako mi je u glavi još uvijek svježe sjećanje kako su prije par godina savjetnice u sobi prasnule u smijeh kada sam ih pitao bih li se mogao preko HZZ-a prekvalificirati za kuhara. -"Vi Sa VSS-om? Za kuhara? Pa to vam je samo za ljude koji su stariji od 40, i koji godinama ne mogu naći posao.) Po svršetku fakulteta pitao sam savjetnicu za posao novinara, s obzirom da sam diplomirani politolog. Objašnjava mi da zapravo, ne zna kako se pronalazi posao u medijima, i da nikad nije vidjela nikakav oglas za takvo što. Sada se, dolaskom krize situacija ponešto izmijenila, pa pristaje na moje nagovore za prekvalifikacijom. Procedura je slijedeća: tek se treba donijeti plan mjera za poticanje zapošljavanja za 2011 godinu, tako da moram čekati. Pristajem, i odlazim. U međuvremenu, odlučujem uzeti stvar u svoje ruke. Šaljem molbe za posao za svakakve poslove, bez obrazovanja, s obrazovanjem, svejedno. Svugdje šutnja. Mjesečno na troškove kopiranja i pošte trošim lijepe svote novaca. Uveseljavam ženu na šalteru HZZ-a s pitanjem mogu li od njih ishoditi naknadu za takve stvari. Od burze ništa. Javljam se na oglase, osobnom inicijativom, poput isljednika spopadam ljude, i raspitujem se za posao. Opet ništa. Tu i tamo koji razgovor za posao. Tu se vidi svašta: od kandidata koji veselo mašu ljudima u kadrovskoj koji odmahuju sa smiješkom (kasnije saznajem da je ta osoba dobila posao), do onih koji prije razgovora misteriozno nestaju sa članovima komisije (opet isti ishod). Počinjem sumnjati da mi diploma u životopisu stvara više štete nego koristi kada me ne žele primiti za posao raznošenja letaka. Letargija. Od burze i dalje ništa. Počinjem iscrpljivati popise potencijalnih poslodavaca. Nitko iz većih medijskih kuća ne daje niti odgovor na e-mailove ili molbe za posao. Pomalo me zabrinjava činjenica da me počinje veseliti kada mi barem pošalju odbijenicu na natječajima za posao, jer 99% poslodavaca ne smatra potrebnim poslati ni kratak e-mail u kojem piše nešto poput: "Nažalost, nismo vas primili. Želimo vam puno sreće u životu." Pošto se knjižničari dosta često traže na tržištu rada, zovem filozofski fakultet i raspitujem se o mogućnostima njihovog dvogodišnjeg programa doškolovanja za knjižničara. Jedan od uvjeta za upis, ljubazno mi odgovara djelatnica fakulteta jest taj da već imate posao u knjižnici ili srodnoj ustanovi. Ali, da bi vas primili na taj posao, morate biti diplomirani knjižničar. Kvaka 22. Idemo dalje. U međuvremenu ulažem u sebe, pokušavam uz pomoć knjige iz knjižnice naučiti još neke strane jezike. Za drugo nemam sredstava. Ispitujem djelatnike Zagrebparkinga kako su došli do posla. Dobivam dvosmislene odgovore, i zagonetne osmijehe. Šaljem e-mail u Holding kako bih od nekoga dobio informaciju o mogućnosti zapošljavanja. Nema odgovora. 2011 je stigla, a s njom i plan mjera za zapošljavanje. O tome me nitko sa Zavoda ne obavještava. Ne odustajem, i uporan sam. Uspijevam nagovoriti savjetnicu da me proba ubaciti u program prekvalifikacije, iako me unaprijed upozorava da ću jako teško doći u program sa VSS-om. Za neke prekvalifikacije ne mogu se kandidirati, poput vozača viličara, ili odgajatelja, jer tamo primaju samo osobe sa niskom stručnom spremom. Uspijevam se kandidirati za jedan program, odlazim na testiranje, i željno iščekujem rezultate. Pokušavam naći posao u drugim gradovima. Tamo prednost imaju lokalni ljudi, razumljivo. U moju zgradu dolaze inkasatori HRT-a, raspitujem se za posao, jedan od njih uzima moje podatke i obećava mi da će "probati nešto". Lijepo od njega, pa makar i bacio taj papirić pri izlasku iz zgrade. Idući tjedan željno iščekujem prijavu za poisivače stanovništva. I tako se odiseja nastavlja. Ovaj tjedan prijavljujem se za 9 novih poslova, od administrativca, vozača, prodavača, pa do profesora PiG-a. Hrabro u pobjede nove.
Evo, dragi Jutarnji liste, ovako izgleda jedna pričica sasvim običnog tražioca posla u našoj domovini. Tražite li vi možda novinare? ;-)
Srdačan pozdrav,
Igor Jurić