VELIKA LIČNOST

EKSKLUZIVNO: ŠTO PIŠE U NAJVEĆOJ BIOGRAFIJI JOSIPA BROZA TITA NAPISANOJ U HRVATSKOJ Bio je bonvivan, čak i plejboj...

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 30.05.2015. u 20:38

I oni koji ga vole i hvale, i oni koji ga mrze, i oni koji ga za štošta smatraju zaslužnim, kao i oni koji mu mnogo toga stavljaju na teret, svi oni prihvaćaju činjenicu da je Tito bio velika ličnost svoga vremena, da je obilježio ne samo povijest eksjugoslovenskog prostora, nego i svjetsku povijest

U nedjelju 4. svibnja 1980. godine, u 18 sati i 55 minuta, pred tamno dekoriranom televizijskom scenom, urednik Miroslav Lilić polako je izgovorio rečenicu: “Umro je drug Tito”. Iako je ta rečenica već tjednima bila očekivana, Jugoslavija je tog trenutka zaustavila dah. Na prvenstvenoj utakmici Hajduk - Crvena zvezda u Splitu nogometaši su stali kao ukopani, spontano zaplakali, pali jedan drugome u zagrljaj, utakmica je prekinuta. Zaustavljena je i štafeta koja je kroz cijelu zemlju Titu nosila čestitke za 88. rođendan. Opustjele su ulice u gradovima, ljudi su žurili kućama izvjesiti crne zastave. Na ispraćaju lijesa pred zagrebačkim kolodvorom stotine tisuća ljudi u tišini su slušale oproštaj s kajkavskom pjesmom “Fala”, u Beogradu su ljudi, dijelom i natjerani, čekali po 15 sati kako bi u Narodnoj skupštini obišli odar i odali počast maršalu i predsjedniku. Među tisućama sućuti na radiju su više puta pročitane nezaboravne rečenice kojima je Miroslav Krleža s ovoga svijeta ispratio svog prijatelja Josipa Broza Tita: “Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko - preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme, odakle kao da je i stigao”.

Patos ispraćaja

U patosu ispraćaja mnogima se tada činilo da je Krleža tim rečenicama Tita pretvorio u legendu, jer na dugom Titovu životnom putu zaista ima i legendarne građe: bosonogi dječak iz siromašnog zagorskog sela i propali đak prvog razreda osnovne škole, sisački šegrt i zagrebački šloserski kalfa, gastarbajterski “fremter” po Češkoj, Njemačkoj i Austriji, domobranski podoficir i sibirski zarobljenik, periferni suborac Oktobarske revolucije i skromni funkcionar minijaturne ilegalne stranke, odjednom izrasta u najvećeg gerilskog vojskovođu Drugog svjetskog rata, u hrabrog državnika koji odolijeva brutalnim pritiscima moćnog tiranina Staljina, u začetnika i predvodnika međunarodnog političkog pokreta koji okuplja više od stotinu država, u političara koji predvodi neveliku i perifernu državu, ali sebe i nju često dovodi u središte svjetskih zbivanja.

Svemu tome usprkos Tito se ipak nije dugo održao u legendi. Mrtav se doskora vratio na političku scenu zemalja kojima je 35 godina upravljao. Počelo je preispitivanje njegova političkog naslijeđa, a poplava koja je Tita za života zapljuskivala udvoričkim hagiografijama izazvala je suprotan učinak - inflaciju negiranja, čak i blaćenja.

U ovoj ćemo knjizi pratiti taj neobičan životni put, ali i postaviti određena pitanja, na koja i sami teško pronalazimo odgovore. Kroz Titovu se biografiju prelamaju sva bitna pitanja povijesti jugoslavenskih naroda, kao i povijesti Jugoslavije od tridesetih godina 20. stoljeća pa do njegove smrti, ali i nakon nje.

Iskustvo propasti

Vjerojatno najpoznatiji Titov biograf Vladimir Dedijer, koji je prvu verziju Titove biografije objavio već 1953. godine, kao i njegovi suvremenici, dok su pisali o Titu nisu imali pred sobom iskustvo propasti triju najvažnijih komponenti sveukupne Titove politike - izgraditi socijalizam, održati Jugoslaviju, osnažiti nesvrstanost. Stoga je osnovno pitanje o Titu danas, 2015. godine - kakav je naš današnji odnos prema njegovu djelu, kad su tri glavne komponente tog djela propale?

U svjetskoj historiografiji i javnosti u proteklim se godinama ustalilo prevladavajuće mišljenje o Titu. Za jednog od najvećih historičara 20. stoljeća, Erica Hobsbawma (1917-2012), Tito je istovremeno i “hrvatski mehaničar”, ali i “komunistički disident”. Slijedom klasične Hobsbawmove definicije antifašizma u Drugom svjetskom ratu kao “privremenog saveza komunizma i kapitalizma protiv smrtne opasnosti koja im je podjednako zaprijetila od nacifašizma”, Tito je kao vjerni komunist bio istaknuti sudionik tog privremenog savezništva. Njemački kancelar Willy Brandt, jedan od najvećih državnika druge polovine tog istog stoljeća, u memoarima objavljenima 1989. ističe kako je Tita “izuzetno cijenio ne samo zbog toga što je priznavao moj trud oko popuštanja zategnutosti i suradnje u Europi. Tito je zasluživao veliko poštovanje i zbog hrabrih borbi koje je vodio - prvo protiv okupatora, zatim protiv Staljinovih pokušaja da sve podvede pod svoju komandu - ali i zbog energičnog pokušaja da stvori modernu federalnu državu, što je također bilo u interesu stabilnosti na Sredozemlju”. Međutim, Brandt je dodao da je Tito bio “i diktator koji je živio u nepriličnom sjaju”.

Britanski historičar srpskog porijekla Stevan Pavlowitch, koji u svojim radovima ublažava, zapravo i negira četnički kolaboracionizam u Drugom svjetskom ratu, ocjenjuje Titovu povijesnu ulogu kao “ponovno ujedinjenje Jugoslavije nakon kaotičnog loma u Drugom svjetskom ratu, kao i uvođenje novog i relativno liberalnog komunizma. Za još jednog vrsnog poznavaoca novije povijesti našeg šireg prostora, Austrijanca Karla Kasera, Tito je pokretač ustanka protiv “fašističkih okupatora koji je nakon razlaza sa SSSR-om poveo zemlju u nezavisan socijalistički razvoj” i “omogućio građanima da slobodno putuju u inozemstvo.”

U široj svjetskoj javnosti dominira percepcija o Titu kao najuspješnijem gerilskom vođi antifašističkog otpora u okupiranoj Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Titu se često dodaje još jedan epitet - prvog disidenta iz poslijeratnog komunističkog bloka, čovjeka koji je prvi probio “željeznu zavjesu” i jedini tako uspješno vodio borbu protiv Hitlera, a onda i protiv Staljina.

Titova odgovornost

Kao što je hagiografska literatura jednostrano hvalila Tita i prešućivala mračnije strane njegove karijere, tako ga je protutitovska i revizionistička literatura u inozemstvu i na prostoru bivše Jugoslavije (koja na tom prostoru nastaje potkraj osamdesetih) jednostrano optuživala za sve nevolje i zločine: u dijelu hrvatske publicistike i javnosti stvoreno je uvjerenje da je Tito direktno odgovoran za Bleiburg i Križni put te da je stoga i zločinac. Osim toga, da je socijalistička Jugoslavija bila tamnica hrvatskog naroda u kojoj su, prvenstveno zahvaljujući Titu, glavnu riječ vodili Srbi. I u dijelu srpske publicistike i javnosti stvorilo se mišljenje da je Tito zločinac, iako s posve drugačijim argumentima.

I dok su oprečnosti u literaturi o Titu u inozemnim krugovima dijelom rezultat razlika u historiografskim i metodološkim pristupima pojedinih autora, u zemljama proisteklima iz nekadašnje Jugoslavije one su dobrim dijelom odraz podvojenosti u obiteljskim sudbinama i odnosima cijelih krajeva prema pobjedničkim partizanima i poraženim ustašama, četnicima i drugim kolaboracionistima. Kod većine stanovništva pobjeda Titovih partizana dočekana je s uzdahom olakšanja kao oslobođenje od rata i od ratnih nevolja, ali u nekim krajevima i obiteljima to se zvalo “pad”. S negativnim iskustvima kasnog titoizma i njegovim lošim naslijeđem, s bujanjem nacionalizama u ratnim sukobima devedesetih, odnos prema Titu postao je simbol oprečnih društvenih vrijednosti na prostoru cijele bivše Jugoslavije i predmet vrlo aktualnih ideološko-političkih podjela i polemika: “Reci mi što misliš o Titu, pa ću ti reći tko si i što si!”

Kratko razdoblje

Četiri ratne godine najvažnije su u formiranju Titove političke karijere i njegove ličnosti, jer se u tom kratkom razdoblju (u jednom životu od 88 godina to je razdoblje zaista kratko) dogodila ta izvanredna metamorfoza koja je kominternovskog ilegalca pretvorila u osobu svjetskog značenja, izgradila Tita kao ličnost, a njegove stavove i akcije u mehanizam koji je u apsolutnom smislu sljedećih desetljeća određivao kolektivne i pojedinačne sudbine dvadesetak milijuna stanovnika zemlje kojoj je bio na čelu. U Titovu životu bilo je i mnogo drugih važnih međaša, ali ni jedan nije bio toliko sudbonosan kao te četiri godine Drugog svjetskog rata.

U ljeto 1941. Tito je iz tajnog skrovišta u Beogradu poveo goloruku vojsku u rat protiv četiri okupatorske vojske - njemačke, talijanske, mađarske i bugarske - i protiv desetak njihovih političkih i vojnih saveznika - ustaša, domobrana, žandara, Nedićeve državne straže i Ljotićevog dobrovoljačkog korpusa, četnika Koste Pećanca, a zatim i Draže Mihailovića, protiv slovenskih domobrana, Bele i Plave garde, bošnjačkih legionara i kosovskih balista. Sve te vojske bile su dobro naoružane, a vojska koju je predvodio Tito bila je bez oružja, doslovce goloruka. Svaku pušku, svaku strojnicu morala je oduzimati od neprijatelja, jer nikakve druge pomoći nije bilo ni na vidiku. Pred najezdom Wehrmachta Crvena armija se povlačila prema Moskvi, a Velika Britanija jedva je s mukom obranila svoj otok.

Iz beogradske ilegale Tito je razaslao bliske suradnike po cijeloj zemlji s uputama o formiranju partizanskih odreda i gerilskom ratovanju, o oduzimanju oružja od neprijatelja. Počelo je prepadima na ophodnje i lokalne straže, na policijske i oružničke stanice po udaljenijim selima, a brzo se nastavilo napadima na manje garnizone i njihova skladišta oružja i municije. U velikim dijelovima Srbije i Crne Gore ustanak je navro poput bujice i preplavio brojna sela i manje gradove, ali je već nakon pola godine doživio teške udarce pod najezdom jakih neprijateljskih ofenziva. U Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji ustanak se širio ravnomjernije.

Na uspjesima i neuspjesima Tito je brzo učio i stvarao novu strategiju. S vojskom koju je privremeno morao povući iz Srbije i Crne Gore formirao je elitne pokretne brigade i u kombinaciji s postojećim teritorijalnim odredima ostvario sjajnu suradnju gerilskog i ofenzivnog ratovanja. Brzom i iznenadnom koncentracijom pokretnih snaga osvajao je gradove, teritorijalnim odredima održavao je oslobođena područja, nastojeći izbjegavati frontalni rat. Iz goloruke vojske od ljeta 1941. do početka 1943. godine, s oružjem oduzetim od neprijatelja, pod Titovim vodstvom izrasla je dobro naoružana vojska od blizu 150.000 vojnika, čvrsto organiziranih u više od 30 brigada, 11 divizija i stotinjak terenskih jedinica, gerilskih četa, pozadinskih jedinica i straža.

Pobjeda za pobjedom

Od lipnja 1942. do kraja te godine ta je vojska nizala pobjedu za pobjedom. U centru zemlje stvorio je kompaktan slobodni teritorij, takozvanu “Bihaćku republiku”, koja se potkraj 1942. prostirala na području od oko 30.000 km2, dakle, većem od današnje Slovenije. S izoliranim partizanskim otocima u Sloveniji, Slavoniji, Dalmaciji, Srijemu i drugdje partizanski je teritorij ukupno zauzimao oko 48.000 km2, ne mnogo manje od današnje Hrvatske. Kad su se u proljeće 1943. britanski obavještajci počeli padobranima spuštati među partizane, svoje su komande izvještavali o “čudu koje je stvoreno usred okupirane Europe”. U općoj povijesti ratovanja tom “čudu” jedva da ima presedana pa se i ne treba čuditi što je ono doživotno hranilo Titovu samosvijest.

S kapitulacijom Italije u rujnu 1943. ta se vojska uklopila u borbeni poredak antifašističke koalicije s Velikom Britanijom, SSSR-om i SAD-om na čelu, što su Churchill, Staljin i Roosevelt potvrdili odlukama na Teheranskoj konferenciji potkraj godine. Pobjeda je bila na vidiku, a s njenim približavanjem bujao je pobjednički mentalitet. Tito je izvojevao pobjedu zahvaljujući raznim okolnostima i osobnim sposobnostima, ali bez dobro organizirane KPJ kao predvodnice takvog ustanka ni pobjede ne bi bilo. Tito i KPJ bili su sposobni dobiti rat, ali nisu znali graditi solidnu mirnodopsku državu. Pet godina poslijeratnog staljinizma najtamnije je razdoblje Titove vlasti, ispunjeno velikim naporima u obnovi zemlje, ali i političkim nasiljem, teškim društveno-političkim promašajima, voluntarizmom i nepravdama, pa i nekažnjenim zločinima.

Još je trajao rat, a KPJ i Tito već su pokazivali i svoje drugo lice: težnju za jednopartijskom diktaturom. Pobjednički mentalitet još je uvijek dominirao: ako smo goloruki znali podići ustanak i pobijediti, ništa sad nije lakše nego upravljati državom. Požurili su se da u poslijeratnoj izgradnji staljinizma budu na prvome mjestu. U povremenim napadima paranoje Staljin nije mogao podnijeti Titovu popularnost u zemljama istočnoga bloka, a još manje njegovu ambiciju da širi svoj utjecaj, pa možda i vlast, na susjedne zemlje. Staljin je mislio da će Tita ukrotiti sitnim intrigama, a zatim i agresivnim pismima. Naišao je na tvrd orah. Za razliku od Staljinovih marioneta u istočnome bloku, Tito nije došao na vlast na bajunetama Crvene armije, nego pretežno vlastitim snagama. Uspješno se suprotstavio Staljinu i to mu je vratilo barem dio narušenih simpatija u zemlji i otvorilo mnoga vrata u svijetu. Slavu gerilskog prvoborca protiv Hitlera nadogradio je slavom prvoborca protiv Staljina. To je tema koja će trajno dominirati u cjelovitim sudovima o Josipu Brozu Titu: rijedak političar i državnik koji se uspješno suprotstavio i Hitleru i Staljinu.

Podešavanje biografija

U svojoj ćemo knjizi obraditi i druge teme: kontroliranu liberalizaciju; Goli otok, gdje se staljinističkim metodama borilo protiv Staljina; privrednu reformu i samoupravljanje; fenomen dvadeset, odnosno trideset godina privrednog napretka; Titovu starost i slom njegova braka s Jovankom; obračune s bliskim suradnicima; slobodu i neslobodu umjetnosti i književnosti; fetišizam jednopartijskog sistema; Titovo naslijeđe kao uzrok posttitovskih kriza i ratova.

Pažnju posvećujemo i “titoizmu” koji je u Jugoslaviji od 1941. do 1980. funkcionirao kao svojevrsni sustav vrijednosti, politička praksa i politički sistem koji je ne samo nazvan po Josipu Brozu Titu, nego je Tito bio njegov ključni protagonist i autor, sa svim njegovim dobrim i lošim stranama.

Tita se može prikazati i kao ratnog heroja, a neki nastoje dokazati da je već i u tom ratu bio ratni zločinac. Duhoviti Milan Kundera o takvim je životnim pričama napisao da ih se “s jednakim uspjehom može podesiti za biografiju omiljenog državnika, ili za biografiju zločinca”. Naravno, takva se knjiga može napisati kad se iz dugog i raznolikog Titovog života jednostrano izvuku samo vrijedna djela ili samo očita nedjela. Takvih je knjiga već previše napisano.

Držimo se maksime da politička biografija poput Titove može biti vrijedna samo kao cjelina koja uvažava sve relevantne činjenice, a ne izdvaja ih niti ih zaobilazi po kriterijima simpatija ili antipatija.

Tito je ujedno zaista bio i staljinist, ali i komunist koji je u državu kojom vlada htio uvesti neke elemente liberalizma, pa i demokracije. Bio je zagovornik centralizma, ali i decentralizacije. Naposljetku, bio je i bonvivan, čak i svojevrsni plejboj. Bogatstvo izvora i objašnjenja može voditi različitim zaključcima, pogotovo stoga što su i danas, 2015. godine, Tito i njegova biografija političko pitanje u svim državama na prostoru bivše Jugoslavije. No uza sve to valja reći: i oni koji ga vole i hvale, i oni koji ga mrze, i oni koji ga za štošta smatraju zaslužnim, kao i oni koji mu mnogo toga stavljaju na teret, svi oni prihvaćaju činjenicu da je Tito bio velika ličnost svoga vremena, da je obilježio ne samo povijest eksjugoslavenskog prostora, nego i svjetsku povijest. Uz to, što mu se ne može odreći, ali se mnogo rjeđe spominje - Tito je bio hrabar čovjek.

Odraz vremena

Naša je knjiga i odraz vremena u kojem je nastala: pišemo u doba kad više nema očevidaca Titova predratnog puta, kad gotovo više nema svjedoka ratnih događanja u koja je Tito bio neposredno uključen, kada je sve manje svjedoka prvih poslijeratnih zbivanja. Što je još važnije, pišemo s povijesne distance, s iskustvom teške krize i krvavog raspada socijalističke Jugoslavije, države koju je Tito osmislio, stvorio i njome punih 35 godina upravljao. Kolika je u onome što se događalo nakon 1980. i odgovornost Josipa Broza Tita?

Ne zanemarujući svoje osobne doživljaje, ali nastojeći da ih razumijemo bez suviše emocija i stavimo u širi kontekst, u toj razlici dviju autorskih generacija, pokušali smo uravnotežiti ocjenu o Titu - procijeniti što su opće prilike u socijalističkoj Jugoslaviji donijele u njihovim životima, a što im uskratile. U toj ocjeni sasvim realno i gotovo paralelno opstaju vrlo raznorodni, čak proturječni osjećaji - i gorčina i pozitivno priznanje, i mnogo toga drugoga.

Stoga obojica autora ove knjige smatraju da o Titu i njegovu djelovanju i iz tog aspekta mogu artikulirati smirene i nepristrane ocjene. Naposljetku, radi se i o profesionalizmu, o tome kako se svaki istraživač prošlosti mora odmaknuti od vlastite ili obiteljske memorije te istraživati i pisati vodeći strogo računa o pravilima formalne logike, znanstvene metodologije i posebnih pravila historičarskog zanata.

Izdvajamo