NAJVEĆI SKANDAL NAŠE KINEMATOGRAFIJE

Film koji me je pretvorio u sitnu dušu, zgubidana i - ustašu

U Zlatnoj kolekciji Hrvatskog filma upravo objavljujemo naslov ‘Okupacija u 26 slika’. Priču o filmu donosi čovjek koje tada, prije više od 30 godina, ispisavši negativnu kritiku filma, pokrenuo lavinu

U listopadu 1978. održavala se u Studentskom centru proslava Dana sedam sekretara SKOJ-a na kojoj su se dijelila priznanja zaslužnim mladim stručnjacima, umjetnicima i novinarima (jedno od njih i ja sam dobio dvije godine ranije, i to za novinarstvo). U programu je bilo svega i svačega, ali i projekcija filma “Okupacija u 26 slika” Lordana Zafranovića , koji je tog ljeta u Puli dobio Veliku zlatnu arenu i izazvao opću euforiju odobravanja.

Početkom tog mjeseca angažirali su me kao filmskog kritičara u “Poletu”, tjedniku Saveza socijalističke omladine Hrvatske, koji je suprotno suhoparnom podnaslovu trebao biti dašak svježeg vjetra u hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturi. Kao glavni i odgovorni urednik list je potpisivao Nino Pavić, zamjenik mu je bio Denis Kuljiš, a list je grafički opremao Goran Trbuljak. Umjesto dosadnih omladinskih tema (kojih je ipak trebalo biti u ograničenoj dozi, kako se izdavač ne bi uvrijedio), “Polet” se trebao baviti novom medijskom scenom, rock’n’rollom, filmovima, fotografijom i svime što se doimalo trendom Zvečka generacije.

Naslovnica s Vejnović

Uživao sam pisati u “Poletu”. Mogao si raspaliti recenziju na šest-sedam kartica, obraćati se čitatelju u prvom licu - kako su to činili američki uzori - i vrludati po temi kako ti se prohtjelo. U prvom sam broju napisao panegirik “Groznici subotnje večeri”, u drugom sam se uhvatio u koštac s Bruceom Leejem i “Šakom velikog zmaja”, a za treći broj urednici su rekli: pozabavi se nečim domaćim! Kuljiš je znao da nemam bogzna kakvo mišljenje o “Okupaciji” i filmu “Bravo maestro” Rajka Grlića, dobitniku Velike srebrne arene, i činilo mu se da bi tekst koji ruši u prašinu dva najvažnija laureata s Pule mogao biti “roba”. Problem je bio u tome što sam morao još jednom vidjeti “Okupaciju”, jer se takve recenzije ne pišu na osnovi samo jednog gledanja filma. Pa dok se u foajeu SC-a pripremala zabava, mene su gurnuli u kino kako bih utvrdio “gradivo”. Poslije su priznali da bi bolje bilo da nisu.

Tekst je objavljen u “Poletu” od 18. 10., za čiju je naslovnicu pozirala mlada Sanja Vejnović, koja je upravo igrala glavnu ulogu u prvijencu Brune Gamulina i Milivoja Puhlovskog “Živi bili pa vidjeli”. Naslov mu je bio “Pretenzije; plagijati, dosada…” i zbilja je bezobrazno secirao dva najvažnija filma - po sudu većine službenih medija - te godine. Ocijenio sam da je “Bravo maestro”, film o netalentiranom skladatelju koji plagira ulomke iz tuđih radova, zapravo trebao biti komedija ili satira, a ne patetična drama, dok je “Okupacija u 26 slika” nastala kao po naputku protagonista Grlićeva ostvarenja: ne pamtim da sam tih godina gledao film koji tako usrdno i derivativno kompilira ulomke iz ostvarenja svjetske kinematografije. Podsmjehnuo sam se djelcu koje tobože raskida sa svijetom građanstva, a pritom kamerom zavodnički kruži po svakom djeliću namještaja dubrovačke vlastele, dok govore radničkih agitatora - koji se zalažu za promjenu društvenog uređenja - inscenira upravo infantilno, s formalnim i neprimjerenim rješenjima.

Uvodnik ‘Poleta’

U prvi mah se još nije čula potmula tutnjava, tek nezadovoljstvo omladinskih i nešto više pozicioniranih aparatčika, koji su se požalili da moja recenzija uopće nije očitala revolucionarni značaj “Okupacije”. No ubrzo je slučaj prerastao u nešto puno više. Za nevolju, u istom broju “Poleta” objavljen je uvodnik u kojem je pisalo i ovo:

“U ovom broju naći ćete: tri teksta o filmu, uobičajeno veliku rock-rubriku, intervju s drom Milić-Vukašinovićem (on je doktor za rock’n’roll) i gomiletinu od deset stranica (dvadeset tabli) stripova.

(...)

Ništa neće zaustaviti klince da slušaju rock-glazbu. I mi se nećemo praviti ludi i pisati samo o radnim akcijama, nego pišemo i o rocku. I opet nastojimo utjecati: razlikovati i pomoći vam da razlikujete sranje od dobrih stvari. Objavljujemo tekstove o filmovima, o dva jako važna filma (“Okupacija u 26 slika” i “Bravo, maestro”). Po novinama i drugdje manje-više uzdižu ih u nebesa i zato će većina klinaca progutati udicu i prisiliti se da u tim filmovima nađe dobru stranu.

Ali, drek! Mi vam ne damo - to su zbilja bijedni filmovi i najbolje je da to na vrijeme saznate.

Zato je važno o svemu ovome pisati - ta nitko ne piše, kužite? Drugi se prave ludi, na vaš račun.

A mi ne damo.”

Navodim dio uvodnika da bi se razumio kontekst. Po ocjeni utjecajnih političara “Okupacija u 26 slika” proglašena je prijelomnim ostvarenjem tadašnje kinematografije, a evo, nekakvo omladinsko glasilo, koje se tiska u nimalo bezazlenih 30-ak tisuća primjeraka, tvrdi da će spriječiti svoje čitatelje da gledaju film. Zgrozio ih je i bahat ton kojim sam se obračunao sa scenom ustaških zvjerstava u autobusu: ustvrdio sam da nasilje na filmu kojim se želi demonizirati nekog protagonista ili politički pokret mene ostavlja mrtvim hladnim, uznemiruje me jedino nasilje koje me provocira kao gledatelja i stavlja me u situaciju da preispitam svoj odnos prema njemu: kao pozitivne primjere citirao sam “Noćnog portira” Liliane Cavani, “Prljavog Harryja” Dona Siegela i “Bonnie & Clyde” Arthura Penna.

Odgovor ‘Vjesnika’

Drugo, kao odgovorni urednik časopisa “Film”, oko kojeg se okupila grupa mlađih filmskih kritičara, bio sam u delikatnoj situaciji. Naš izravan konkurent bila je “Filmska kultura”, časopis s duljom tradicijom, no koji je tada grcao u kreativnoj žabokrečini. Naravno, oni su imali uredne dotacije, dok smo mi jedva preživljavali, ali usprkos tome podmetali bi nam nogu kod gradskih i republičkih komisija. Najeksponiraniji članovi uredništva ”Filmske kulture” bili su filmska kritičarka “Vjesnika” Mira Boglić i zagrebački dopisnik “Politike” Stevo Ostojić, koji nisu mogli propustiti meč-loptu.

Najprije je dopisnik iz Zagreba izvijestio čitatelje “Politike” što se odigravalo na popularnoj tribini “Pet minuta poslije 8” u Studentskom centru na kojoj su nezadovoljstvo tekstovima u “Poletu” izrazili dežurni partijski ideolog Ivan Salečić, bivši član redakcije “Filma” Vladimir Roksandić i još neki manje važni sudionici, a bio je prisutan i Zafranović, koji je napomenuo kako kritike njegovom filmu dolaze “sa moje protivne strane”. Kakva je ta, možete zamisliti. Najzanimljiviji segment Ostojićeva izvještaja je sljedeći: “Odgovarajući na pitanje iz publike o tome da je Okupacija snimana tendenciozno, kako bi se pojačala osećanja mržnje (u pitanju je sadržano i mišljenje da bi autor bio bolje učinio da je umesto scene ustaškog masakra u autobusu stavio natpis protiv fažizma i to onda držao 90 minuta), Zafranović je napomenuo da je šteta što se pitanja u ovom razgovoru postavljaju putem ceduljica: Hoću da vidim lica ljudi koji ovako misle, kazao je, a ta primedba izazvala je odobravanje u dvorani”.

Tri dana kasnije Boglićka je tehnikom ping-pong igrača u “Vjesniku” objavila oštar politički komentar “Slučaj bez presedana”. Teza joj je bila jasna: “Polet” nikad nije branio svojim čitateljima da gledaju tzv. šund filmove, ali “Okupacija” im smeta. Zna se zašto, zato što žigoše ustaštvo! Uredništvo “Poleta” u idućem je broju objavilo drzak odgovor “Iz Mire sto vragova vire”, no nakon pritisaka Saveza socijalističke omladine Hrvatske uslijedio je tekst puno primjereniji političkoj situaciji znakovita naslova “Za diferencijaciju na idejnoj fronti”. Moja recenzija nije bila jedini negativan prikaz Zafranovićeva filma. Nešto prije “Poleta”, Svetislav Jovanov objavio je tekst “Mistifikacija u 26 slika” u novosadskim “Poljima” (broj 234-235), no na njega je malo tko obratio pažnju, jer se obraćao časopisnoj publici. Zato je izvjesnu gužvu izazvala negativna recenzija Milovana Šibla na Radio Zagrebu, ali su autora stavili pod privremenu suspenziju i upozorili da više ne piše o filmovima. U Boglićkinu je pak “Vjesniku” uobičajeno neposlušni Ivan Starčević, pišući o hollywoodskom filmu “Kino za groš”, napisao sljedeće retke: “Ajde da je film loš, pa da ljudi navale da ga gledaju - bilo bi u tome neke koristi za domaći film (postotak od ulaznica). Ovako, u Kino za groš mogu uletjeti samo teški zgubidani, još teži radoznalci ili pak nepopravljivi poklonici negativne reklame (koju ja pravim ovom filmu). A što je to negativna reklama, posljednji će shvatiti oni naši krasni i mladi domaći režiseri koji nakon premijere svog politikoidnog filmeka od svih, ali baš beziznimno od svih filmskih kritičara, očekuju publiciranje domaćih zadaća na temu vidio sam genijalan film. Malo morgen, gospodo.” Na što je mislio s potonjim recima, očito je, ali se taj pasus pojavio samo u večernjem izdanju “Vjesnika”, ujutro je uklonjen.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Tagovi

Izdvajamo