Bio sam u tramvaju, negdje oko Trga, kada sam vidio da neki momak trči za nama i pokušava ući. Za njim je jurio milicajac, a kad je bjegunac shvatio da mu neće otvoriti vrata, krenuo je na drugu stranu, a kako je bio mlađi i brži, pobjegao je svom progonitelju. Poslije sam doznao da je na Zrinjevcu bila velika gužva i da sam propustio pravu dramu.”
Tako je pokojni Slobodan Drakulić, potkraj života (umro je 2010.) profesor političke sociologije na sveučilištu Ryerson u Torontu, prepričao Nenadu Puhovskom uzbudljivi događaj iz jeseni 1967., koji je predstavljao svojevrsni uvod u burnu 1968. Puhovski to, međutim, nije propustio. Bio je u središtu zbivanja na Zrinjevcu kada je prema zgradi američke ambasade poletjelo kamenje, nošene su protestne poruke protiv rata u Vijetnamu i američkog predsjednika Lyndona B. Johnsona, međutim, demonstracije nisu ispale onakve kakve su planirane.
Organizirao ih je Međunarodni klub studentskog prijateljstva, krenulo se iz Studentskog centra gdje je među prigodnim govornicima bio pjesnik i ugledni član Saveza komunista Jure Kaštelan, na putu prema Zrinjevcu povorci se priključivalo sve više ljudi koji su se pred američkom ambasadom razlili u nepreglednu masu. Milicija - kako su se tada zvali čuvari zakona i reda - bila je spremna, Puhovski - koji je tada upravo upisao prvu godinu sociologije i filozofije na Filozofskom fakultetu - zaprepašteno je ustanovio da su mnogi njezini pripadnici na konjima te da neki imaju i plinske maske, očito za slučaj upotrebe suzavca. Već tada pasionirani kino amater, Puhovski je sa sobom imao 8mm kameru i snimao sve što je mogao dok nije dobio pendrekom. Nije to bila palica od gume poput onih kasnijih, bila je olovna i obložena gumom. Boljelo je vraški.
Glavna atrakcija
Rijetko ili nikad viđene snimke tih demonstracija - djelomično nabavljene iz televizijskog “bunkera”, a djelomično iz “kućne radinosti” - glavna su atrakcija cjelovečernjeg dokumentarnog filma “Generacija ‘68” koji je jučer imao premijeru na ZagrebDoxu. Puhovski ga je pripremao više od šest godina, a tema mu je suočavanje s nekadašnjim mladenačkim idealima: zato je i razgovarao s prijateljima i znancima koji su bili protagonisti tog razdoblja, od spomenutog Slobodana Drakulića do njegove tadašnje supruge, književnice Slavenke Drakulić, filozofa Šime Vranića, novinara Inoslava Beškera, sindikalne aktivistkinje Jasne A. Petrović, sociologa Ivana Kuvačića (također u međuvremenu umro) i Ognjena Čaldarevića, konceptualnog umjetnika Dalibora Martinisa te likovne umjetnice i glumice Jagode Kaloper.
Slavenka Drakulić, Slobodan Drakulić i njihova kći Rujana
Sam autor najbolji je vodič kroz šezdesetosmašku generaciju. Sa 16 godina teta ga je fićom odvezla u Pariz, prisustvovao je pravim demonstracijama protiv vijetnamskog rata i ponešto zabilježio svojom “osmicom”, naredne jeseni upisao je Filozofski fakultet, htio je na kazališnu akademiju na kojoj su upravo ustanovili filmski odjel, ali su mu savjetovali da bolje prvo studira nešto respektabilno. S profesorima kao što su Gajo Petrović, Rudi Supek i Milan Kangrga odjeli za sociologiju i filozofiju bili su među vodećima u tom dijelu Istočne Europe. Ivan Kuvačić upravo je stigao s buntovnog američkog Berkleyja i kako bi studentima pokazao da ne cijeni autoritarnost, jedno je predavanje održao sjedeći s njima na stepenicama ispred Filozofskog fakulteta.
Buntovni list
Puhovski je u to vrijeme bio upućen u sve što se moglo glede politike, kulture i studentskih zbivanja, pisao je u Omladinskom tjedniku, koji je, istina, bio glasilo Saveza omladine grada Zagreba, ali povremeno i prilično buntovan list u kojem ste mogli pročitati dosta toga o čemu su Vjesnik i Večernji list izbjegavali pisati. Što je vezivalo tu generaciju? Slavenka smatra da je oduvijek bila protiv autoriteta, prvo je to prakticirala u obitelji i rano otišla od kuće. Udala se za Slobodana Drakulića, koji je s dugom kosom, bradom i “lenonicama” bio oličenje hipija u ovim krajevima, ali i uvjereni anarhist. On u filmu najbolje ironizira sistem: “Kakva je to zemlja u kojoj je na vlasti komunistička partija a nema komunizma? Nismo mi imali nikakve velike ideje, samo neku nelagodu da nisi slobodan”. Jagoda Kaloper htjela je mogućnost pravednijeg života.
Beogradske studentske demonstracije od 3. lipnja 1968. uzdrmale su čitavu Jugoslaviju. Nakon neuspješnih pregovora između predstavnika vlade Veljka Vlahovića i Miloša Minića sa studentskim vođama kod podvožnjaka prema Zemunu (danas više ne postoji) izbio je sukob s milicijom u kojem je, po nekim verzijama, smrtno stradalo i četvero ljudi. Proglašen je opći štrajk na fakultetima, a na njih se moglo ući samo nakon dvostruke provjere, najprije milicije a zatim studentskih redara, koji su se plašili provokatora.
Štrajk je trajao tjedan dana, a Puhovski se sjeća da su iz Zagreba vrlo brzo krenula prema Beogradu dva automobila. Jedan je vozio Slobodan Šnajder, a drugi Mladen Martić, obojica kazalištarci, a u njima su, između ostalih, bili Šime Vranić, Ognjen Čaldarović i Inoslav Bešker. Filmski kritičar i vječni polemičar Vladimir Roksandić odbio je mjesto u autu i krenuo vlakom: “U revoluciju se ne ide automobilom”, poručio je. Beogradskim studentima govorili su Vranić i Bešker, potonji je i sam bio iznenađen svojom elokventnošću jer je potpuno improvizirao svoj nastup, a zabilježio ga je Želimir Žilnik u svom poznatom kratkom dokumentarcu “Lipanjska gibanja”. Zašto je uopće išao u Beograd? “Htio sam vidjeti što se tamo događa, nisam vjerovao onome što pišu novine.”
Inoslav Bešker
Kad su se vratili u Zagreb, u Beogradu se štrajk bližio kraju. Dokrajčio ga je predsjednik Tito govorom koji je prenosila televizija, u njemu je priznao da je bilo grešaka i da su studenti na njih opravdano reagirali, rekao je da ni on nije nezamjenjiv i pozvao studente da se vrate učenju i polože ispite. Majstorski primjer političke manipulacije. Njegov je govor oduševljeno prihvaćen, bilo je i suza, da bi se naposljetku zaplesalo kozaračko kolo. Manje je poznato da su kolovođe štrajka izbačeni sa svojih fakulteta i da su im šanse za stručne karijere zauvijek upropaštene.
Zagrebačka repriza nije bila tako spektakularna. U dvorištu Studentskog centra održan je masovni studentski prosvjed, bilo je nekoliko tisuća ljudi, prisustvovali su i profesori Gajo Petrović, Vanja Sutlić i Ivan Kuvačić, no nije se moglo izaći na zagrebačke ulice jer je policija u tri kruga okružila to zdanje. Drakulić je poslije razgovarao sa svojim ocem koji je znao što se događa u miliciji i podrugnuo mu se: “Što si tamo uopće radio? Pa oni su imali naređenje da vas satru da ste se samo usudili probiti van”. Rezultat? Sveučilišni komitet predložio je izbacivanje iz Saveza komunista studentskog aktivista Šime Vranića i profesora Gaje Petrovića i Mladena Čaldarovića, Ognjenova oca, što je i provedeno. Vranića to nije osobito potreslo: “U međuvremenu sam razvio ideologiju neuspješnosti”. Bešker je nazvao prosvjede u Studentskom centru komornom predstavom koja nije potresla ni Zagreb, a kamoli Hrvatsku.
Kako objašnjava Puhovski, beogradski studentski pokret bio je prvenstveno socijalni, tamo su niknule parole “Dole crvena buržoazija”, ali u osnovi nije se tražilo rušenje sistema nego povratak izvornom socijalizmu: bilo je to razdoblje procvata potrošačkog društva i koketiranja s kapitalizmom, koje je jednima odgovaralo a drugima ne. Zagrebački studentski pokret bio je više intelektualni, zagovarao je ono što i časopis Praxis u izdanju Hrvatskog filozofskog društva s golemim ugledom u svijetu: vodili su ga Gajo Petrović i Rudi Supek, i ovdje se ukazivalo na korumpiranje komunizma, ali prvenstveno na ideološkom planu. Praxis je bio crvena krpa tadašnjem komunističkom vodstvu i neprestano je bio na rubu zabrane. Isključivanje Gaje Petrovića iz članstva Saveza komunista bilo je samo jedno od upozorenja.
Na otoku
Praxis je najzaslužniji za osnivanje Korčulanske ljetne škole koja je djelovala od 1964. do 1974., kada je ugašen i časopis. Bio je to skup filozofa i sociologa svjetskog renomea, koji su na tom živopisnom otoku u vrlo ležernoj atmosferi raspravljali o vrlo ozbiljnim pitanjima, a te 1968. bio je jako dobar povod da se pozovu oni najugledniji - slavila se 150. godišnjica rođenja Karla Marxa. Došli su Ernst Bloch i Herbert Marcuse, dva uistinu velika imena s tadašnje filozofske scene, a među publikom bilo je mnogo sudionika nedavnih studentskih gibanja, od Slobodana Šnajdera do Nenada Preloga. Puhovski je bio fasciniran mogućnošću da razgovara s Marcuseom, a Jagoda Kaloper objašnjava svoj razlog: “Došli smo slušati što filozofi pričaju i hoće li nas spasiti”. Nažalost, nisu. Kuvačić se sjeća da su jedne večeri svi razdragano pjevali “Kaljinku”, da bi nakon dva-tri dana doznali da su sovjetski tenkovi ušli u Prag. Bio je to hladan tuš od kojeg se šezdesetosmaška generacija nije oporavila. Po sudu Puhovskog, jugoslavenska vlast kao da je zlurado poručivala buntovnicima: “Zar ovo želite i kod nas? Tenkove na ulicama?” Osnovane su i omladinske čete koje su nas trebale štititi od eventualne intervencije izvana, međutim, one su brzo raspuštene kada su procijenjene kao potpuno neefikasne.
Ernst Bloch i Herbert Marcuse u Korčuli 1968.
Budišin govor
U jesen 1968. više nije bilo govora o studentskim nemirima, jer su se spremali jedni drugi, tako je student Dražen Budiša na tribini na Filozofskom fakultetu ustvrdio kako je neodrživo da u Jugoslaviji samo jedan čovjek drži svu vlast (dakako, mislio je na Tita) i izazvao gomilu protesta, ali i odobravanja. Puhovski je htio napraviti film o komuni modernističkog kipara Marka Pogačnika u Šempasu u Vipavskoj dolini, međutim, njezinim pripadnicima to nije odgovaralo.
Komuna koju je osnovao kipar Marko Pogačnik
U međuvremenu je upisao Akademiju, a o njegovim sada vrlo različitim interesima najbolje govori podatak da je započeo režirati film “Činča” o viđenoj zagrebačkoj curi koja ima problema s egzistencijalnom osamljenošću, a istodobno je bio i tonski snimatelj u dokumentarcu koji su Branko Ivanda i Zoran Tadić - u produkciji tada vrlo agilnog FAS-a - radili o zagrebačkom studentskom štrajku 1971.
Što je ostalo od 1968.? “Osjećaj da nešto treba pokrenuti i napraviti”, kaže Jagoda Kaloper. Ali i obljetnice. Dalibor Martinis je u povodu prvog Subversive Film Festivala 2008., točno nakon četiri desetljeća studentskih prosvjeda, upriličio instalaciju “Vječna vatra gnjeva” i na povišenom postolju zapalio pravi pravcati automobil. Puhovski pak puno više respektira studentske prosvjede iz 2009. od onih u kojima je sam sudjelovao, jer su ovdje parole bile puno realnije: “Besplatno školovanje za sve”. No ni to nije završilo kako treba.
“Generacija ‘68” vrlo je osoban i uzbudljiv dokumentarac: nitko od sudionika ne smatra da je protratio svoje mladenačke dane, ideali nisu realizirani, ali je nešto preneseno narednim generacijama, koja je - kako je u filmu pokazano - ponekad jako ironična prema tom naslijeđu. Jedan od njezinih predstavnika kaže: “Za vašom ‘68. ne treba žaliti, nju treba žaliti”.