Red kamenih orlova i vijugavih ograda od lijevanog željeza, red jeftinih dućana, napušten industrijski objekt koji poput tumora izrasta u srcu grada okovan korovom pa pokoji zastrašujući mramorni dvorac s desetak balkona "urešenih" baroknim balustradama i golemim parkingom, objekt kao dokaz muškosti. Sve donedavno tako je izgledala arhitektonska slika Hercegovine.
Nekad pitoreskna regija, kroz čiju su se povijest arhitekture uvijek ponajviše ogledali utjecaji Mediterana i obližnje Dalmacije, a paralelno s time i španjolske i portugalske arhitekture, pretvorena je u poratnom razdoblju u devastiran prostor. Ne treba ni sumnjati kako su tomu kumovali loši prostorni planovi, nedovoljno razrađeni zakoni te divlja instant-gradnja konfekcijskih rugoba. Ruku na srce, situacija nije puno bolja ni u susjednoj Dalmatinskoj zagori, no u Hercegovini je svakako vidljivija, što zbog specifičnosti i geologije prostora, što zbog guste gradnje u pojedinim općinama i gradovima. Međugorje je, pak, kaos na koji bi i najoptimističniji svjetski urbanist poslao vojsku bagerista s kuglama za rušenje, ali to je sasvim druga priča.
No, proteklih godina ta se slika, iako izuzetno polako, mijenja. Kroz redove dvoraca s unaprijed složenim "jonskim" i "dorskim" stupovima od imitacije kamena ili mramora tu i tamo stidljivo proviruje kakva skladna, pomno promišljena moderna gradnja koja svjedoči o visokoj kulturi stanovanja. Iako se takvi primjeri zasad, na žalost, mogu izbrojiti na prste, svjedoče kako se trend gradnje, malo po malo, okreće u korist arhitekture.
FOTO: Privatni arhiv
Imućniji Hercegovci, barem neki od njih, više nemaju potrebu svoj status gurati svima pod nos i velebnim vilama uz samu cestu onemogućavati pogled na izlazak sunca poštenim sugrađanima. Povlače se u malene ulice, okružuju zelenilom, uređuju svoje kuće po zadnjim krikovima dizajnerske mode i žive u vrlo impresivnim nekretninama kakve se viđaju na sajmovima arhitekture. Velebno kameno imanje bivšeg nogometnog reprezentativca Marija Stanića u Bijači kod Ljubuškog tako je već na pojedinim portalima stvorilo famu o Hercegovini "kao novoj Istri".
Dva arhitekta
Arhitektonsko remek-djelo rad je zagrebačkog studija koji vode arhitekti Tomislav Čurković i Zoran Zidarić. Njih su dvojica u Bijaču uložili godine mukotrpnog rada, a rezultat je impresivan. Imanje je, na neki način, sublimirano hercegovačko selo, rađeno po svim uzusima nekadašnje hercegovačke gradnje. Kao primarni materijal korišten je kamen, prirodni resurs kojim Hercegovina nikad nije oskudijevala. Dizajn je minimalistički, okrenut jednostavnosti, podsjećajući na stare, kamene kuće kakve se i danas još mogu vidjeti u pojedinim selima kako propadaju. No, u toplu i decentnu hercegovačku kamenu gradnju savršeno su uklopljeni najsuvremeniji vizualni elementi – igra svjetla i sjene postignuta je ugradbenom rasvjetom – pa cijelo "seoce" Marija Stanića predstavlja spoj tradicije i vrhunske tehnologije.
Sastoji se od glavne kuće s tri spavaće sobe te blagovaonicom, dnevnim boravkom, kuhinjom, dvjema kupaonicama i terasom. Stambena površina te kuće je dvjestotinjak kvadrata – dovoljno za komforan život, no opet nimalo megalomanski. U drugoj je kući, koja bi zapravo trebala služiti kao gostinjska, stotinjak kvadrata prostora, dok je treći objekt namijenjen druženju s prijateljima i sastoji se od sedamdeset kvadrata korisne površine. Tu su još i tri pomoćna objekta – kućica za ljude koji će brinuti o imanju, spremište za alat i još jedan prostor za druženje manjih dimenzija. No svih šest objekata tvori sliku idiličnog hercegovačkog zaseoka i upravo je u tom tonu koncipirano. Okolo se prostire velebna okućnica. Stanić je, naime, zakupio čitavo brdo od oko 35.000 kvadrata (zemljišta su u Hercegovini, naročito izvan gradova, vrlo jeftina i građevno se može pronaći po cijeni od tridesetak eura za kvadrat, nekad i manje), a to je brdo pretvoreno u oazu hedonizma s pravim suhozidima, otocima zelenila, vinovom lozom, maslinama... Pazilo se doslovce na svaki detalj.
Siroki Brijeg, BiH, 191015.Moderna arhitektura u Hercegovini.Reprtaza o novim kucama u Hercegovini koje su radili prestizni arhitekti. Na fotografiji: stambena kuca obitelji Nakic u Sirokom BrijeguFoto: Tom Dubravec / CROPIX
FOTO: Tom Dubravec/EPH
- Sve je to smješteno u tri osnovne kuće, moglo stati u jednu kuću od 400 kvadrata, ali takva bi kuća na ovom terenu izgledala glomazno. Mi smo odlučili reinterpretirati strukturu hercegovačkih sela, tako da smo te sadržaje razbili u tri volumena - govori arhitekt Zoran Zidarić, dodajući kako se na Stanićevom imanju izuzetno mnogo pažnje posvetilo zoniranju parcele i mikrourbanističkim sadržajima, zbog čega je i sama ideja, od faze promišljanja do glavnog projekta i realizacije trajala godinama. No, poznati studio dobio je gotovo odriješene ruke u osmišljavanju seoceta jer se nogometašu nije žurilo. Htio je prostor za svoj odmor, druženje s obitelji i prijateljima, treniranje, roštiljanje...
Koliko god imanje u Bijači bilo impresivno, ono zapravo nije karakteristično za novu hercegovačku arhitekturu. Ne bismo rekli da se radi o ekstravaganciji, no Bijača nije predviđena kao posjed za svakodnevni život, a ono što je kod urbanizma nove Hercegovine impresivno upravo su te, moderne kuće u kojoj će dane provoditi mlade hercegovačke obitelji.
Pero Ćeškić arhitekt je iz Širokog Brijega, jedan od onih koji su svojim radom proteklih godina utjecali na svijest Hercegovaca o potrebi za promišljenom gradnjom. Iza njega je niz kvalitetnih projekata koji već plijene pažnju javnosti, a u računalu i – ponajviše – glavi još ih je više. Diplomirao je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i odlučio se vratiti u rodni Široki gdje s arhitektom Borisom Soldom, također zagrebačkim studentom arhitekture koji se vratio u Hercegovinu, pokušava promijeniti vizure svoga grada.
FOTO: Privatni arhiv
Široki umjesto Berlina
- Stvar je emotivne vezanosti uz prostor, mogao sam raditi u nekom birou u, primjerice, Berlinu, no tamo ne bih osjećao prostor kao svoj. Emotivno sam vezan uz Široki Brijeg i Hercegovinu i zato sam htio svojim radom pridonijeti "čišćenju" ovog prostora koji je proteklih dvadesetak godina doživio tešku devastaciju – objašnjava mladi arhitekt.
Ćeškić je vrlo brzo uvidio kako gradnja u Hercegovini ima mnogo značajnih problema, a jedan od najvećih je što se njome uglavnom ne bave arhitekti.
Zakoni Zapadno-hercegovačke županije, naime, ne propisuju da je za projektiranje kuće (ili kakva drugog objekta, pa čak i javnih objekata poput domova zdravlja) nužno angažirati arhitekta – dovoljno je imati inženjera građevine koji će na brzinu izraditi kakvo, uglavnom već sto puta viđeno rješenje. To je uzrokovalo situaciju u kojoj je na širokobriješkom području donedavno djelovalo tek troje arhitekata. Nisu imali komoru ni udruženje. Danas ih je već deset i imaju svoju cehovsku udrugu kroz koju "guraju" kvalitetne projekte.
FOTO: Privatni arhiv
Zanimljiv je i podatak da godišnje nikne deset tisuća novih kuća, od čega je samo sto izgrađeno po kriterijima koji vladaju na izložbenim salonima. Jedan posto. Ćeškić ipak smatra kako je i taj jedan posto katkad dovoljan da pokrene stvaralačku energiju jer je, kaže, najteži dio svakog kvalitetnog arhitektonskog rješenja uvjeriti investitora – naručitelja, da je upravo to ono što mu treba.
Zato je velika stvar kad kvalitetna i arhitektonski dobro riješena kuća bude i realizirana. Jer ona svojom pojavom plijeni pozornost drugih, koji vide kako bi i njihova kuća mogla tako izgledati. Ljudi iz naše regije vole dobre automobile i kada kupe, primjerice, dobar Audi znaju da su uz njega dobili i vrhunski dizajn. No o kućama znaju manje. Stoga svaka dobra kuća koja nikne u gradu ili selu može izazvati domino efekt - objašnjava Ćeškić dok nam pokazuje prekrasnu kuću obitelji Nakić u Širokom Brijegu. Njegov kolega Boris Soldo autor je tog projekta o kojem kaže da je kuća od 450 kvadrata, introvertna građevina namijenjena životu više srednje klase.
Realizirana je u zoni guste izgrađenosti, no njezini su vlasnici ipak htjeli zadržati intimu. Stoga je oko nje decentan zid sa zelenilom, a prostorna komunikacija postignuta je s korištenjem dva ulaza – prednjim i stražnjim. Oko kuće veliko je dvorište s otocima zelenila, a s njezine bočne strane bazen i bazenska kućica s polunatkrivenom terasom na koju bi se idealno nadovezala kakva puzavica poput vinove loze. Mnogo se računa vodilo o orijentaciji pa je dnevni boravak odrađen "školski", okrenut prema jugu, dok je pet spavaćih soba orijentirano prema Istoku.
Za razliku od mora šarenih nekretnina u okruženju, fasada je nježnih, svijetlih boja s dominantnim bjelinama protkanim sjenilima za sunce u drvenim tonovima.
Svjetlosiva Crna kuća
- Tradicijska arhitektura Hercegovine uvijek je bila takva. Nekadašnje vizure Mostara jasno pokazuju kako je grad bio gotovo u potpunosti bijel. Kasnije su došle različite boje koje su devastirale prostor. Još je jedna važna stvar u tradicijskoj gradnji uvijek bila orijentacija. Kuće su bile jednostavne prizemnice čija je glavna strana uvijek bila okrenuta prema suncu. Maksimalno se koristila energija i resursi prirode, bilo da se radi o toplinskoj energiji sunca ili izolaciji zemlje. Arhitektura je bila okrenuta prirodi i razumijevanju njezinih ciklusa. Kasnije su urbanistički planovi pokazali sve nerazumijevanje prostora pa su, radi pogrešno postavljenih ulica i cesta, kuće okretane prema sjeveru – objašnjava Ćeškić.
Jedan od njegovih velikih učitelja arhitekture bio je znameniti zagrebački profesor s Arhitektonskog fakulteta Dragomir Maji Vlahović, poznat po svom životnom djelu - Crnoj kući na Srebrnjaku 94. (Uzgred rečeno, ta je kuća danas, po Vlahoviću, devastirana jer novi vlasnik, odvjetnik Ive Sanadera Goran Suić, prilikom useljenja nije imao volje poštivati njegovu ideju pa je Crna kuća danas svijetlosiva, nap.a.)
Vlahović je mladom studentu Ćeškiću tako jednom prilikom kazao: ako po Hercegovini počneš samo okretati kuće na pravu stranu, učinio si dovoljno za cijeli život.
Siroki Brijeg, BiH, 191015.Moderna arhitektura u Hercegovini.Reprtaza o novim kucama u Hercegovini koje su radili prestizni arhitekti. Na fotografiji: procelje javnog WC-a kod crkve radili su arhitekti Pero Ceskic i Boris Soldo Foto: Tom Dubravec / CROPIX
FOTO: Tom Dubravec/EPH
- To i radimo. Pokušavamo pratiti tradiciju, kuće raditi tako da dominira bijela boja jer su one i u ulozi čišćenja devastiranog prostora, a objekte uvijek orijentiramo onako kao što se to davno radilo u Hercegovini. Ipak, uveli smo i pojedine nove elemente koji također korespondiraju s lokacijom gradnje. Hercegovina je poznata po svojim rudnicima boksita, rude iz koje se dobiva aluminij. Ovdje imamo fantastičnu tvrtku Feal po čitavoj Europi izvozi svoje aluminijske i staklene profile. Povezali smo bjelinu betona kao zamjenskog kamena i aluminij, kao dva prirodna resursa Hercegovine i tako dobili skladnu hercegovačku gradnju koja se, što je svakako vrlo važno, savršeno uklapa u prostor, unatoč svim njegovim problemima - kaže Ćeškić.
S kolegom, arhitektom Borisom Soldom, na poticaj zagrebačke arhitektice Sanje Filep, prije dvije godine u Širokom Brijegu održali su radionicu koja je promišljala arhitektonske probleme hercegovačkog prostora. Locirani su "tumori", poput stare i već godinama neaktivne Duhanske stanice u gradu, ali i niza drugih objekata koji zjape prazni i predstavljaju veliko prostorno ruglo. Kaže kako je ta radionica bila prvo pravo poratno promišljanje prostora Hercegovine koje je dalo niz dobrih ideja, ali i potaknulo mlade arhitekte i studente arhitekture da se aktivno uključe i pridonesu sanaciji tih područja. Sanacija je, uvjeravaju nas, prava riječ kada je hercegovački prostor u pitanju.
S Češkićem i Soldom obilazimo drugi, nešto manji objekt – obiteljsku kuću Tomić s oko 300 kvadrata stambene površine. Kuća nastala 2013. godine prvi je realizirani projekt Borisa Solde i napravio ju je za svoju sestru. Okruženje kuće potpuni je urbanistički kaos, no trosobna katnica uspjela je izboriti svoje mjesto pod suncem. Doslovno, jer je upravo dovesti sunce u kuću bio glavni cilj.
Apsurdno je da kuće u Hercegovini, koja ima više od tristo sunčanih dana, nemaju sunčeve svjetlosti. Stoga smo pri ovom projektu pomno pazili na orijentaciju prozora i uspjeli u tome da kuća djeluje intimno, zatvoreno i korektno prema susjedima, no ipak je svaka njena prostorija puna svjetla.
Golema okućnica
Nešto je drugačiji projekt kuće Hrkač, što je, pak, bio Češkićev prvi realiziran projekt, no iz obilaska terena vidimo kako ova dva arhitekta slično razmišljaju. Kuća se sastoji od dva "kubusa", a golema lokacija u prirodi, okruženje zelenila i vinograda, omogućilo je kući da posjeduje dva lica – ono otvoreno, ekstrovertirano prema golemoj okućnici i ono introvertirano kada je susjedstvo u pitanju. Tako je ispoštovana ideja o kući kao mjestu susreta, skloništu, intimi svakog vlasnika i mjestu uživanja. Četverosobna kuća ima 350 kvadratnih metara stambene površine i njezinim vanjskim izričajem također dominira bjelina. Upravo u Širokom Brijegu, gdje smo obišli ove tri kuće, mnogo je takvih projekata. Dijelom je to zbog dvojca Češkić-Soldo koji neumorno rade na čišćenju prostora koji od malih nogu dobro poznaju, ali i zato što šire gradsko područje daje veliku mogućnost interpolacije, intervencija u prostor i upravo su Široki Brijeg arhitekti izabrali kao poligon za svoja istraživanja.
Grude, BiH, 191015.Moderna arhitektura u Hercegovini.Reprtaza o novim kucama u Hercegovini koje su radili prestizni arhitekti. Na fotografiji: stan obitelji Maric u GrudamaFoto: Tom Dubravec / CROPIX
FOTO: Tom Dubravec/EPH
Pero Češkić i svoju je kuću postavio gotovo u centar Širokog Brijega, vodeći se pri gradnji istim onim pravilima koje slijedi kada radi za druge naručitelje, naravno uz više slobode. Njegov je impresivan interijer tako pokazatelj da prostor unutar kuće nije tu samo kako bi dao maksimalnu iskoristivost. Terasa gornje etaže na kojoj se nalaze spavaće sobe pruža pogled na dnevni dio kuće s boravkom, kuhinjom i blagovaonicom. Osim što dobro izgleda, takav interijer, koji je sastavni dio brojnih projekata mladih hercegovačkih arhitekata, pokazuje i korijensku promjenu sintagme kada je gradnja obiteljskih kuća u Hercegovini u pitanju. Kuće se više ne grade kao višekatnice s više stanova, za djecu koja će jednog dana tu živjeti. Svi su shvatili kako djeca kada završe fakultet neće ostati živjeti s njima već će htjeti svoju intimu, a ako i ostanu u Hercegovini, sigurno neće htjeti stubište dijeliti s roditeljima. Kuće tako više ne predstavljaju višegeneracijski kapital nego mjesto stanovanja. Vratimo se Širokom Brijegu, koji je, rekli smo, poslužio kao poligon za prostorna istraživanja. Stvar ide toliko daleko da su radili čak i javni toalet te pristupno stepenište u sklopu posjeda Crkve Krista Kralja u Širokom Brijegu. Pogađate - i toalet je napravljen u njihovom stilu, s kamenom kao najvažnijim resursom na fasadi, uz minimalistički, jednostavan dizajn bez imalo kiča. No, arhitektonska revolucija događa se i u drugim gradovima i općinama diljem Hercegovine. Pored golemog zdanja Grafotiska u Grudama obiteljska je kuća vlasnika tiskare. Smještena uz cestu, ona plijeni pozornost javnosti svojim minimalističkim, vrlo funkcionalnim dizajnom.
SPECIJAL_GLOBUSLjubuski, BiH, 191015.Moderna arhitektura u Hercegovini.Reprtaza o novim kucama u Hercegovini koje su radili prestizni arhitekti. Na fotografiji: prostor za barique bacve u vinariji Nuic u LjubuskomFoto: Tom Dubravec / CROPIX
FOTO: Tom Dubravec/EPH
Tu je i kuća jednog od članova obitelji Lijanović koja, iako je svojim njemački šarenim dizajnom i ekstravagantnom uporabom prostora kontekstualno pomalo neprimjerena lokaciji, ipak predstavlja velik pomak u gradnji. Fascinantno je i zadnje Vinarije Nuić u Ljubuškom koja, iako nedovršena, već sada jasno daje do znanja da će biti jedan od prvih industrijskih objekata u Hercegovini koji je, unatoč svojoj neestetskoj svrsi, hram moderne arhitekture. Tu su i katnice u Mostaru, ali i jedan vrlo neobičan stan koji je možda školski primjer novog hercegovačkog promišljanja kulture stanovanja. Riječ je o obiteljskoj kući obitelji Marić kojom se kroz dva kata prostiru tri obiteljska, trosobna stana. Stan na prvom katu obitavalište je srednje generacije obitelji Marić koja već godinama prednjači kada je u pitanju uvođenje, za ovdašnje prilike, ekstravagantnih interijerskih rješenja. Sada su se odlučili za korjenitu promjenu i adaptaciju stana koji je pretvoren u gotovo kataloški prostor kakav bi vrlo rado bio viđen i u mnogo urbanijim i bogatijim sredinama. Fotografije tu svakako kazuju više od priče, no bitno je napomenuti da je stan prilagođen životu tročlane obitelji.
Što je kuća bez krova?
Mnoštvo otvorenog prostora uz skrovite, a ipak raskošne spavaće sobe, velike bijele plohe, moderni materijali, kuhinja kao centar zbivanja uz nezaobilazno tradicionalno ognjište - kamin - samo u modernijoj izvedbi, interijer su prvog kata. U prizemlju je, pak, klasično uređen stan najstarije generacije koja se ne odvaja od nekadašnjih uzusa uređenja, pa dominiraju tamniji tonovi. Hercegovci se tako ipak, iako sporo, otvaraju modernoj arhitekturi, bilo da se radi o eksterijerima ili interijerima radi. Ipak, ne svi.
Naravno da još ima onih koji će za naše radove samo promrmljati da su sve to "kuće bez krova", jer kakva je to kuća ako nema krov. Zato nam je važno stalno raditi na educiranju naručitelja. Ne želimo raditi brzinske projekte koji se nacrtaju u dva-tri dana, ovdje smo kako bismo stvorili vrijednost prostora i spasili ga od daljnje devastacije. To se zasad još uvijek ne može vidjeti, no svaki primjer je pozitivan pomak – zaključuju Pero Ćeškić i Boris Soldo, naši vodiči kroz ovu lijepu hercegovačku priču.