Sve se odigralo kao u grozno zamršenome krimiću koji je za neke završen bez odgovora: tko je pljačkaš... Nitko od ustaških sudionika te afere još ništa nije shvatio. Otprilike, kao kad zbor mutavih pjeva gluhima. Paveliću je rečeno, a mislim da on u to vjeruje i danas, kako je Draganović preuzeo u Austriji zlato od Fiedlera, uz gangsterski dogovor da će ga njih dvojica podijeliti... Puk je bio siguran da je Pavelić osobno odnio sve sanduke sa zlatom i, nakon dolaska u Austriju, sakrio ih u samostanu u Wolfsbergu...
Draganovića su pak obavijestili da je Puk zakopao zlato ispod neke okapine u brdima iznad Radstadta, u Austriji, no kako su njega Englezi ubrzo zarobili i predali ga našoj vojsci, a on je u vlaku, netom poslije izručenja, sredinom svibnja 1945., na granici u Rosenbachu, zajedno sa ženom prerezao žile i iskrvario, s Pukom je odletjela u nebo i njegova zlatna tajna...
Najzad, Fiedler, koji je našim isljednicima ispričao da je Pavelić preuzeo zlato u Austriji, a njegova pohlepna žena Mara ga zatim potajno pohranila i od tada poglavnik pušta lažne dimne signale pričajući kako su svi sanduci netragom isparili, ukazujući prstom na nj i Draganovića kao na kradljivce neprocjenjiva državnoga blaga...”, Stevo Krajačić jedva je priveo kraju zdvojnu zagonetnu pripovijest o ustaškome zlatu s čudovišnim zapletom i potom nevjerojatnim raspletom.
“Kako je naša služba namirisala to zlato?”
Još u svibnju 1945., pretresli smo i naglavce izvrnuli cijeli Kaptol tragajući za zlatom, ali tada nam lovačka sreća nije bila sklona. Nakon anonimne dojave, još jednom smo upali u katedralu i u siječnju 1946., bez nazočnosti svećenika, prekopali ovaj put precizno označena mjesta. I kao Ali baba u Sezamu, pronašli trideset šest sanduka! Pošto smo zapisnički ovjerili što je u njima, zapečatili smo ih i polegli u trezore. I do danas ih nismo otvarali...”, Stevo je otpuhivao poput težaka poslije napornoga kopanja, obrisao čelo i obraze načetvero složenim, bijelim uštirkanim rupčićem i nasladno povukao srkut viskija.
Grabovac je preusmjerio načetu raspru o zlatu. Rekao je kako je nedavno, u travnju (“U nas je, u Južnoj Americi, tada proljeće, a tamo, na južnoj hemisferi, jesen!” natuknuo je preuzetno, šepureći se svojom obaviještenošću) prvi put nešto saznao o Klaudiju Fiedleru, nakon što je pročitao intervju mlađe Pavelićeve kćeri Mirjane Pšeničnik u listu Hrvatska, koji izlazi u Buenos Airesu.
Mirjana je od 1950. udana za pet godina starijega Srećka Pšeničnika, negdašnjega diplomata NDH u Rimu. Za razliku od većine ustaških prebjega, iznimno se snašao u Argentini, tako da ga broje u poslovno najuspješnije i najimućnije pripadnike hrvatske kolonije koji su se uselili poslije sloma NDH, a ima ih oko dvadeset tisuća. Srećko Pšeničnik je najprije ostavio vidljiv trag kao sposobni bankar, a potom je preuzeo prestižan i puno bolje plaćen posao direktora francuske industrije automobila Citroën za Južnu Ameriku.
Predrag Grabovac je, po sjećanju, prepričao što je Mirjana Pšeničnik izgovorila o Fiedleru, koji se 6. svibnja 1945. s njenim ocem krenuo povlačiti iz Zagreba u Austriju:
Pronašao sam i razgovor starije Pavelićeve kćeri Višnje, također u ustaškim novinama. Rekla je o Fiedleru da je osim hrvatskoga državnog zlata njenim roditeljima odnio novac koji su mu oni povjerili na čuvanje.”
“Fiedler je milijun posto uvjeren da su Ante i Mara Pavelić prisvojili ustaško zlato pa se našim isljednicima ponudio za krunskoga svjedoka u slučaju da ulovimo poglavnika i izvedemo ga pred narodni sud!” dometnuo je Stevo Krajačić.
“I što se nakon svega dogodilo s tim mutnim Fiedlerom?” pitao je Predrag.
“Nismo mu sudili. Pustili smo ga nakon što smo od njega saznali mnoštvo vrijednih pa i intimnih detalja o obitelji Pavelić, uz koju je danomice bio od početka do kraja Endeha kao, nazovimo ga tako, dvorski upravitelj.”
“Rekao si: i intimnih detalja...”, zapeo je Predrag, a Stevo jedva dočekao da ispreta lirsku dramu koja je zaokupljala i uzbuđivala ustaško najviše društvo.
“Svašta je taj Klaudije istresao pred našim isljednicima. Pa i o ljubavi Višnje Pavelić, koja je rođena 1923., i zašla u Isusove godine, u trideset treću. No nasuprot mlađoj seki Mirjani još se nije bila udala. Višnjina zla kob postao je i čini se ostao ustaški general i vitez Ante Moškov. Engleska ga je vojska 1947. ulovila u Veneciji i izručila nam ga poslije zauzimanja majora Stephena Clissolda. Sljedeće godine bio je u Zagrebu osuđen na smrt i pogubljen...”
“Entonces, nakon što se s roditeljima, bratom i sestrom vratila iz Italije u Zagreb, Višnja je 11. svibnja 1941. proslavila osamnaesti rođendan. Na svome slavlju se zagledala i preko ušiju zatreskala u jednoga od privilegiranih čestitara, poglavnikova privrženika i njegove izrazite slabosti, kršnoga i zgodnog Bokelja Antu Moškova, od koga je bila dvanaest ljeta mlađa.”
* * *
Mara Pavelić od početka se protivila vezi
To je bio uvod u priču koju je stroga hrvatska mati Mara Pavelić željela zatrti u začetku. Odgovarala je neiskusnu Višnju od zakovitlane veze, ocijenivši je kao promašenu i nemoguću. Osim dobne razlike, a i što joj je Moškov bio prvi momak s kojim se poljubila, znala je da puritanci iz ustaške oligarhije prijekim okom mjere izabranika Višnjina srca. Iz osmogodišnjega emigrantskog življenja u Italiji Ante Moškov ispraćen je u NDH kao nezasitljivi ženskar i veliki majstor uživanja u životu.
Da se Pavelić smekšao pred sanjarskim pogledima začarane mezimice, brucošice prava pogođene posred srca Kupidovom strijelom natopljenom ljubavnim napitkom, razaznalo se kad je Moškova promakao u zapovjednika svoje pretorijanske garde nazvane Bojna pri Poglavniku i potom ga uvrstio u malo izaslanstvo koje je poveo u dvorac Berghof na Bavarskim Alpima, na prvi susret s führerom Adolfom Hitlerom, 6. lipnja 1941.
Nagađanja o vjenčanju Višnje Pavelić i Ante Moškova sve su glasnija. U nj vidoviti gledaju kao u budućega poglavnikova zeta, pa stoga ne iznenađuje što značajem i moći ubrzano napreduje na ustaškoj ljestvici.
I onda se nepredvidivo uplela jetka vještica s otrovnom jabukom. Proračunato je uvela u bajku još jednu djevojku, koja će Višnji pomutiti sretni završetak idile o kojem sanja od svoje rođendanske svetkovine kad je upoznala Antu.
Marija Crnobori, Istrijanka, krasotanka, ugljeno crnih lasi koje su joj padale poput peteljki na jagodi i dubokih sjetnih očiju kao u košute, umivenih u najbistrijem potoku, došla je u Zagreb iz rodnih Banjola i završila učiteljsku školu. No čim je zakoračila preko praga teatra i osjetila neodoljivu privlačnost glume, znala je da će ostati nesuđena učiteljica. Od 1938. usporedo je pohađala i Glumačku školu, gdje su je vodili i učili časni bardovi Dubravko Dujšin, Branko Gavella i Tito Strozzi, koji su u Mariji nazreli zlatnu žicu veličajne tragetkinje. Njihovu izobilno nadarenu pitomicu još su kao akademičarku unajmljivali i najviđeniji režiseri.
Od 1940. stalno se pojavljuje u Hrvatskome narodnom kazalištu.
Tek što je izgovorila prve rečenice na pozornici Marija Crnobori osvojila je i gledatelje i kritike. Kao nijedna početnica dotle u Velikome kazalištu dočekala je da o njoj govore i pišu s ushitom. Prije nego što je proslavila dvadeset četvrti rođendan, ambiciozna gospođica Crnobori postala je 1942. stalna članica Hrvatskoga državnog kazališta (kako mu je bio izmijenjen naziv u NDH), uvjerena da će svojom snagom progutati hrvatsko glumište.
Višnja Pavelić i Ante Moškov privlačili su poglede gledateljstva kad su, bez pratnje tjelohranitelja, sjeli u ložu HDK, na izvedbi Dubravke, koju je postavio mladi zagrebački redatelj Marko Fotez, s Marijom Crnobori u ulozi Jelenjke. Oduševljeno su pljeskali novoj divi. Takva se pojavi jednom u dvadeset sezona, složili su se. Višnja drži da je Marija neopisivo divna.
Njemu se Marija Crnobori uselila u misli, ali ne glumačkim sjajem, nego zapanjujućom ljepotom. Prebirao je po sjećanju: je li ikada bio tako oštro presječen i bez daha kao što mu se dogodilo večeras kad je ugledao nju? Uznemirila ga je toliko da je nakratko otplovio u oblake i čak zanemario i zaboravio svoju dragu, kćer najvećega živućeg Hrvata.
Navodi li ga Marija Crnobori, za kojom otkako ju je ugledao gubi razum, sada na grijeh da svome poglavniku učini ono što mu ne bi smio učiniti?
Dok ju samovozom na Tuškanac vozi osobni poglavnikov vozač Viktor Rebernišak, Višnja je zaključila da južnjački razgovorljiva Antu, koji će je otpratiti do ulaznih vrata vile nije do sada vidjela šutljivijega i nenasmijana. Ali nije se otvorila i priznala mu što je progoni. Bit će, misli Višnja, da je njen dečko još pod dojmom čarobne Fotezove režije i Crnoboričine glume. Ili ga pritišću brige na poslu? Na Anti je golema odgovornost, pogotovu sada nakon što ga je tata ljetos postavio za zapovjednika Poglavnikovih tjelesnih zdrugova u Ustaškoj vojnici, opravdavala ga je.
Ante Moškov je sutradan ujutro poslao Mariji Crnobori buket od gerbera i na posjetnici joj napisao da ga je osvojila kao Jelenjka u Dubravki.
Glumica ga je istoga dana brzoglasno pozvala i smjerno mu zahvalila:
“Vi ste, poštovani gospodine Moškov, prvi koga osobno ne poznajem, a od koga sam dobila cvijeće. Još ne mogu povjerovati da je prekrasni buket, k tome, došao od najvišega državnog dužnosnika!” uzdrhtalo je govorila.
Po tome kako je najmekše na svijetu izgovarala ć, lako mu je bilo dokučiti da je istarskoga roda. I dok je Moškov iz zbirke odavno iskušanih osvajačkih trikova izvlačio najdjelotvornije, da joj najnenametljivije ponudi sastanak kako bi se upoznali, Marija mu je pomogla, dobacivši uže kojim će se početi uspinjati u pokušaju da osvoji neosvojeni vrh:
“Ne znam hoću li otići predaleko što ću sebi dopustiti slobodu i zamoliti vas, naravno budete li pronašli bar pola sata slobodnoga vremena, da sutra predvečer naiđete u galeriju Ulrich u Ilici, na otvaranje izložbe moga bratića...”
“Oprostite, gospodična Crnobori, ali tko je vaš bratić?”
“Jeste li čuli o Josipu Crnoboriju?”
“O, ho, kako da nisam čuo, draga gospodična, ta Josip Crnobori je jedan od naših najvećih slikara, pobogu... Ove godine je sudjelovao na Venecijanskome bijenalu, je li tako? Što, zar vam je on bratić?”, Ante Moškov se slavoljubivo divio svome - premda najovlašnijem - poznavanju suvremene hrvatske likovne umjetnosti.
“Jest, očevi su nam rođena braća. Otkako sam ovih pet godina u Zagrebu, stanujem kod Josipa na Gornjem gradu. U stanu mu je i atelje...”, potvrdila je.
Moškov ni sekunde nije krzmao da sam, bez Višnje, pođe na otvaranje izložbe. Kad mu Dido Kvaternik više ne dahće nad glavom, jedini koji bi ga mogao zaustaviti kakvim nenadanim, izvanrednim nalogom, jest poglavnik. Srećom, nije.
Anti Moškovu, koji se pojavio u ustaškoj odori, galerija Ulrich, prepuna namirisanih, uglađenih, elegantnih i blaziranih lica, okrenula se naopako kad mu je pristupila umjetnikova sestrična Marija Crnobori i zahvalila što je svojim dolaskom počastio njezina bratića. Od tada se prilijepio uz nju. Štedro ju je obasipao iskazima divljenja i komplimentima i ni trena nije odustajao od sve ubrzanijega donhuanskog udvaranja.
Moškov je, nakon što mu je iznahvalio izloške, obećao Crnoboriju da će Poglavnikovi tjelesni zdrugovi kojima on zapovijeda - to je otresito rekao - otkupiti nekoliko njegovih uljanih slika. A potom ga je prikovao za pod koliko ga je zaskočio:
“Smatrajte devedeset devet koma devet posto sigurnim da ću vam, kao našem najvrsnijem portretistu, omogućiti susret s poglavnikom. Sa svečanosnikom u Uredu poglavnika, mojim uvaženim poznanikom Jakovom plemenitim Machiedom, uročit ćete tada vrijeme koje će vam biti potrebno za poziranje. Zamolit ću poglavnika da ga vi naslikate. I nemojte sumnjati - pristat će!”
Slikar je uzvrdano istezao glavu i dugo se nije sabrao od teškoga napada sreće koja ga je upravo milostivo izabrala. Kao da je poletio među zvijezde.
Moškovu je najbitnije što su ponude bratiću Josipu, napose ova da portretira poglavnika, tako je prosudio, do ganuća zadivile Mariju. Namislio je takav presudni zaokret i cvjetao u pomisli da je za sto koračaja bliži bogatome posluženju koje je žudno želio iskušati iz njenih njedara. Tražio je odgovor: je li to što izvire iz nje ljupkost, očaravajuća privlačnost ili magičnost? Ili sve troje odjednom?
* * *
Diskretna večer uz svijeće i tihu glazbu
Ustaški ras Ante Moškov nije uspio slomiti blitzkriegom glumicu Hrvatskoga državnog kazališta Mariju Crnobori. Nije mu se posrećilo ni kad je izmijenio taktiku i krenuo u strpljivi pohod, korak po korak. I taj trud uzalud. Od nje je očekivao više.
Marija nije izbjegla nijedan od njegovih brzoglasnih poziva. Uvijek bi mu se najljubaznije javljala i dugo su razgovarali. Nikad mu ne bi zaboravila zahvaliti za poslano cvijeće. No odbijala je Antine navale da se sastanu za ručak ili večeru.
“Snimit će nas stotine pari purgerskih očiju gladnih tračeva. Oboje smo poznati, gospodine Moškove, fotografije nam izlaze u novinama i o nama pišu. Zato bismo bili izloženi otrovnim ogovaranjima. Iskreno, ne plašim se zbog vas, nego za se. Jer o vama će zadivljeno pričati: prava je muškarčina, skuhao je naivnu istarsku puricu i pogostio se.
Ali što bih ja, sirota, kad će moji jalni kolege, a osobito kolegice jedva dočekati da posvuda razbubnjaju kako im je sada sve jasno. Eto dokaza, reći će, kojim putom idem iz uloge u ulogu. Ne zato što sam dobra i nadarena glumica, nego preko kreveta u koji me privodi utjecajni čelnik ustaškoga pokreta Ante Moškov.
A vaše ime, nemojte se naljutiti što vam to kažem, izgovara se sa strahopoštovanjem. Recite vi meni, dragi gospodine, tko će mi u kazališnome ansamblu povjerovati kad budem rekla da smo se nas dvoje, zatečeni na ručku ili večeri u restoranu, svejedno kome, našli bez obveze?” izgovorila je u dahu Marija u pregrijanu slušalicu, dok je Moškov vukao svoj brod u uvalu želja iz najburnijih ludih snova.
“Suglasan sam s vama, gospodična Marija, da bismo postali mete zagrebačkih tračera. I zar nam, stoga, ne bi bilo ljepše upriličiti diskretnu večeru uz svijeće i tihu glazbu kod vas ili kod mene, skriveni od pogleda, kad nas nitko neće vidjeti?”
I još jednom pucanj u prazno.
“Nipošto, gospodine Ante. Kod mene to neće biti moguće jer stanujem s bratićem i ne bi mi bilo milo da pomisli kako se među nama događa nešto mutno, a što se ne događa. Dođem li ja k vama, vidjet će me bar desetak ljudi. Napopriječili bi oči susjedi, domobrani koji vam stražare pred kućom, pa kućno osoblje koje će nas posluživati... Strpimo se još neko vrijeme, molim vas. Dajte mi vremena da se saberem od košmara koji su me dohvatili otkako sam vas upoznala na otvaranju Josipove izložbe u galeriji Ulrich”, preduhitrila ga je Marija i iskobeljala se iz njegovih krokodilskih ralja.
Zanijemio je kao da mu je ugurala krpu u usta i nasula u nju vode.
Iako bi se izložio opasnome riziku od usplamtjele odmazde posesivne i ljubomorne Višnje Pavelić, Ante Moškov, koji zbog Marije sve manje vlada svojim požudnim osjećajima, smislio je kako će je sada, smjesta i odlučno, brzoglasno zaprositi, mada ne može zajamčiti da neka skrivena uha ne prisluškuju čak i njegove razgovore. Zateći će je nenadnom ponudom da se vjenčaju. Kad ona želi i gdje želi. Brzopleto se odvažio da odbaci visoko mjesto koje je stekao u ustaškoj eliti i još bi ga stjecao, jer tek mu je trideset prva...
Marija mu tjednima djelom dokazuje da nije laka roba. Iako on pripada izabranome, najužem krugu od dvadeset prvih ljudi u NDH, to je nije impresioniralo. Još mu nije podatno raširila noge, a i pitanje je kad će i hoće li.
Ali Ante Moškov sada razmišlja samo o sebi i ne promišlja što bi bilo s njome. Bi li Marija spremno ostavila sveto kazalište kojemu je opatički posvećena? Ma bi, šipak! Što on, Ante Moškov, sebično umišlja da će mlada i ambiciozna glumica veselo i raspjevano lako jedva dočekati njegov prijedlog! Čim on, jaki poglavnikov čovjek, koga Marija zapravo jedva da i poznaje i s kojim je na uljudnoj udaljenosti, “na vi”, zamoli njenu ruku. Koješta!
A i kad bi mu rekla “da”, i nju bi posred srca pogodio topuz džilitnut iz vile uvrijeđene poglavnikove obitelji. Izvjesno je kao što su jedan i jedan dva da bi se Marija Crnobori oprostila od svjetala pozornice i prestala raditi ono što najviše voli. Da se iz noći u noć u HDK-u pretvara u Jelenjku u Gundulićevoj Dubravki, Lujzu u Schillerovoj Spletki i ljubavi, ili Tofaniju u Sorbulovoj Bolesnoj krvi. I kad bi, hajdemo reći, njih dvoje dijelili četiri bračna zida, pokraj njega bi sjedila i prijekorno ronila suze nesretnica, rođena, ali prognana i na silu zanijemjela glumica. Koja kopni zato što su joj oteli najveću pasiju.
Kad bi poput Hamleta birala scenu vlastita umiranja, Marija bi poželjela da umre na sceni.
Što bi se dogodilo s njime da Višnja sazna kako on, muškarac koga je samouvjereno odabrala na ustaškome trgu robova i za koga se nakanila udati, kao orlušina oblijeće oko Marije? Bacila bi ga u kotao s uzavrelim uljem. Gospođa Mara - a ona nikad nije odobravala njegovu vezu s njenom starijom kćeri, premda još bezazlenu, i koja nije otišla dalje od brzih poljubaca u letu - bez po muke će pronaći teške riječi protiv njega. Nagovorit će muža, poglavnika, neka smijeni nevjernoga razvratnika Antu Moškova i protjera ga bez povratne karte u zemlju nedođiju.
Ante Moškov je povjerovao da se primakao cilju kad je obavijestio Mariju neka prenese bratiću Josipu Crnoboriju kako će Poglavnikovi tjelesni zdrugovi kupiti njegovih šest slika, i to za krupne novce, a ona nesputano radosno podciknula. Tada su popili čaj u njegovu uredu. Ali kad ju je pozvao da ručaju, izgovorila se sutrašnjim gostovanjem teatra u Slavoniji.
Nade su mu zatim najjače nabujale nakon što je bratiću omogućio sastanak s Poglavnikom i oni se dogovorili za četiri polusatna poziranja. Crnoborijev portret Ante Pavelića uistinu je savršeno ispao i nije bilo novine koja nije otisnula njegovu presnimku, crno-bijelu ili čak u boji, uz ode autoru. Cijena na likovnome tržištu osjetno mu je poskočila.
Ministar nastave i narodne prosvjete, Ličanin Mile Starčević, potpisao je Josipu Crnoboriju snopić čekova za pripomoć da kao državni izabranik izlaže u inozemstvu, u Beču, Berlinu i Bratislavi. A što se dogodilo s Marijom? Ništa. Na njihovu putu trupci i stijenje. Opet ista meta, isto odstojanje. Sačuvavši bijes u sebi, Moškov je odlučio pričekati.
* * *
Otac gajio nade u njemačku pobjedu
S Višnjom se rjeđe viđao, opravdavajući joj se pojačanim poslom koji mu nameće njen otac. Jednom ga je uspjela navesti da popričaju o vjenčanju. Nije imao kud i ševrdajući rekao kako odavno razmišlja o tome sudbonosnom danu:
“Mislim kako bi najbolje bilo da svadbu objavimo nakon što diplomiraš. Budeš li prilježna kao do sada i budeš li i dalje uredno polagala ispite, onda bi se to dogodilo oko svibnja ili lipnja 1946. Dotle će nam se domovina riješiti Titovih šumskih razbojnika, a Njemačka pregaziti Rusiju, ušutkati Englesku novim raketnim oružjima i sklopiti primirje s Amerikom, kao što se sve jamačnije nagađa. Tada će Hrvatska živjeti u miru i izobilju. To predviđa i tvoj otac.”
Posustalo je pokrila lice široko otvorenih ruku i saslušala ga bez riječi i osmijeha. Kako Moškov nije ulovio Višnjinu gorku misao, njeno zamišljeno držanje podveo je pod mudrost da je šutnja znak slaganja.
Ante Moškov se 11. svibnja 1943. sjetio Višnjina dvadesetoga rođendana, a to je bila prigoda da proslave i dvogodišnjicu veze. Darovao joj je prsten s kamejom. Suzdržano mu se obradovala. Nije joj smio kazati da ga je prošle godine dobio od prijatelja iz izbjegličkih dana, opjevanoga zapovjednika Crne legije, pukovnika Jure Francetića. Bio mu je na piru nedugo poslije uspostave NDH, u drugoj polovici travnja 1941. U sarajevskoj crkvi Svetoga Josipa, župnik, velečasni Božidar Praho vjenčao ga je s Talijankom Beatrice Ariendi.
Ante je razdragao Juru, onda ustaškoga povjerenika za Bosnu i Hercegovinu, nakon što mu je na njegovo uporno znatiželjno propitivanje napokon priznao kako je točno ono što se nagađa i o čemu se govorka. Da mu je poglavnikova kći Višnja cura. Na što mu je Jure likujući pružio prsten i vezao ga riječju da gospodični Pavelić ne otkrije tko mu ga je dao.
Marija Crnobori strepi da je zašla u bezizlazje. Nije pametna i ne umije odgonetnuti kako da utekne od sve nasrtljivijih udvaranja Ante Moškova. Ali mu i ne smije pokazati da ga izbjegava. U toj romantičnoj komediji mora se ponašati diplomatski promišljeno kako ne bi navukla njegovu srdžbu.
Prijetila su joj tri vrlo opasna razloga.
Prvi. I ona je s više strana čula, pa i od bratića Josipa, koji se oduševio poglavnikom otkako ga je portretirao, da Višnja Pavelić u Moškovu vidi više od pratioca s kojim povremeno izađe u kazalište i na koncerte. To će reći da je strašnije dražiti bijes i taštinu te djevojke, negoli nepromišljeno gurnuti nos u razbjesnjeli vulkanski krater. I sazna li poglavnikova kći kako se njen voljeni Ante pali na njihovu omiljelu glumicu i manijakalno je progoni, Marija ne treba gledati u grah koji će joj pogoditi da će biti kruto zaustavljena u usponu i prekrižena s popisa prvakinja drame u HDK.
A ona ne bi bacila svoju karijeru na žrtveni oganj ne za jednoga nego ni za dvije stotine Moškova.
Drugi. U Zagrebu je poznato da je gotovo dvije godine Marija bila zaručena za popularnoga pjesnika Ivana Gorana Kovačića. No kad je koncem lanjske, četrdeset druge, Goran tektonski uzdrmao ustaški režim i s Vladimirom Nazorom utekao partizanima, Marija se osjeća kao da trune i u stalnoj je strepnji kako joj netko ne bi izvukao podsjećanje iz bliske prošlosti o idili s komunističkim prebjegom, kojemu je u NDH danas opasno i spomenuti ime.
Treći. Marija je odnedavna zavoljela doktora teatrologije i svoga najdražeg redatelja Marka Foteza, a i on nije ravnodušan prema svojoj glumici miljenici. Skrivena ljubav među njima buja. Na stranu što Foteza prati sjajan ugled da je otkrio, maestralno adaptirao i režirao Dunda Maroja, urnebesnu komediju dubrovačkoga renesansnog pisca Marina Držića, ali nevolja je što ga u kartoteci ustaške policije prati loš ugled. Podvučen je kao sumnjivi element zbog prijeratnih javno izloženih ljevičarskih opredjeljenja.
Spasili su ga dobrohotni signali koje mu je, vjerovali ili ne, poslao uvjereni ustaša, ispolinski intelektualac i dokazani teatroljubac, intendant Velikoga kazališta Dušan Žanko. Fotez je izbjegao isljedbe, praćenja, prisluškivanja pa i već pripremljeno uhićenje tako što se najprije sklonio u Split i ondje postao direktor drame, a sada radi u osječkome kazalištu. Povremeno, na Žankov poziv, u Zagrebu tiho odrežira neku predstavu i ponovno šmugne u mirnu osječku citadelu.
“Daleko od očiju žbira tajne policije, daleko od Jasenovca!” Fotez se, parafrazirajući, sumorno našali sa sobom. Mariji nije po volji njegov crni humor i potrese se kad je dragi podsjeti svoga rizičnog hoda po minskome polju. Ona je u zebnji da do zapostavljenoga Moškova, ne dao Bog, ne dopre glas kako su ona i Fotez ljubavnici. Poslije crvenoga Gorana, sada još i crveni Marko! Izjeden od ljubomore i bijesa zato što kuca na vrata koja mu se ne otvaraju Moškov bi mogao tegobno nauditi Fotezu i gurnuti ga u mrak koji će ga progutati.
U rujnu 1944. poglavnik je, predosjetivši slom, sklonio ženu, kćeri i sina u Austriju. Kako svijet ne bi dreknuo da su kukavički udarili nokat, državna promidžba taj je čin umotala u svilu i nalijepila mu socijalnu etiketu. Pavelići su poveli četrdeset devet mališana, sirotana bez roditelja, pitomaca Ustaškoga dječačkog zavoda (UDZ), o čijem su obrazovanju i odgoju od 1942. pred očima svijeta skrbili gospođa Mara i starija joj kći Višnja. Zbog egzodusa Višnja je prekinula studij prava.
Nekako istodobno, tada već general Moškov, preuzeo je zapovijedanje nad Prvom udarnom divizijom i više je na dalmatinskome frontu negoli u metropoli, što savršeno odgovara Mariji, koja se ohrabrila i počela se pokazivati s Fotezom.
Nakon bijega iz Zagreba u Austriju, 17. svibnja 1945., u Langhraitu kod Salzburga, vitez general Ante Moškov sreo se s poglavnikom i pograbio se s njime. Razmirice su počele kad je mu je zamjerio što je misleći jedino kako da sačuva vlastitu stražnjicu gnjila srca neviteški ostavio vojsku i bespomoćni neorganizirani puk koji su se u panici povlačili za njime. I to je prouzročilo masovna ubojstva u Bleiburgu, Dravogradu i Kočevskome Rogu, nakon što su Englezi predali zarobljene bjegunce na nemilost partizanima.
Moškov se, kriomice prelazeći granice po mrčavu vremenu, kad je zima već bila zamrkla, u prosincu 1945., preko Barcsa u Mađarskoj iznemoglo uvukao u Hrvatsku, u vjeri da će se spojiti s križarskim borcima i preostalim postrojbama Crne legije, koje je, kako su kolale neprovjerene obavijesti, okupio general Rafael Boban. No kad je spoznao da su to glasine, a Bobana ni od korova, okrenuo se nalijevo krug i preko Rijeke, Izole i Trsta dokopao se Venecije. Tu su ga Englezi uhitili i izručili. Mediji nisu objelodanili da je general Moškov bio osuđen i 1948. smaknut u Zagrebu.
Najznamenitije žene u vilenjačkome življenju Ante Moškova: Višnja Pavelić, koja se željela udati za nj, a on joj izbjegao; i Marija Crnobori, koju je on želio oženiti, a ona mu izbjegla - nisu saznale gdje je i kako je njihov suđenik nestao ispod zemlje. Marija Crnobori i Marko Fotez ove 1956. sredili su život, već odomaćeni u Beogradu. Udilj sretni i zadovoljni, kao u priči.