Kažem vam, Hitler je bio najvažniji Europljanin u povijesti. Istina, bio je strog vođa, ali ne može se reći da mu je manjkalo morala. Danas ga vidimo samo kao okrutnog zločinca, ali to je samo zato što su ga izdale kukavice u Nacističkoj partiji. Šest je godina odolijevao udruženim vojnim velesilama. Baš kao i Hanibal. Zašto nitko ne poriče važnost Hanibala?” Tim se riječima prevario britanski povjesničar David Irving.
Zbog Hitlera bez igračaka
Nije da ih je slučajno izgovorio ili mu je netko smjestio. Prevario ga je novinar Corriere della Sera koji se uvukao u njegovu turističku turu nacističkim logorima smrti, snimio ga kako zaluđeno priča o Führeru i objavio novi skandal omiljenog nacističkog povjesničara.
Irving je, naime, notorni revizionist. Nije da negira da je bilo ubijenih Židova u Drugom svjetskom ratu. Više ima neko svoje, pomaknuto, viđenje događaja. Prvi Irvingov susret s kultom Hitlera dogodio se još dok je bio maleno dijete. Odrastao je u Essexu za vrijeme najtežih nacističkih bombardiranja. Otac je napustio majku čim je spomenula da je trudna i pojavio se samo nekoliko puta tijekom sinova života. Hitlera mu je prvi put spomenula majka. Jednom je upitao majku zašto ne može dobiti nove igračke. “Zbog Onog čovjeka”, glasio bi odgovor. Da bi izbjegle otvoreno ismijavanje njemačkog vođe, britanske su ga novine karikaturalizirale kao Onog čovjeka.
Od tada ga je zanimalo tko je to. Zašto mu taj čovjek ne da igračke. Uskoro je shvatio da je sve to laž i kao tinejdžer pun bunta protiv majke uhvatio se istraživanja. Malo-pomalo otkrivao bi nove detalje o Hitleru. U školskoj knjižnici pročitao bi nekoliko pasusa neke od njegovih knjiga. Načuo je detaljnu priču o njegovu privatnom životu od nekog od profesora. Postajao je potpuno fasciniran likom Adolfa Hitlera. Nije to bila neka opsesivna zaluđenost mitskim likom. Irving je više u Hitleru vidio oca kojeg nikada nije imao. A sigurno nije bilo većeg tabua u Engleskoj 1950-ih nego tvrditi da vidite očinsku figuru u Adolfu Hitelru.
Izbačen s fakulteta
Irving tvrdi da su ga u školi zbog toga svakodnevno kažnjavali, da su ga kolege iz razreda potpuno izolirale, a slične su se muke nastavile i na fakultetu. Tamo ga je, kaže, šikanirao i na kraju izbacio komunistički profesor.
A kako i ne bi živio u mukama. Kada je osvojio neko od školskih natjecanja, Irvingu je pripala čast da upozna premijerova zamjenika. Tijekom ceremonije Irving mu je trebao darovati svoju najdražu knjigu, u znak zahvalnosti što im je posjetio školu. Knjiga koju je Irving izabrao bila je Mein Kampf. Na sreću, netko od profesora je primijetio što mali namjerava, pa je brže-bolje zamijenio knjigu prvom koja mu je pala u ruke. Budući da je Irivng ponosno gledao u fotoreportere dok je zamjeniku predavao knjigu, potpuno svjestan kakvu provokaciju izvodi, nije ni primijetio što mu je uručio. A zamjenik premijera je bio pomalo zbunjen što je dobio njemačko-ruski tehnički rječnik.
Nakon što je izbačen s fakulteta, jamačno zbog političkih nesuglasica, Irving se zaputio u Njemačku kako bi iskusio tamošnji život. Ondje je čuo za još jedan britanski tabu - Dresden. “Dresdena jednostavno nije bilo u našem rječniku”, pričao je kasnije Irivng. “Ali Nijemci su me prosvijetlili. Saznao sam kakve su zločine počinili moji sunarodnjaci. A sve kako bi navodno osigurali našu slobodu.”
‘Sve su to bili divni ljudi’
Priče koje je Irving čuo od Nijemaca odvele su ga do državnih arhiva u kojima je mjesece provodio istraživajući. Napisao je i prvu povijesnu knjigu i postao mlada zvijezda povjesničarskih krugova. No, zanimljivo, njegova prva knjiga strogo je osuđivala nacističke zločine i definitivno se nije slagala s Hitlerovom politikom. Kasnije se zaklinjao da su cijelu knjigu promijenile, i dodale detalje o zlu nacističkog režima, urednikova žena i sestra. Ah, da. Irving se istinski slagao s Hitlerovom tvrdnjom da se žene samo čine sličnima muškarcima. One su zapravo potpuno drukčija bića, na razini mrava.
Pisanjem o Dresdenu Irving si je zatvorio vrata u Engleskoj. Ali zato je otvorio nova, u Njemačkoj. Ubrzo su mu se počeli javljati bliski Hitlerovi suradnici, ljudi koji su godinama živjeli skriveni po Njemačkoj, ignorirajući svoje bivše živote. Prvi mu se javio Otto Günsche, Hitlerov asistent, čovjek koji se u posljednjim trenucima pobrinuo da se saveznici nikada ne dokopaju Hitlerova tijela zapalivši ga. “To su sve bili predivni i nadasve inteligentni ljudi. Primijetio sam to već prvog dana”, priča Irving. “Sinulo mi je. Postoje dva Hitlera. Postoji Hitler o kojem govore Hollywood i marketing s Madison avenije. I onda postoji onaj pravi Hitler, o kojem su mi pričali ovi ljudi. Hitler je u stvarnom životu bio nježan prema životinjama i obožavao je djecu. Jednom je, rekao mi je Günsche, primijetio da se dvoje stenografa tresu od hladnoće. Odbijao je nastaviti sastanak s vrhom nacističke vojske sve dok se ne donesu grijalice za jadne ljude.”
Irvingova popularnost je rasla. U početku je ideje o Hitlerovoj nevinosti i nepostojanju holokausta skrivao u knjigama i nije ih ponosno iznosio. Ali, uvijek su bile prisutne. Godine 1989. zapao je u velike probleme. Nakon predavanja u Austriji, gdje je ponosno izjavio kako je siguran da se holokaust nikada nije ni dogodio, austrijski kancelar mu je obećao: “Pojavi se još jednom u Austriji i strpat ćemo te u zatvor”. Naime, prema austrijskom zakonu ilegalno je javno poricati nacističke zločine ili pokušati ponovno pokrenuti nacistički pokret. Kazna zatvora za to može biti i 20 godina. Na vrhuncu svoje popularnosti, Irving je odlučio dokazati moć. I 2006. se vratio u Austriju. “Ne mogu dopustiti da me ušutkavaju. Moram nastaviti svoje istraživanje. I nitko nema pravo zaustaviti me”, rekao je tada Irving.
Zatvoren u Austriji
Pravdanje mu nije pretjerano pomoglo. Osuđen je i u zatvoru je proveo osam mjeseci. Potkraj 2006. godine pušten je i zauvijek protjeran iz Austrije. Iza rešetki mu je bilo divno, kaže, iako dandanas jedva hoda. Tvrdi da su mu mišići atrofirali od nedostatka tjelovježbe u zatvoru. Ipak, u zatvoru je imao dovoljno vremena da razvije nekoliko teorija o nižim rasama. Bila mu je to prva prilika da provede vrijeme s crncima, koje je smatrao manje vrijednima od bijelaca. U eseju o austrijskim zatvorima požalio se na Židove koji su svojim upletanjem uništili “savršen američki sustav” u kojem su bijelci bili na vrhu, a crnci na dnu, radeći jedino za što su bili i rođeni - bili robovi.
Jednako tako, očito je oduvijek mrzio i Židove. Iako tvrdi da se toga ne sjeća, njegovi kolege iz srednje škole prisjećaju se konstantne torture. Irving ih je udarao i urlao na njih da su prljavi mali Židovi. Tvrdi i da je potpuno istinita stara rasistička tvrdnja da su Židovi krivi za sve ratove u povijesti. Pitali su ga jednom tko je odgovoran za Auschwitz. Irvingov kratki odgovor je bio - Židovi su si sami krivi. No, ipak, kune se da među najboljim prijateljima ima Židova. Divni su to ljudi, kaže. I radili su za njega Židovi. Uz smijeh tu uvijek ponovi da mu nikad ništa nisu pokušali ukrasti.
Irving je u zatvoru utvrdio i svoju istinu o Führeru. “Gazda” je, kako ga Irving zove, bio potpuno nevin. Nakon što na suđenju nije mogao odgovoriti na brojna pitanja koja potvrđuju holokaust, Irving sada konačno priznaje da su se neka ubojstva mogla dogoditi.
Dobri Hitler, zli Goebbels
I dalje, međutim, tvrdi da je to bilo samo par plinskih komora u Auschwitzu, s nekoliko stotina ubijenih. Hitler, tvrdi Irving, nije imao pojma što se događalo. Ipak, vodio je cijelu jednu zemlju u ratu. Dapače, Hitler je bio “najveći prijatelj židovskog naroda u Trećem Reichu”, kaže Irving. Sva ubojstva organizirao je zli Goebbels. Eva Braun ga je nasamarila, a Göring je Hitlera predstavio svijetu kao antisemita.
‘Auschwitz je Disneyland’
I taj čovjek sada vodi turističke ture po nacističkim logorima. Jedno mjesto na turi košta 13.000 kuna. Za to će vas slavni povjesničar provesti po kampovima koje on smatra dostojnima. Irving oduvijek tvrdi da ako je bilo ubijanja Židova, to nikako nije moglo biti u Auschwitzu. To je, kaže, urota udruženih svjetskih medija kako bi se njemački narod osjećao krivim i tako mogao lakše manipulirati. Prava ubojstva dogodila su se u Treblinki. A Auschwitz je zapravo “njemački Disneyland” i obična turistička atrakcija.
Irving je ponovno uvjeren da je potpuno u pravu. Tvrdi da ispravlja revizionističke istine. Na njegove turneje idu njegovi najvjerniji fanovi. Uglavnom ljudi koji ne vjeruju u holokaust. “Ovdje mi dolaze ljudi koji suvereno tvrde da niti jedan Židov nije ubijen u Drugom svjetskom ratu. Ja nisam lud. Ja znam da je bilo ubojstava. Samo želim da se sazna prava istina”, pravdao se kasnije povjesničar. No, nije pokušao opravdati izjave koje je iznio talijanski novinar dok je bio sa slavnim vodičem. Niti se osvrnuo na izjavu jednog od izletnika koji je uz smijeh i kolutanje očiju ironično dobacio ženi: “Ajme meni, koji smrad. Tu je zasigurno bila plinska komora.”
Iako je Irving počeo voditi turneje, posao mu nije nimalo lak. Iz Austrije je zauvijek protjeran, ako se pojavi u Njemačkoj, opet će završiti u zatvoru, a poljska vlada i direktor muzeja u Auschwitzu odbijaju dopustiti da Irving vodi turističke ture. “Neka slobodno posjeti naš muzej”, kažu mu Poljaci, “ali neka zna da će biti strogo nadgledan i nećemo mu dopustiti da vrijeđa milijune koji su ubijeni ovdje.”