SPLIT - Koncem lipnja ove godine uredništvo HTV-a izazvalo je opravdani revolt filmskih profesionalaca i javnosti kad je na dan praznika antifašističke borbe blagdan odlučilo popratiti - Peleom. Premda žive u zemlji čija je kinematografija snimila desetke i desetke filmova o protunacističkom otporu, hateveovci su 22. lipnja prikazali film “Bijeg u pobjedu” u kojem protiv Nijemaca vojuju Pele i Ardilles, a radnja se zbiva na kijevskom - nogometnom stadionu.
HRT je tako jednim udarcem iskazao prijezir i prema partizanskom ratu i prema hrvatskoj filmskoj baštini.
Zabranjeno voće
Nakon bujice kritika, nije neobično što se Prisavlje odlučilo pokriti ušima i gledateljstvo počastiti ciklusom filmova koji su već dva desetljeća svojevrsno zabranjeno voće.
Partizanski filmovi konačno su na juriš osvojili i prisavski bunker - ali, nažalost, ne pod svojim imenom. HTV je partizanske filmove krstio kao “antifašističke”. Pa što, reći ćete? Ako je riječ “partizan” izbačena iz službenoga govora, ako čak i Mesić umjesto “p-riječi” govori o “antifašistima”, zašto onda i filmovi ne bi bili “antifašistički” umjesto partizanski?
E, ne bi - i to zato jer to nisu dvije jednoznačne stvari.
Naime, Chaplinov “Veliki diktator” je antifašistički film. Benignijev “Život je lijep” je antifašistički film. “Sutjeska” ili “Neretva”, međutim, naprosto su partizanski filmovi - tipični primjerci jednoga specifičnog filmskog žanra, štoviše, jedinog autohtonog filmskog žanra koji su proizveli ovi prostori. Taj žanr imao je svoju genezu i povijest, svoje klasike i svoj bofl, svoje stilske mijene te, na koncu, svoje ime koje treba jednoznačno koristiti. Zvati partizanske filmove antifašističkima naprosto je aseptičko političko čistunstvo, slično kao kad se ciganska muzika zove romskom glazbom ili kad bismo u vesternu umjesto kauboja i Indijanaca imali “nativne Amerikance i lokalne stočare”.
Kolektivna šutnja
Partizanski ciklus tako je počeo pod krivim imenom i krivim filmom - “Sutjeskom” , čija je gledanost dostigla 17,4 posto, što je inače prosječna gledanost Dnevnika. No film neprijeporno spada u slabije partizanske naslove.
Ali, ciklus je počeo i to je dobro, jer će nove generacije konačno upoznati kulturne proizvode koji su već dugo predmet mistifikacije, koji su u svoje vrijeme bili “katedrale” režima, vrhunski kulturni ekstrakt jedne ideologije. Partizanski filmovi, kao i partizanski rat, predugo su bili prekriveni šutnjom koja je spontano uspostavljena s ciljem da se ne raspiruje nacionalna nesloga. Posljedica te šutnje je i frapantno neznanje. To se očitovalo u popratnom tekstu filma koji je priredio HTV. U tom zapanjujuće neobrazovanom tekstiću saznat ćemo tako da se film “događa 1943.”, “nakon što njemačke trupe pristižu u Jugoslaviju”, kao i to da je partizane opko-lio “šestostruki neprijatelj”. Dogovorna kolektivna šutnja je očito ispunila cilj.
KOMENTAR ZLATKA ŠIMIĆA
'I ja sam bio ranjeni partizan'
Prvi put Delićev film “Sutjeska” gledao sam kao Titov pionir u rodnoj Požegi u kinu Central. Svi učenici OŠ “Jovo Milanović Crnja” tog dana išli su u kino i gledali ovaj film, kao uostalom sve partizanske filmove. Nemam takvo slonovsko pamćenje kao kolega Jergović koji se sjeća kako je kao petogodišnjak slušao u kafiću komentare Savkinih govora, pa se ne sjećam koje godine je to bilo. Sjećam se samo da sam bio dijete i da sam bio šokiran scenama koje sam morao gledati kao obavezni dio nastave. Scena u kojoj ranjenog partizana Šimu grizu dresirani njemački psi mnoge od nas užasnula je do te mjere da smo zamrzili njemačke ovčare. Bez obzira na to, volio sam svog mješanca Bobija, iako sam ga nekoliko dana gledao s nepovjerenjem. On je to primijetio, ali vrlo brzo smo izgladili nesporazum i još više se zbližili, što sam smatrao jednim od većih uspjeha ovog filma.
Druga dobra strana je što sam potaknut tim propagandnim filmovima vrlo brzo razvio smisao za pisanje kako bih sve te strašne slike prenio na papir. Kad sada malo bolje pogledam, čini mi se da je to bila svojevrsna autoterapija za rješavanje frustracija viđenih na ekranu. “Gruvaju topovi, bljuju mitraljezi, padaju nevine žrtve...”, to je bila samo jedna od niza pjesama koju sam napisao u literarnoj grupi. I značajno recitirao kada smo uređivali partizanske spomenike ili na proslavama praznika u Domu JNA, uz partizanske pjesme.
U tom uređenom sustavu treniranja i lakiranja prošlosti zbog naše svijetle budućnosti dobro mi je došao kućni odgoj u kojem mi nitko nije ništa sugerirao. Nismo u obitelji imali partizana ni ustaša, nitko nije bio u partiji, ali o relativnosti veličanja partizana moglo se čuti od ljudi koji su svraćali kod nas. Tu sam naučio novinarsku početnicu; ne vjeruj samo jednoj strani.
Prava je zabuna nastala kada nam je nakon Titove smrti rodbina iz Kanade poslala brašno i šećer i ustaški grb. Rusi na granici, domaći izdajnici, hm? Paket je došao otvoren (posljednja opomena) i imali smo sreće što nitko nije zbog toga stradao.
Nakon potresnih scena tifusara iz “Bitke na Neretvi” toliko sam zamrzio njemački jezik da ga i dandanas ne mogu čuti. Već kao klinac zavolio sam njemački Kraftwerk, ali njihove pjesme mogu slušati samo u engleskoj verziji. I da zaključimo optimistično.
Najveći stupanj identiteta s partizanima, ilegalcima i kuririma bio je preko serija “Kapelski kresovi” i “Otpisani”. Dimnjačar, Jastreb, Ina, Tihi, Prle i Marija bili su nepresušni izvor naših dječjih igara partizana protiv Švaba. Naravno da sam izgarao u borbi protiv neprijatelja, pa sam bio i često ranjen. U toplom sanitetu su bile sve starije cure i što da vam pričam. Dobio sam metak u nogu, pa se vratim s bombom u trbuhu, zaustavljanje krvarenja, previjanje, topla soba, čaj... Živio NOB i predsjednik Mesić!
U službi J. B. Tita
S predsjednikom Društva “J. B. Tito” Tomislavom Badovincem te povjesničarima Hrvojem Klasićem, Ivom Goldsteinom, Nikicom Barićem razgovarali smo koliko se “Sutjeska” drži povijesnih činjenica.
- To je političko-povijesni spektakl čija je zadaća propaganda NOB-a te u službi kulta ličnosti J. B. Tita - rekao je Hrvoje Klasić.
- ‘Sutjeska’ je relativno historiografski korektan film, ali s druge strane jasno je prisutan i ideološki naboj presudan za vrijeme kada je napravljen - naveo je Ivo Goldstein. (V. Vurušić)
fikcija: na kraju filma široki kadar prikazuje masu partizanskih jedinica, što sugerira da su partizani sačuvali borbenu gotovost.
istina: partizani su bili prilično desetkovani, mnoge jedinice su bile razbijene i nisu sačuvale borbenu gotovost
fikcija: sugerira se da je to velika ratna pobjeda
istina: gledano sa strogo vojnog stajališta - partizani su doživjeli poraz
fikcija: uravnoteženost i doprinos po nacionalnoj pripadnosti partizana
istina: najveći teret bitke podnijele su 7. banijska i 2. dalmatinska brigada
fikcija: lik makedonskog partizana Jovančeta
istina: makedonskih jedinica nije bilo
fikcija: partizani su solidno opremljeni i ravnopravno pucaju na neprijatelja
istina: partizanima je nedostajalo oružja, a municija se štedjela
fikcija: ne prikazuje se sudjelovanje četničkih, bugarskih, talijanskih i ustaških postrojbi
istina: na Sutjesci su sudjelovele i spomenute postrojbe
fikcija: prikazano je odbijanje Angloamerikanaca da se pomogne partizanima
istina: nije prikazano da je i SSSR odbio pomoći
fikcija: herojska smrt partizanskog komadanta Save Kovačevića
istina: nije prikazana određena pomutnja u crnogorskim redovima i njihove samostalne akcije zbog problema u komunikaciji s Glavnim štabom