POGLED JURICE PAVIČIĆA

1. SIJEČNJA 2014. SVI NAŠI SNOVI SU PROPALI. ŠTO SAD? Hrvatska kolektivna depresija

Urbana ‘middle class’ shvatila je da sve u što je vjerovala više ne vrijedi . Sada je otčarana, probuđena iz sanjarije

Tijekom gotovo četvrt stoljeća hrvatskog postkomunizma, hrvatska je urbana, obrazovanija i dinamična srednja klasa vjerovala u dvije povijesne naracije koje su iz osnova oblikovale njen pogled na politiku.

Prva od te dvije naracije bila je ona o tranziciji kao putu prema onom što se pred desetak godina zvalo zavodljivim, no i ideološki opasnim terminom “normalizacija”. Prema tom vjerovanju, hrvatsko društvo nalazi se na možda usporenom, možda tegobnom, ali linearnom i neupitno pobjedničkom putu od demokratskih dječjih bolesti prema liberalnom, demokratskom društvu.

Ospice i slabosti

Prema tom vjerovanju, ekscesni nacionalizam, netolerancija prema manjinama, kulturološki kič, operetne manifestacije nacionalizma, korupcija i klijentizam - ukratko - bajne “stečevine” devedesetih - nisu ništa drugo nego prolazne slabosti, demokratske ospice jedne mlade dojučerašnje kolonije koja se uči civilizaciji u hodu. Oni koji su vjerovali u taj narativ, vjerovali su da je put od “dječjih bolesti” do pune, funkcionalne “sjevernoeuropske” demokracije možda spor, da smo možda loši đaci iz zadnje klupe, ali da svejedno napredujemo iz razreda u razred i kad jedan prođemo više nema natrag. Put “normalizacije” trebao je biti jednosmjerno protupovratan. Takvo uvjerenje nisu gajili samo liberalno-centristički političari, intelektualci i novinari. Gajili su ga i ljudi s umjerene centrističke desnice koji su često malformacijama tuđmanovske kulture i politike govorili kao o “neizbježnim početnim slabostima”.

Nade i snovi

Druga od dvije naracije koje su iz temelja oblikovale političke poglede hrvatske srednje klase jest onaj o Europskoj uniji kao konačnom, finalnom Edenu. Istina je da ćemo se do tada okoziti, važilo je opće mjesto, istina je da ćemo morati popustiti u ribarstvu ili predati pokojeg “našeg” u Haag, ali na koncu puta čeka nas Gospin ružičnjak s bokorima cvjetova i saćama meda. Na koncu puta, onda kad “maturiramo”, bit ćemo zrela i uspješna zemlja, a za nagradu ćemo dobiti maturski poklon u vidu milijunske pomoći. Sve novine - uključujući i ovu koju čitate - vabile su čitatelje tekstovima o milijunima koji nas čekaju i samo ih treba ubrati kao nagradu za normalizacijski trud. Batina i mrkva, trud iza kojeg slijedi nagrada - tako je izgledala dinamika “normalizacije” u hrvatskoj mitskoj svijesti.

Ova dva narativa ključno su oblikovala hrvatsku politiku i hrvatsku medijsku reprezentaciju društva od 2000. do danas. U ove dvije priče jednako su vjerovali i političari i novinari i opinion-makeri i profesori i većina glasujućih građana, a u toj vjeri nije bilo razlike između liberalno-lijevog i desnog centra, vrha crkve i glavnih medija.

Godina 2013. to je iz temelja promijenila. Godina 2013. je godina kad je hrvatska građanska klasa shvatila da te obje naracije ne vrijede ama baš ništa, da su naprosto neistinite. To otčaravanje - otkrivanje da su temeljna polazišta preko kojih smo projicirali vlastitu budućnost kriva - središnji je i najvažniji događaj godine za nama.

Prvo “otkriće” koje nam je donijela 2013. je - naravno - otkriće da put prema liberalnijem, obzirnijem i uljuđenijem društvu nije jednosmjerni put sa zaprekama, nego proces koji može biti reverzibilan. Hrvatska nije ozbiljno slušala one koji su upozoravali kako je u nizu srednjoeuropskih zemalja ulazak u EU koincidirao s fašizacijom društva, jačanjem raznih revanšizama i početkom odgođene “reprize devedesetih”. Stoga se hrvatska srednja klasa našla istinski osupnuta kad su sa svih strana najednom prokuljali zombiji. Bijesna masa koja diljem Hrvatske razbija dvojezične table, homofobni referendum, radikalizacija političke uloge Katoličke crkve, “slučaj Šimunić” i fašističko skandiranje tisuća mladih u Zagrebu i Splitu jasno su pokazali da “dječje bolesti” nisu pospremljene u bavul. Devedesete su se vratile, ali ovaj put “zapravo”, do kraja, bez potrebe da se u stilu Franje Tuđmana lavira i crno žbuka crvenim. Pokazalo se da je trinaest ili petnaest godina društvenih reformi, medijske pedagogije, političke konsolidacije i pretpristupnog face-liftinga bilo uzalud, te da je iza jako tanahne fasade “normalizacije” društvo isto kakvo je bilo i ranih devedesetih. Osmaši su se najednom, umjesto da se nađu u srednjoj školi, stropoštali u treći osmoljetke.

Batina bez mrkve

Gotovo istodobno, Hrvatska je otkrila kako je EU u dobroj mjeri batina - bez mrkve. Mit o beskrajno berićetnim EU fondovima i nepreglednom tržištu koje treba pokoriti u prvih su se šest mjeseci pokazali upravo kao - mit. Tijekom pregovora, Hrvatska je morala donijeti niz jako osjetljivih i za vlastitu ekonomiju štetnih odluka, od odricanja od ribolovne zone, preko uništavanja škverskih dokova i privatizacije koje će jednu od samo dvije hrvatske sofisticirane industrije vjerojatno pretvoriti u grozd malo većih radionica s troznamenkastim brojem uposlenih. Sve je to napravljeno da bi zakoračili u Disneyland.

Novi pogled

A što se sad događa? Hrvatska će - ako je vjerovati onima koji o tome znaju više od mene - u prvoj godini vrlo vjerojatno biti neto davalac. Izgubila je - doduše u manjoj mjeri nego što je strahovala - staro, “jugovićko” CEFTA tržište. Europski su prodajni lanci skidanje carina i ulazak Hrvatske u EU “proslavljali” velikim sniženjima uvozne hrane i jumbo plakatima s tilsitskim sirom i španjolskom šunkom. Ni jedan od njih nije “proslavio” ulazak u EU akcijom paškog sira u Beču ili drniškog pršuta u Frankfurtu. U prvih šest mjeseci u EU, hrvatski je izvoz pao, uvoz se povećao, dug još narastao, a duga, dosadna linija recesijskog minusa koja uz jednu stanku od 2008. ponire nizbrdo, nastavila je ponirati jednako dosadno, sporo i postojano. Đaci koji su maturirali onda kad je Hrvatska posljednji put bila bez recesije imaju sada 23 godina. Za cijelu jednu generaciju recesija je svijet u kojem su odrasli, i ulazak u bajni wonderland Unije to nije promijenio ni za jotu. Nigdje bokori, nigdje saće meda. A da stvar bude gora, nije samo u nas tako, nego i diljem južnog europskog oboda, od Iberije do Slovenije, negdašnjeg tranzicijskog odlikaša koji se sad muči s nedaćama gorim od naših. Ispada da od Europske unije zasad imamo samo jednu korist, a ta je korist ista koju smo imali i dosad kao kandidati. Naime, ona je i dalje “razrednica” koja vas lupi redalicom kad upadnete u prekomjerni deficit ili čačkate manjinska prava, s tim da ovaj put “razrednica” ima manje oruđa na raspolaganju, jer vas iz EU više ne mogu izbaciti. Batina je tu ali tanja, a mrkve nigdje: to je priča o šest hrvatskih europskih mjeseci.

Ukratko, 2013. je promijenila pogled na svijet hrvatske srednje klase. Dvije neupitne istine s kojima je ta klasa živjela, dvije povijesno-političke projekcije oko kojih je organizirala vlastite životne planove, aspiracije, uvjerenje i vrijednosni sustav - ispostavile su se kao trica i kučina.

I to je, osobno mislim, glavni razlog zašto hrvatskim društvom plamti kolektivna depresija, depresija kakvu ne pamtim od najgore ratne godine - posve mračne, beznadne 1993.

Totalna depresija

Razloga za tu depresiju dakako ima. Na prvom mjestu, sad već petogodišnja recesija, jezivih 350.000 nezaposlenih, kritično niska zaposlenost od 49%. Razloge za depresiju daje nam i novi kulturološki rat, uspon fašističke i/ili tvrdo ekstremne desnice. Razloge za depresiju daju nam i sve novi i novi korupcijski skandali koji sa svakim bijelim medvjedom i Vlahom Bukovcem otkrivaju nove stupnjeve obijesti. Razloge za depresiju nam daje i aktualna vlast koja se dvije godine ne može dogovoriti oko jednog jedinog poreza, koja ključne resurse zajednice predaje na upravljanje privatnom sektoru jer ih sama nije kadra urediti, a novim zakonima i ustavnim promjenama žbuka i krpi kaverne u pravnom poretku koje je sama izbušila prethodnima. Razlog za depresiju je na koncu i opozicija koja će za dvije godine prilično vjerojatno doći na vlast, a da se još uvijek sama sa sobom ne može dogovoriti jesu li joj politički smjer Pinochet i Thatcher ili socijalno-katolički etatizam. Sve su to debeli, sasvim konkretni razlozi da se bude depresivan.

Može li biti bolje

Ipak - ja mislim da su pravi razlozi za sumračno, pesimistično ozračje kudikamo dublji. Pravi razlozi su ti što je hrvatska urbana “middle class” shvatila da sve u što je kako-tako vjerovala više ne vrijedi. I ne samo da ne vrijedi kod nas, nego ne vrijedi ni drugdje diljem Europe, od srednjouropskih zemalja koje se jedna za drugom pretvaraju u parafašističke, korumpirane, berluskonizirane zombije, a pogotovo ne vrijedi na mediteranskom obodu gdje od Portugala do Grčke zemlje slične nama uviđaju da u vrlom novom svijetu nemaju ni svrhu, ni mjesto, osim što su same po sebi mjesto na koje se treba pobosti suncobran i prostrti šugaman. Reklo bi se - ni “komparativna iskustva” ne daju nam puno prostora za vjeru da bi moglo biti bolje. Savršeno smo se uklopili u jug Europe, u poverty row nezaposlenih naroda u kojima rijetke jedinke s plaćom kupuju sitne potrepštine proizvedene u Aziji i tehniku proizvedenu u Njemačkoj. Ako je njima tako, po čemu bi se mi smjeli nadati drukčijem? Po tome što još uvijek imamo dovoljno obale da bi je izbetonirali resortima? Po tome što nam se kao “razvojni model” nudi prodaja svaki put nove fete prostora da se preživi od prvog do prvog?

Probuđena iz sna

Takva - otčarana, probuđena iz sanjarije, ogoljena u tome da je vjerovala u besmislice - Hrvatska dočekuje 2014. Pri tom svatko u ovom društvu ima drugu agendu za budućnost. Pučka desnica ufa se u politički prevrat i uspostavu “svog kalifata” gdje će nezaposleni lumpenproleteri opet gledati Sedlarove filmove, klanjati se na Medvedgradu i pjevati himnu s pesnicom na srcu. Klinci su našli svoje toplo, meko i ulubljeno ideološko utočište - za većinu, to je fašizam, za manjinu ružičasto piturani, idealizirani titoizam. Crkva računa da će sad konačno uspjeti ono što nije uspjela s Tuđmanom: zavesti markićevsku teokraciju u kojoj se za zakone i političke odluke pita politbiro pravog hrvatstva - to jest njih. A urbana, liberalna srednja klasa - dakle klasa koja je najviše vjerovala da će “ovo” doći i da će “ovo” biti dobro - i sama ima svoj plan. Taj je plan najjednostavniji: prvom zgodnom prigodom šmugnuti u Dublin, Graz ili Malmö.

Tako - svaki sa svojim planovima - naši sugrađani ulaze u 2014. U godinu koje se boje koliko se od rata nisu neke godine bojali.

Izdvajamo