Ovih mi je dana vlasnik poznatog, velikog zagrebačkog restorana, s vidljivom neugodom na licu, odao jednu od svojih većih tajni: “Znate, kad god je Mate Granić rezervirao kod nas ručak ili večeru, zvali su momci iz SIS-a. Tražili su da postavim mikrofon pod Granićev stol. I ja sam redovito postavljao mikrofone, uglavnom ispod svijećnjaka. A što sam mogao. Bila su takva vremena. Do danas osjećam grižnju savjesti zbog toga.”
Taj vlasnik restorana samo je mali dio u puzzleu onoga što danas kolokvijalno nazivamo Tuđmanovim režimom: naime, vojna kontraobavještajna služba naređivala je da se prisluškuje ministra vanjskih poslova. Tuđmanov je politički sustav bio duboko totalitaran, protudemokratski, pokvaren i ponižavajući.
Otuđenje od demokracije
Da je Tuđmanov HDZ ostao na vlasti i poslije 1999. godine, ili da je umjesto Ive Sanadera vlast u HDZ-u preuzeo Ivić Pašalić, Hrvatska danas ne bi bila članica NATO-a i predčlanica EU, nego bi, po međunarodnom statusu i po svom unutarnjem uređenju, stajala negdje između Srbije i BiH. Ukratko, da je bilo prema Tuđmanu i njegovim ideološkim nasljednicima, Hrvatska bi danas bila duboko u Jugoslaviji.
Ne zato što su Tuđman i njegovi sljedbenici takvo što željeli, nego zato što ni prije više od deset godina nisu razumjeli elementarna pravila ponašanja u suvremenom međunarodnom okruženju.
Tuđmanov se režim, osobito u svojih drugih pet godina, toliko udaljio od demokracije, i toliko približio operetnim diktaturama pojedinih latinoameričkih zemalja, da se jedini stav, koji je racionalni i nepotkupljeni patriot mogao zauzeti krajem devedestih, morao svesti na otpor prema prvom hrvatskom predsjedniku i represivnoj organizaciji, koja je išla toliko daleko da je po gostionicama prisluškivala vlastitog ministra vanjskih poslova.
Pretpostavke za promjene
Usprkos tome što je Tuđman u mnogočemu uspio degradirati Hrvatsku na razinu svojevrsne preddemokratske supkulture, pojedine su njegove državničke zasluge posve neupitne.
To se, prije svega, odnosi na pobjedu u ratu sa Srbijom. Oluja uistinu jest najbriljantnija hrvatska ratna pobjeda (što ne znači da ne treba goniti počinitelje zločina tijekom i poslije Oluje). Međutim, Tuđmanov je ratni put mnogo dulji i dramatičniji od Oluje.
Tuđman je prvi put pobijedio kada je 3. siječnja 1992. potpisan Sarajevski sporazum, kojim je prestao frontalni rat na hrvatskom teritoriju. Hrvatska je vojska od malih posebnih postrojbi i neorganiziranih rezervista prerasla u respektabilnu oružanu silu.
U tih pola godine, od lipnja do prosinca 1991., Hrvatska je, zapravo, izborila ratnu pobjedu, da bi već sredinom siječnja 1992. dobila i međunarodno priznanje.
Dr. Franjo Tuđman najzaslužniji je za oba ta uspjeha.
Drugo, dr. Tuđman ipak nije pristao na plan Z-4, koji mu je 1994. pokušala nametnuti međunarodna zajednica, a koji bi trajno onemogućio samostalnu političku budućnost Hrvatske.
Treće, dr. Tuđman bio je dovoljno politički inteligentan da bi u trenutku razumio kako su masakr u Srebrenici i opsada Bihaća idealni povodi za oslobođenje Krajine.
Predsjednik Tuđman izašao je iz rata kao stvarni, veliki pobjednik, koji je, svim golemim političkim greškama usprkos, Republici Hrvatskoj omogućio pretpostavke za pretvaranje u modernu i potencijalno uspješnu europsku državu.
Ratne zasluge
Gledajući iz današnje perspektive, Tuđmanove ratne zasluge teško mogu osporavati i najžešći politički protivnici.
Osobito je važno naglasiti da u ono vrijeme Tuđman nije imao efektivnu političku alternativu. Malo je vjerojatno da bi bilo tko drugi uspio pobijediti Srbiju i JNA.
Račanov SDP rane je devedesete provodio na pet posto glasova, dok bi HDZ-ovi radikali, da su uspjeli smijeniti Tuđmana (kao što se pokušavalo u ljeto 1991. godine), zemlju odveli u još jedan povijesni poraz neobuzdanog hrvatskog nacionalizma.
Stigma lošeg diktatora
Franjo Tuđman dugo će godina nositi stigmu lošeg diktatora koji je poticao i tolerirao stvaranje koruptivne države. Međutim, Franjo Tuđman još će više godina nositi zasluženi naslov ratnog pobjednika.