SPECIJAL JUTARNJEG

75. OBLJETNICA NDH: ROĐENJE, ŽIVOT I SLOM ZLOČINAČKE DRŽAVE Na današnji dan nacisti su ušli u Zagreb. Goebbels je pisao o velikom slavlju Hrvata, a Tito je bio bijesan...

Screenshot/NSK

Sile osovine i petog dana rata, 10. travnja 1941., nastavile su prodiranje u dubinu teritorija Jugoslavije. Snažna ofenziva Druge njemačke armije pomicala je front prema Zagrebu i u smjeru Bosanske krajine. Osječka divizija se raspadala, a hrvatski vojnici Vrbaske i Bosanske divizije počeli su napuštati svoje postrojbe. Vrhovna komanda Jugoslavenske vojske zapovijedila je Prvoj i Drugoj armiji da se povuče južno od Save. Mađari su se sa jednom brigadom približavali Osijeku. Gotovo čitav teritorij Banovine Hrvatske bio je zahvaćen vojnom oružanom pobunom protiv jugoslavenske države.

DANI KOJI SU IZ TEMELJA PROMIJENILI HRVATSKU Aprilski rat: Drugi dan njemačkog napada Maček daje ostavku, a Tito se skriva u Zagrebu...

Slavko Kvaternik, umirovljeni austrougarski pukovnik i najutjecajniji lider ustaškog pokreta u zemlji, ujutro obilazi Zagreb i na svoju stranu redom pridobiva policijsku, oružanu i vojnu snagu stacioniranu u Zagrebu (većinom Hrvatsku seljačku zaštitu). Oko podneva ban Ivan Šubašić napušta Zagreb. U isto vrijeme njemačka vojska ulazi u Sesvete. U 13.00 Slavko Kvaternik u Banskim dvorima na Markovu trgu, u prisutnosti njemačkog izaslanika Edmunda Veesenmayera, proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku. U 15.00 Kvaternik i Veesenmayer odlaze u stan Vladka Mačeka, obavještavaju ga o učinjenom i od njega dobivaju izjavu kojom Maček poziva na podložnost novoj vlasti. U 16.50 najavljivač Radio postaje najavljuje proglas hrvatskom narodu “zamjenika poglavnika Ante Pavelića” Slavka Kvaternika.

Dok Kvaternik na radiju proglašava NDH, brat mu pogiba

U 17.00 Slavko Kvaternik objavljuje na radiju uspostavu NDH: “Hrvatski narode! Božja providnost, i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjega Sina uskrsne i naša Nezavisna Hrvatska Država. Pozivam sve Hrvate u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se sada nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku.

Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika. Bog i Hrvati! Za dom spremni!” Pročitan je zatim i Proglas Vladka Mačeka: “Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i etnografskom području Hrvatske, te je preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, pozivam sve pristaše HSS-a, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd., da iskreno surađuju s novom narodnom vladom.” Nakon radijskog obraćanja Kvaternik i Veesenmeyer odlaze u Banske dvore i od vršioca dužnosti bana Franje Žilića preuzimaju vlast.

ULAZAK NJEMAČKE VOJSKE U ZAGREB 1941.:

Brat Slavka Kvaternika, Petar Milutin Kvaternik, u Crikvenici pokušava uspostaviti vlast NDH, no pogiba tijekom provođenja na gradski trg. Milan Luetić napada u Sinju časnike Jugoslavenske vojske, no, zarobljen, aktivira bombu koja ubija njega i časnike. U 17.00 u Zagreb ulazi njemačka vojska (II. armija). Na Trgu bana Jelačića dočekuje je oduševljeno mnoštvo. Vojsku prate i filmski snimatelji Propaganda kompanie. Snimke će ubrzo biti uključene u filmske žurnale, ali i dokumentarni film “Balkanfeldzug”, koji se u NDH prikazivao pod nazivom “Rat na Balkanu/Smrt Jugoslavije”. Kako će Pavelić ući u Zagreb tek 15. travnja, u filmu “Balkanfeldzug” narator će obavijestiti kino publiku da je NDH uspostavljena 15., a ne 10. travnja.

VIDEO: PET DANA KOJI SU PROMIJENILI NAŠU POVIJEST Zašto je Hitler prije 75 godina napao Jugoslaviju i kako je nastala NDH

Ministar propagande Goebbels u dnevniku bilježi: “U Agramu beskrajno slavlje Hrvata. Proglašena autonomija. Mi je potičemo.” Tiskan je specijalni broj novina Hrvatski narod, koje će uskoro postati najvažnije novine Nezavisne Države Hrvatske: “Iako srce udara i hoće da probije grudi od oduševljenja, osjećam, da treba izaći, gledati, sudjelovati u oduševljenju, koje je sve zahvatilo, da treba vršiti svoje zvanje s poletom, koga tako dugo nismo mi hrvatski novinari mogli imati. Maksimirska cesta, u 4 sata poslije podne. Ta najzagrebačkija i najhrvatskija ulica, u kojoj stanuju samo oni Hrvati Zagrepčani, koji imaju svaki po nekog po zatvorima i raznim mjestima, gdje su do sada morali živjeti i oni Hrvati, koji su svojoj domovini željeli dobro, ta ulica stoji sva napolju. – Živio Poglavnik! – ore se poklici...

Oduševljeni Zagrepčani i bijesni Josip Broz Tito

Jurišićeva ulica. Odredi hrvatskih vojničkih snaga stoje pred zgradom glavne pošte Zagreb. K njima se pridružuju vojnici, i za čas se maknula straža koju su srpski vlastodršci bili postavili. Građanstvo hrvatskog glavnog i slobodnog grada Zagreba (sada taj naslov ima smisla) u neopisivom oduševljenju pozdravlja povorku, koja prolazi pod ustaškom zastavom... Jelačićev Trg. Golemi prostrani trg crni se od svijeta. Poklici padaju na sve strane. Vojnici odlaze u sabiralište hrvatskih vojnih snaga gdje će od sada služiti hrvatskoj zastavi, kojoj slavu i sjaj nisu mogle potamniti sve godine tlačenja i ropstva. Dok nad gradom leprši sjajna bjelina snijega, koje nam je donio konačno oslobođenje, suze se smrzavaju na obrazima. Konačno, konačno! kliču ljudi. Svi su disciplinirani u svome oduševljenju. Ilica. Oduševljenje je došlo do sasvim nepoznatih razmjera. Nikad Zagreb tokom dvadeset godina nije mogao biti toliko oduševljen jer nikad nije bilo tako velikog dana... U taj čas govori na zagrebačkoj radio postaji glavni zapovjednik cjelokupnih hrvatskih oružanih snaga Slavko Kvaternik. Njegove muške, jednostavne i odlučne riječi čine da smo svi problijedili od najintenzivnijeg uzbuđenja, koje sam doživio u mladom životu hrvatskog nacionaliste, koji je već imao prilike da se uzbuđuje pod tanetima policije na sveučilištu, kada je hrvatska omladina godinama unaprijed manifestirala danu, koji je konačno danas došao.”

Slavko Kvaternik šalje Adolfu Hitleru brzojav u kojem ga obavještava o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske. I Josip Broz Tito je bio na ulicama Zagreba prilikom ulaska njemačkih tenkova i vojnika u grad. Njegovo raspoloženje bilo je potpuno drugačije od mase koja je pozdravljala Nijemce. “Tito se zatječe na ulici: ogorčen je prizorom – bahati pobjednici u trijumfu prolaze ulicama, popriličan broj ljudi ih pozdravlja. Tito se sklanja k prijatelju, u obiteljsku kuću na Trešnjevci. Koji dan poslije, pod dojmom tih događaja, piše letak: Događaji u Zagrebu prilikom dolaska osvajača bit će najtamnija ljaga na Tvojoj povijesti, hrvatski narode.”

Poglavnik Ante Pavelić upravo je tog četvrtka 10. travnja bio u posjetu svojim ustaškim postrojbama ulogorenim u Pistoiji kod Firence. Tamo su na radiju čuli da je proglašena NDH. Sljedećeg dana primit će ga Benito Mussolini, ovaj put u svojoj službenoj rimskoj rezidenciji gdje je stigao u pratnji Kvaternikova sina, Eugena Dide Kvaternika. Opet su razgovarali o talijanskom preuzimanju Dalmacije. 11. travnja navečer Pavelić i ustaše ukrcali su se u vlak koji ih je doveo do Trsta. A tamo su se sljedećega dana razdvojili: većina je nastavila autobusima, a poglavnik s najbližim suradnicima automobilima. Na Uskrs je Pavelić s pratnjom prešao granicu na mostu između Rijeke i Sušaka. Vozeći se Gorskim kotarom zadržali su se u Delnicama i Ogulinu. Ususret im je pohitao povjerenik za unutarnje poslove dr. Milovan Žanić. List je naveo kako je Pavelića u Dugoj Resi dočekao veliki slavoluk: “Živio ustaški Poglavnik.” U Karlovcu su ga dočekali Kvaternik i Veesenmayer. Ante Pavelić ušao je u Zagreb sa 200 do 300 ustaša nakrcanih u talijanske kamione tek 15. travnja u ranim jutarnjim satima. Kad su tog 10. travnja nazvali Zagreb telefonom iz Vrhovne komande Jugoslavije i zatražili od poštanskih službenika da im uspostave vezu sa Štabom prve grupe armija u Zagrebu, rečeno im je: “Za srpske komandante nema veze, Nijemci su ušli u Zagreb.” Poslijeratna jugoslavenska vojna historiografija zaključila je da je tog 10. travnja 1941. rat na teritoriju Jugoslavije praktično bio završen. Ostaci jugoslavenske vojske samo su bježali i “životarili” do 17. travnja kad je prestao svaki ozbiljniji otpor i potpisana bezuvjetna kapitulacija Vojske kraljevine Jugoslavije...

A kako je sve završilo? Piše Tvrtko Jakovina: Posljednja zabluda zločinačkog režima - Vlada NDH se nudi saveznicima...

Oduševljenje u travnju 1941. bilo je gotovo pa opće. Pjesme u slavu Anti Paveliću pisao je Vladimir Nazor, bistu mu je radio Antun Augustinčić. Pavelić je bio junak, polubog, “najveći Hrvat svih vjekova”. Rat u kojem je nestala Kraljevina Jugoslavija trajao je kratko, Nijemci su u Zagreb ušli bez otpora. Vojskovođa Slavko Kvaternik 10. travnja proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku. Maja Bošković bila je Židovka. Njemačke tenkove gledala je na Maksimirskoj cesti, a zubi su joj cvokotali. Prve odredbe protiv Židova donesene su desetak dana nakon proglašenja NDH. Dvadeset dana nakon stvaranja nove države objavljena je Zakonska odredba o državljanstvu, po kojoj je samo arijevac mogao biti državljanin. Slijedili su zakoni kojima je Židovima branjeno da ulaze u kavane i gostionice. Početkom svibnja 1941. objavljena je naredba da “Židovi i Srbi moraju za 8 dana napustiti sjeverni dio Zagreba”, a nisu se smjeli kretati od šest navečer do devet izjutra. Uskoro su u nekim gradovima NDH počeli paliti knjige. U državi su vodeća mjesta dobili gotovo slučajni ljudi. “...nekakvi oboružani mladići, čak je i jedna curica od oko 18 godina došla u Doboj... brinuli se je li sve u redu. Izgledali su tragikomično u svojim đačkim hlačama...” pisao je župnik Dragutin Kamber, pročelnik duhovnika Hrvatskih oružanih snaga.

I Josip Broz Tito je prije 75 godina u centru Zagreba gledao ulazak njemačkih trupa

Prvi koncentracijski logori u NDH otvoreni su već u travnju 1941. godine. Nakon Danice kod Koprivnice najviše je Srba i Židova ubijano u Jadovnu na Velebitu, a od ljeta 1941. proradio je i Jasenovac. Patriotizam se počeo mjeriti po broju ubijenih. Većina hrvatskih Židova završila je u logorima i nestala. Oni koji su ostali živi za sebe su se pobrinuli sami, bijegom u partizane ili na talijansko područje. Nered, bezakonje, primitivci, vlast koja ne funkcionira, vlada koja se ne sastaje. Negdje je u državi snažniji bio predstojnik, negdje domobranski oficir, ponegdje ustaški oficir, negdje isključivo Nijemci ili Talijani, sve bez reda i jasne hijerarhije stvaralo je bijes u stanovništvu. Ma kako da je bila klimava, vlast je ipak postojala. Oni koji su vjerovali u režim i novu ideologiju - koju su donijeli Nijemci i prihvatili ustaše - željeli su prerastanje “političke revolucije” u “duhovnu”. Ustaški se pokret trebao shvatiti kao duhovni pokret, “životni nazor i vjera naša”, pisao je 1942. Janko Skrbin, urednik “Plave revije”. Julije Makanec, kasnije ministar narodne prosvjete, iste je godine u “Hrvatskom narodu” navodio kako parlamentarna demokracija samo razara narodno jedinstvo. Sloboda nije dopustiti “smrtnim neprijateljima”, boljševicima koje vode Židovi, da uništavaju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Očito je sve to bilo daleko veći problem za državu i narod od činjenice da su se ustaše odrekli velikih dijelova Dalmacije u korist talijanskog fašističkog saveznika.

Država koja ubija i diskriminira gotovo trećinu vlastitog stanovništva, a glavni su neprijatelji bili Srbi, samo zato što su po nečemu bili drukčiji, zemlja koja je suprotstavljena Saveznicima – Ujedinjenom Kraljevstvu, Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Državama, nikada nije bila suverena, i to ne samo zato što su njome vladali Nijemci i Talijani, nego i zato što nikada nije stvarno nadzirala teritorij koji je formalno držala. Točno četiri godine nakon proglašenja NDH Maks Luburić je 19. travnja 1945. zapovijedio razaranje koncentracijskog logora u Jasenovcu. Trebalo je uništiti tragove masovnog zločina, genocida nad 80.000 zatočenika. Samo dva dana kasnije najmanje 700 zatočenica u Jasenovcu je ubijeno. Muški dio logora, svjestan što se događa i već prema dogovorenom planu, Ante Bakotić poveo je u proboj. Pet stotina logoraša ubijeno je još u logorskom krugu, ali devedeset je uspjelo doći do slobode. Još nekoliko stotina zatočenika ostalo je u Jasenovcu, ali oni su ubijeni čim se smirila panika i prvi bijes zbog bijega i svijesti da se ono što je logor bio neće moći posve sakriti. Od tih su čudom preživjela osmorica.

Posljednja Hitlerova saveznica

Adolf Hitler je točno dan između dramatičnih događaja u Hrvatskoj, 20. travnja 1945. proslavio svoj 56. rođendan. Nezavisna Država Hrvatska bila je njegova posljednja saveznica, ali u Berlinu je bilo drugih briga. Ruski tenkovi došli su toliko blizu srcu Rajha da su topničke granate pogađale središte grada. Rat je bio gotov, samo je trebalo završiti ono što je u Europi trajalo od 1. rujna 1939., a u Kraljevini Jugoslaviji od travnja 1941. Četiri godine poslije, u trenutku kad su sovjetske jedinice već bile ušle u Berlin, u Hrvatskoj se borilo žestoko. Mladen Lorković i Ante Vokić, dvojica koji su pokušali prevrat protiv Pavelića u ljeto 1944. i naivno, uzaludno, pokušali naći način da se sačuva država, likvidirani su u Lepoglavi vjerojatno 25. travnja 1945. Nekadašnji stožernik Ustaškog sveučilišnog stožera Milivoj Karamarko ubijen je u Luburićevoj vojarni u Zagrebu. Bila je to, kako god nevjerojatna, priprema za demokratsku preobrazbu režima. Ukinuti su rasni zakoni, a ministar Vjekoslav Vrančić britanskim je snagama trebao predati memorandum kojim su se snage NDH stavljale na savezničku stranu. Samo je naivnost ustaških vlasti u Zagrebu bila veća od zločina koje su u protekle četiri godine počinili. Ginulo se masovno tih dana, više nego u ranijim fazama rata.

Proboj Srijemskog fronta započeo je 12. travnja 1945. Nijemci su se borili odlučno, uporno, kao da Njemačka nije već posve izgubljena. Propaganda je doduše i dalje govorila o izvrsnom novom oružju i čudu koje će učiniti da Hitler preokrene tijek rata. Čuda nije bilo, osim što je svima bilo čudno da je Nezavisna Država Hrvatska još uvijek bila država. Rafael Boban iz Bjelovara se povukao 5. svibnja 1945, bez borbe, ali nakon što je likvidirao taoce. Istoga dana vlasti u Zagrebu odlučile su o bijegu u Austriju. Zagreb je oslobođen tek tjedan dana nakon oslobođenja Berlina, na dan kada je na Zapadu proglašena pobjeda u Drugom svjetskom ratu. Maršal Tito u Zagrebu je prvi put po završetku rata govorio 21. svibnja 1945. Tobožnja “nezavisnost” NDH došla je na njemačkim bajunetima. “Zajedno s njemačkim Gestapom i s njemačkim generalima došao je tzv. poglavnik i uzeo dužnost glavnoga krvnika, glavnoga sluge okupatora u Hrvatskoj. Ali moram ovdje podvući da je sreća za hrvatski narod što su se našli sinovi i sestre koji su pošli u borbu... da bi oprali tu sramotu koju je nanio hrvatskome narodu najveći zločinac što ga je rodila hrvatska majka, Pavelić.” Četiri godine u Zagrebu su lagali da su partizani “prethodnica velikosrpskih tendencija, isto tako kao što su u Beogradu lagali da su partizani, jer im je na čelu Hrvat, prethodnica velikohrvatstva”, govorio je Tito.

Sedamdeset i pet godina kasnije

Sedamdeset godina kasnije pjesme o Rafaelu Bobanu u Hrvatskoj se ponovo mogu čuti posvuda. Ustaški junak Jure Francetić i političar Mile Budak dobili su spomenike, ali ih je Vlada uklonila dok je HDZ-om predsjedao Ivo Sanader, a Hrvatska se pripremala za članstvo u EU. Uglavnom nigdje nisu uklonjeni nazivi ulica po nizu ustaških dužnosnika u drugim dijelovima zemlje, od Dubrovnika do Davora. Stotine partizanskih spomenika, pa i spomen-ploča vođi proboja iz Jasenovca, Sinjaninu Anti Bakotiću, uništene su tijekom devedesetih. Ustaški pozdrav “Za dom spremni” predložen je za uporabu u oružanim snagama Republike Hrvatske. Prijedlog su podržali neki članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dekani važnih fakulteta Zagrebačkog sveučilišta. Članovi “Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”, koji smatraju da je u Jasenovcu ubijeno petnaestak ljudi tijekom Drugog svjetskog rata, nastupaju diljem zemlje, objavljuju knjige, gostuju u nekim hrvatskim školama. U Vladi RH sjede oni koji su cijeli život bili zagovornici NDH. Sedamdeseti i pet godina od proglašenja NDH, Hrvatska je još uvijek podijeljena gotovo kao i u proljeće 1945.

Najveći je problem što je od tada do danas ne samo prošlo sedamdeset i pet godina, već i to da se cijeli svijet već desetljećima neprestano bavi fašizmom, o njemu govori, pa i onim što je bila posljednja Hitlerova saveznica. U Hrvatskoj kao da se nije čulo da retorika “velikih Hrvata” po kojoj su ustaše bili hrvatska vojska, po kojoj je država, ma kakva da bila, nešto što treba braniti, donijela priličnu mizeriju cijelom narodu. Za Pavelićevu Hrvatsku četnici su govorili, pisao je u egzilu Dragutin Kamber, da bez Nijemaca ne bi preživjela ni tri dana. “Nije, nažalost, bez Nijemaca izdržala ni sekunde”, naveo je Kamber. Svejedno je već sedamdeset i pet godina još uvijek prisutna u glavama velikog broja Hrvata, kao da je sve što se u njoj dogodilo bilo više dobro nego loše, kao da nije bilo zločina, nereda, nemogućnosti da ikad opstane onakva kakva je nastala. Danas katkad izgleda da je sve što se o NDH ikada izreklo bila laž. A život u laži nije put u sreću. Znaju to i oni koji su četrdeset i pet godina lagali ili šutjeli o Bleiburgu.

Izdvajamo