Dio akademske zajednice u Republici Hrvatskoj ne može se pohvaliti etičnošću i moralom (sjetimo se samo prodaje ispita i diploma, plagiranja kvalifikacijskih tekstova, nekolegijalnih međusobnih odnosa itd.).
Nažalost, to vrijedi i za dio cijeloga društva (ratno profiterstvo, kriminal, korupcijske afere itd.). Nalazim da je taj aspekt djelovanja iznimno važan za zdravlje i napredak svake zajednice i cijeloga društva. Uvjeren sam da bi rasprava o tome trebala biti među prioritetima za budućnost Hrvatske.
Što me uopće kvalificira da pišem o tome? Evo što: bavio sam se znanstvenim istraživanjima od druge godine studija na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (od toga sam šest godina radio u SAD-u); 20 godina bio sam glavni urednik znanstvenog časopisa Periodicum biologorum (registriran u relevantnim bazama podataka u svijetu); napisao sam knjigu “Kako sastaviti, ocijeniti i objaviti znanstveno djelo” (Medicinska naklada, Zagreb, šesto izdanje, 2008.); predsjednik sam Odbora za etiku u znanosti i visokome obrazovanju Sabora RH. Želim ovdje jasno naglasiti da tekst koji slijedi ne pišem u ime spomenutog Odbora, nego u vlastito.
Neposredni su povod nedavni napisi u Jutarnjem listu (od 24. rujna, Magazin, str. 26, 27, 28, 29; zatim od 25. rujna, str. 6 te od 26. rujna, str. 6). Riječ je o pitanjima u vezi s plagiranjem doktorata gospodina Miroslava Šeparovića, predsjednika Ustavnog suda RH. Sve je bitno rečeno u Magazinu Jutarnjeg lista od 24. rujna. Ono što slijedi u dvama tekstovima (26. i 27. 9.) samo su posljedice. Od tih želim istaknuti jednu: to je traženje da se zabrani knjiga u kojoj je kolega Vjekoslav Miličić, kao jedan od primjera plagijata, naveo dio disertacije gospodina M. Šeparovića, i to tako da je naveo samo njegove inicijale.
Neki je dan novoizabrani zastupnik u Sabor RH predložio da na studente Filozofskog fakulteta treba suzavcem i pendrecima. Hoćemo li tome dodati i zabranjivanje knjiga?!
Koncentrirat ću se, dakle, na tekstove u Magazinu Jutarnjeg. Odmah ću reći da, bez ijedne zadrške, potpisujem tekst kolege Inoslava Beškera. Naveo je sva relevantna načela koja se tiču disertacija, pa i šire. Ta su načela prihvaćena u cijelome razvijenom znanstvenom svijetu. Nažalost, ne uvijek i u hrvatskoj akademskoj zajednici. Prije svega mislim na gotovo samorazumljivo načelo da disertacija mora biti originalno znanstveno djelo.
Ono što ovdje jest relevantno sadržano je u naslovu teksta kolege Beškera: “Citati moraju biti u navodnicima ili pisani drugačijim slogom”. Radi objašnjenja te rečenice treba reći da to uvijek vrijedi kada se doslovno prepisuju dijelovi tuđega teksta. To i jest glavni problem u vezi s disertacijom gospodina M. Šeparovića. Naime, nije dovoljno navesti izvor i stranicu koju se citira ako se zatim s te stranice, bez ikakve oznake, doslovno prepisuje veće ili manje dijelove teksta.
Time se, zapravo, veći ili manji dio teksta doslovno preuzima bez oznake preuzimanja (ni navodnici, ni poseban slog, ni drugačije složen tekst) i tako tekst postaje dijelom teksta prepisivača i njemu se pripisuje autorstvo premda nije njegov.
To je, dakle, svojevrsna krađa, što i jest svaki plagijat. Nema u tome načelu nikakvih razlika između raznih znanosti i znanstvenih disciplina.
Za sve njih vrijedi isto: to je kršenje svakoga dobro sastavljenog etičkog kodeksa na svijetu, pa tako i “Etičkog kodeksa Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju” Sabora RH (članak 8., naslovljen “Znanstveno nepoštenje i prijevara u znanosti”).