Ponekad je nadrealno promatrati premijera Andreja Plenkovića dok ulaže tolike, uglavnom retoričke napore na “preuređivanje prioriteta”.
Predsjednik Vlade i HDZ-a sve se češće upire uvjeravati po njemu nedovoljno prosvijećenu medijsku i opću javnost u to što su, ustvari, teme koje sasvim zaokupljaju i njega, i njegovu vladu, i sve njegove ministre, suprotno javnoj percepciji. Nisu te teme ni približno “trivijalne” kao pitanja s kojima ga novinari non-stop dočekuju gdje god se zaustavi, a niti se baš podudaraju sa sadržajem koji dominira u javnom prostoru.
Pa otkud ta razlika u slici stvarnosti kakvom je vidi Andrej Plenković i one na kojoj se, na neoštećenom zrcalu, ogleda slika njegove Vlade?
Jučer je Plenković u Rimčevim pogonima u Svetoj Nedelji nastojao pokazati kako cijeni projekte i poduzetnike koji ulažu znanje, vrijeme i trud te racionalna ulaganja ne bi li došli do novih vrijednosti.
Htio je da se vidi kako mu je naglašeno stalo podržati rad koji počiva na visokospecijaliziranom obrazovanju, novim tehnologijama i koji bi dugoročno mogao promijeniti pretežno rentijersku paradigmu hrvatskog poduzetništva.
Dan prije potrošio je i energiju i vrijeme kako bi nahvalio napore birokracije, pa i sebe osobno, što su jednu pristojnu diplomatkinju, bez repova i afera, koja govori umjereno i djeluje nenametljivo, progurali u europske strukture kao prvu tako visokorangiranu hrvatsku predstavnicu.
Čovjek bi rekao - evo, to je karakter i to su prioriteti Plenkovićeve vlade: ona je, dakle, umjerena i razvojna, okrenuta je poticanju tržišnoga fair playa, afirmiranju obrazovanja, novih oblika proizvodnje i profesionalnog poštenja.
Kad onda, puf. Neki “divlji” novinar, koji mrzi sve što je plenkovićevsko, iskoči i pita:
“Hoćete li više smijeniti Kuščevića? A što ćete s tolikim aferama? Hoćete li rekonstruirati Vladu? Jeste li našli crnog labuda? A što je s Goranom Marićem?”...
Premijerova bitka s percepcijom, koja, naravno, proizlazi iz stvarnih događaja, a ne, na žalost, iz masovnog haluciniranja, doista ponekad poprima dimenzije ozbiljnog političkog autizma: kako drukčije okarakterizirati njegov dosadašnji odnos prema svim kompromitacijama koje su izašle, i ne nazire im se kraj, o njegovu najbližem suradniku Lovri Kuščeviću, važnom ministru koalicijske Vlade i političkom tajniku najveće i trenutačno vladajuće stranke u državi?
Premijera i sve njemu bitne ljude ovih dana masovno zovu i pitaju hoće li biti rekonstrukcije Vlade. Navodno se već i po HDZ-u međusobno u nevjerici zovu također zdvajajući u stilu: zar doista neće biti rekonstrukcije, zar je moguće da Plenković ni ovaj put neće ništa poduzeti, zar ćemo u ovakvom stanju dočekati izbore?
Jedan od najbližih Plenkovićevih ljudi, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, procijedio je jučer neku dvosmislenu izjavu o tome da će se u HDZ-u ipak nešto događati kako se budu bližili izbori.
Ta pitijska izjava, koja se uvijek može tumačiti i ovako i onako, ipak je djelovala kao neki oprezno i stidljivo odaslan unutarnji SOS signal.
Jer ako čak i glavni inspirator totalne neutralizacije temperamenta u najvišoj sferi državne politike, ako čak i on, Božinović, djeluje pomalo zbunjeno činjenicom da se ništa upravljano ne događa iako se toliko toga nekontroliranog dogodilo, to znači da je stanje ozbiljno. U Plenkovićevu krugu kao da se već lagano pjevuši: “A da mi ipak s tvog puta skrenemo”?
Jer ako i postoje stvari u kojima se može opravdavati, braniti odgađanje, čekanje, usporavanje, odustajanje; ako i ima procesa za koje je razumno tražiti vrijeme, kompromise i ugađanja, onda to svakako nije ova stvar s Lovrom Kuščevićem. Riskantno je, možda i pogubno, stavljati ionako iznutra uzdrman sklop HDZ-a, isključivo u službu zaštite jednog političara za kojeg bi se na koncu moglo pokazati da pripada u vrstu političkih barakuda s najvećim apetitom u cijelome jadranskom arhipelagu.
Toliki nekretninski predator, takav lovac na kvadrate, opasniji je za Plenkovića od najcrnjih podmetača i labudova koji plutaju oko njegova isušenog političkog jezera. S Kuščevićem kao jednim od ključnih ljudi HDZ-a i Vlade, Plenković već može lagano početi puštati odjavnu špicu i za sebe i za predsjednicu države kojoj bi HDZ, u takvom stanju, tobože trebao iznijeti pobjedničku kampanju.
Ako Kuščević ostane, već nakon dosadašnjih otkrića, nitko to neće prepoznati kao dokaz premijerova samopouzdanja niti kao znak čvrstoće njegove vladavine, nego, naprotiv, kao terminalni signal slabosti: ne mogu, ne usudim se, ne znam hoću li imati dovoljno ruku, ne znam hoće li se to iskoristiti da me se sruši u Saboru, ne znam koga ću morati uzeti umjesto njega...
I to je moguće: da se Plenković ne rješava Kuščevića isključivo zato što je već prekasno za takve manifestacije liderstva.
Možda Plenković koji je potjerao Most već dugo niti ne postoji. Možda nas Plenković više ne može iznenaditi. Moguće je da suviše mistificiramo nešto što je u suštini jednostavno, a to je da je sve i oko HDZ-a već temeljito preorano i pripremljeno za Plenkovićev politički silazak, kao i za odlazak sadašnje predsjednice države.
Svejedno, za iznenađenja se uvijek može naći i mašte, i snage, i saveznika, i trenutaka. Ovo s Kuščevićem sigurno je jedna od ključnih prilika, odnosno provjera u Plenkovićevu slučaju.
Ovdje se zapravo uopće ne pita rekonstruira li se, mijenja li se Vlada. Ovdje je pitanje mijenja li se, to jest može li se promijeniti - sam Plenković.
Sve je manje ljudi oko premijera koji vjeruju da može, sve ih je više sa sindromom nemoćnih putnika u avionu u kojem se osjeti dim, ali pilot svejedno ne želi sletjeti na prvi aerodrom, nego vozi do kraja.