Svako jutro, oko osam sati, Dušan Janković sjedne na obalu ribnjaka Mala Đola u malom baranjskom mjestu Darda.
Izvadi svoj ribički stap, na udicu stavi malo kukuruza šećerca, stavi i crva pa štap postavi u vodu i strpljivo čeka.
Dok ne prati ribu i ne gleda u vodu, pogled mu je uperen na suprotnu obalu ribnjaka, u oronuli dvorac koji je još 1749. podignut na imanju Kazimira Esterhazyja.
Nekad je bio u vlasništvu tvrtke Belje, a prije osam godina tvrtka ga je predala općini.
I Dule je nekada, kako sam kaže, bio u vlasništvu Belja, radio je gotovo 30 godina kao električar po raznim beljskim kombinatima, i bilo mu je dobro.
Posebice do rata.
- Tko je jednom ušao u Belje, više nije morao iz njega izlaziti. Ja sam otišao 1999., u mirovinu - šapće mi Dule jer ribu ne žele prestrašiti.
I on prati što se danas događa s Agrokorom.
I žao mu je. Govori mi kako “ti direktori i banke” moraju naći rješenje da tvrtka opstane jer o Agrokoru, odnosno Belju, ovisi cijela Baranja. Ako to propadne, siguran je, svi će otići, kao što su u Njemačku i Norvešku već otišli njegovi sinovi.
- Ostat će samo groblja jer... - počne Dule, no odjednom mu se štap zatrese, i za koju minutu, dvije, u njegovoj mreži, zakoprcala se pola kile teška deverika.
- Evo vidiš, bit će ovo dobar dan. A ovo oko Belja i Agrokora, samo neka ne doživi sudbinu ovog dvorca - kaže mi uz osmijeh.
Belje je Baranja
Nakon što je javnost upoznata s problemima likvidnosti Agrokora, velikim dugovima dobavljačima, i nesuglasicama i nepovjerenju određenih kreditora, gotova nema sela i sokaka u Baranji u kojem se ne govori o budućnosti koncerna u vlasništvu Ivice Todorića.
I vrlo je jasno zašto su problemi Agrokora u Baranji problem broj jedan.
U sustavu megakompanije je i Belje, a u Baranji gotovo i nema obitelji koja nije barem jednom surađivala s tom tvrtkom.
Obitelji su ili radile u Belju, ili su radile za Belje, ili su nosile žito i grožđe na otkup, ili su za tu tvrtku uzgajali svinje i junad.
Baranja je Belje, Belje je Baranja, reći će vam svaki stanovnik ove regije, bilo da pitate one u Dardi ili Bilju na jugu, bilo da pitate one iz Belog Manastira, Čeminca ili Karanca u srcu regije, ili one na sjeveru u Batini ili Kneževu.
I svi oni, svoje tvrdnje potkrepljuju vrlo plastičnim podacima.
Od 30 tisuća hektara zemlje, koliko je ima u Baranji, oko 18 tisuća hektara je Agrokorovo.
Od 1300 hektara vinograda, Belju pripada točno polovica.
Prema njihovom pričanju, ispada da Ivica Todorić u Baranji ne posjeduje jedino Park prirode Kopački rit.
I stoga je sasvim jasno što će se dogoditi ako Belje padne. Kako kaže Dule, ostat će samo groblja.
I dok su Baranjci ujedinjeni u stavu da je Baranja Belje, a Belje Baranja, nisu ujedinjeni u stavu oko Ivice Todorića i njegovom ulaganju u njihov kraj.
Na fotografiji: polja u vlasništvu Belja
Dio njih smatra sljedeće.
Todorić je s Beljem učinio ono što je država trebala učiniti s poljoprivredom. Njegova ulaganja od više od dvije i pol milijarde kuna u farme i vinograde preporodile su Baranju. Moderniziran je sustav poljoprivrede. Polja su obrađena, a njegove investicije podignule su konkurentnost. Uložio je u najmodernije farme, beljska vina postala su prepoznatljiva, a na taj vlak ukrcali su se i mnogi manji proizvođači.
S druge strane, dio razmišlja u potpunosti suprotno.
Belje zapošljava tek desetinu onoga što je zapošljavalo prije rata. Zbog svojih farmi junadi i svinja, uništeni su mali proizvođači. Baranja je za Agrokor postala samo sirovinska baze, bez finalizacije proizvoda. Postao je veliki zemljoposjednik, država mu je dala najbolju zemlju, dok su ostali poljoprivrednici dobili nižu kvalitetu. Agrokor, odnosno Belje, više ne ulaže u lokalnu zajednicu, kao što je to radio Belje prije rata.
- Apsolutno sam na strani ovih drugih - kaže mi Antun Vukoja, HDZ-ov načelnik Darde, gdje Belje ima svoje sjedište. U tome mjestu kojim Vukoja vlada 12. godinu, i koja je najbolja općina u Hrvatskoj prema izvlačenju sredstava iz fondova EU, od 6890 stanovnika, zaposleno je 2000 ljudi, oko 500 ih je u Belju, a na birou za zapošljavanje ih je oko 1400.
O ovome što se događa s Agrokorom, kaže, u Baranji se govori već posljednjih nekoliko godina, i samo se čekalo da cijela priča ispliva van.
- Znate, mali poljoprivrednik, da bi digao kredite u bankama, morao je doslovno i bakinu grobnicu založiti, a Agrokoru su država i banke davala potporu bez problema. I naravno da sve to dođe kad-tad na naplatu - kaže Vukoja dok sjedimo u njegovu uredu.
Na zidu je i slika prvog predsjednika Franje Tuđmana, čija je vladavina obilježena i sumnjivom privatizacijom brojnih tvrtki u društvenom vlasništvu i davanjem tih tvrtki raznim poduzetnicima za kunu.
Malo za zajednicu
Kao i mnogi Baranjci, Vukoja je i sam radio u Belju, u Šećerani u Belom Manastiru, gdje je od 1979. do 1989. bio vozač utovarivač.
Objašnjava mi zašto je ljutit.
Prije rata u Belju je radilo između 12 i 15 tisuća ljudi, od ukupno 40 tisuća ljudi, koliko ih živjelo u Baranji. Sada ih rade nešto više od 1500. Vukoja ističe i kako je na Agrokoru odgovornost za to što mladi iz Baranje odlaze u Irsku i Njemačku. Kaže mi kako su zbog Belja dvaput mijenjali detaljni urbanistički plan, kako bi im osigurali uvjete za gradnju novih farmi, no kako je Belje svaki put odustalo od Darde.
- Zatvorili su se mnogi kombinati, od mesne industrije, transporta, mlinova. Mljekara radi smanjenim kapacitetom. Tu je njihova odgovornost. Osim toga, Belje radi da bi sebe opsluživalo. Lokalna zajednica, Baranja, njih ne zanima. Nijedan objekt, igralište, kulturni dom, oni nisu obnovili i poklonili lokalnoj zajednici - tvrdi Vukoja.
Prije sedam godina, kada je Belje, pak, dalo općini dvorac, Vukoja je drugačije govorio. Tada je naglašavao kako je to “rezultat izvrsne suradnje između lokalne samouprave i Belja kao najvećeg gospodarskog subjekta u Baranji”.
Robotizirana farma
Gotovo istu priču, samo s promjenom mjesta radnje, priča i Predrag Stojanović, zamjenik gradonačelnika Belog Manastira. I on me uvjerava kako i taj grad ima loše iskustvo s Beljem i Agrokorom.
Predrag Stojanović, zamjenik gradonačelnika Belog Manastira
- Ljudi pamte vremena kada je Belje bilo dio zajednice, kada su ondašnje 32 mjesne zajednice, koliko ih je bilo u Baranji, živjele od ulaganja Belja u lokalnu zajednicu. Ulagalo se u sportska, kulturna, umjetnička društva. Danas se to ne radi - priča mi Stojanović.
Smeta ga što se Agrokor prema Baranji odnosi tek kao sirovinskoj bazi.
- Finalizacija svih proizvoda odvija se negdje drugdje. Benefit Agrokorova ulaganja u Baranju svakako su unaprjeđenja stočarske proizvodnje i modernizacija pogona, no time je smanjio potrebu za ljudstvom. I sad imamo situaciju, objektivan strah, da neki novi upravitelj, zaokrene politiku, ukine još neke pogone i da ljudi ostanu na cesti - priča mi Stojanović.
Kao i načelnik Vukoja, i Stojanović navodi kako u Belom Manastiru, koji ima oko 10 tisuća stanovnika, nezaposlenih je oko 1500, radi ih oko 2400, od čega oko 390 u Belju.
- To je brojka zaposlenih u pet pogona. Nekad je toliko ljudi radilo samo u jednom pogonu - kaže.
Ljutit na Belje je i načelnik općine Čeminac Zlatko Pinjuh, kad je saznao da Belje nezakonito odlaže plastični otpad iz staklenika na farmi Mitrovac, zaoravši ga u zemlju. Iz tvrtke su odgovorili kako su otpad tek odložili na jednu parcelu te da će kad se poboljša vrijeme, kao i svaki put do sada, valjano skladištiti.
A ta farma Mirovac jedna je od velikih ulaganja Agrokora u Belje. Radi se o najvećoj farmi muznih krava u Hrvatskoj. Godišnje mogu proizvesti 15 milijuna litara mlijeka. Na farmi je 7 objekata, a tamo se nalazi i solarna elektrana. Prije nje, otvorena je farma Topolik, u potpunosti robotizirana farma krava, najveća takve vrste u Europi.
Ponos Belja je i najsuvremenija vinarija u regiji, na obroncima Banova brda. Na površini od tri hektara instalirano je 247 spremnika od inoksa, ukupnog kapaciteta osam milijuna litara vina.
Nedaleko od vinarije je i farma za uzgoj teladi u Karancu, koja ima godišnji kapacitet od 5200 komada teladi.
A sve je to infrastruktura koja se vrlo lako uočava dok se vozite zelenom i osunčanom Baranjom.
Prema nekim podacima, od 2005. do 2015. u Belje je Agrokor investirao oko 2,6 milijardi kuna, i mnogi stručnjaci slažu se kako Belje povrat te investicije neće vratiti još dugi niz godina. To govore i podaci portala poslovna.hr. Belje od 2011. do 2015. nije poslovalo s dobiti.
U 2015. imali su 1,67 milijardi kuna prihoda i 1,73 milijuna kuna rashoda. Svaka godina u tom razdoblju završavala je s gubicima između 62 i 185 milijuna kuna. U tih pet godina smanjivao se i broj zaposlenika. Tako ih je 2010. u Belju radilo 1798, a 2015. bilo ih je 1332. Danas ih je nešto više od 1500. Obveze prema dobavljačima u tih pet godina također su mnogo veće nego potraživanja od kupaca, a u 2015. ta razlika iznosila je oko 90 milijuna kuna.
A Belje veliki dug prema Petru Pranjiću, poljoprivredniku i predsjedniku udruge Baranjska brazda, nema.
Petar Pranjić, predsjednik udruge Baranjska brazda
Bila je rupa bez dna
Kao i mnogi Baranjci, i on je na zemlji, zatvaraju se zimske brazde i radi priprema za proljetnu sjetvu. Obrađuje oko 150 hektara zemlja, sije šećernu repu, soju, pšenicu. Za jednu austrijsku tvrtku, on i još nekolicina poljoprivrednika, proizvode durum pšenicu za tjesteninu.
- Nije ugodno kad čuješ što se događa. Strah svakako postoji. O Belju ovisimo svi - kaže Pranjić.
I on je bio dio Belja kad je od 1983. do 1991. radio je u Transportima Belje.
- To je kasnije bila rupa bez dna. Todorićevim ulaskom smatrali smo da će biti bolje. Govorim ono što vidim. Ovdje više nema malog uzgajivača svinja. Sve drži Belje. Prije je u Baranji bilo 200 tovljača, sada nema niti jednog. Selo ne može živjeti od velikih proizvođača - kaže.
Kako je i sam jedan od dobavljača, te da kao i drugi, Belju predaje žito, boji se da u trenutnim razgovorima i mogućem restrukturiranju, njega i ostale jednostavno zaborave.
- Mi smo prva karika u lancu, mi smo ti prvi dobavljači za Belje i Agrokor, i o nama bi trebali voditi računa. Razumijem velike dobavljače, ali neka mi oproste, i na nas se treba obratiti pozornost. Agrokor je ovdje uložio, dana mu je najkvalitetnija zemlja, a na takvoj zemlji mogu se stvarati ekstra djevičanski proizvodi. I nije ni čudo da je Baranju odabrao - kaže Pranjić.
Zašto je Todorić ulagao u Baranju?
Belje je u koncern Agrokor ušao prije točno 12 godina.
Todorić ga je dobio za kunu, Belje je tada imalo oko 600 milijuna kuna duga, a Agrokorova obveza bila je ulaganje od 270 milijuna kuna u prve dvije godine, kao i zadržavanje oko 2100 zaposlenih.
Uskoro je Belju oprošteno 300 milijuna kuna duga. Dio Baranjaca vjeruje kako se Todorić odmah zaljubio u Baranju te kako se prema tom kraju nije vodio racionalno nego previše emotivno. Po sokacima i selima nagađa se tko bi bio najbolji kupac. Baranjci su i tu podijeljeni. Dio njih bi da dođu Rusi i Kinezi da ulože i u turizam.
- Mislim da bi Rusi uložili i u turizam, dok bi se Kinezi više okrenuli kvantiteti nego kvaliteti - kažu.
A imaju li namjere Rusi ući u Agrokor, pitam Svetozara Vakanjca, 78- godišnjeg predsjednika Baranjsko-ruskog društva u Belom Manastiru.
Svetozar Vakanjac, predsjednik baranjsko-ruskog društva
Živio je gotovo tri desetljeća u Rusiji, kako sam tvrdi, radio je za Jugoslavenke službe sigurnosti, te napominje kako ima velikih kontakata s ruskom vladom i ruskim veleposlanikom u Zagrebu.
- Agrokor je u ruskim okvirima neprimjetan, ali ruska banka od Agrokora neće odustati. Vjerujem da će je i dalje kreditirati. I da Agrokor neće ostati bez podrške. No teško mi je vjerovati da će neki ruski poduzetnik preuzeti Agrokor - kaže mi.
Nitko nije savršen
Imao je namjeru uskoro otići u Belje i zatražiti ih autobus kojim bi mladi iz Baranje otišli na festival slavenske kulture u Rusiji.
- No, očito je da ću morati pričekati - kaže mi.
Po Baranji se također priča kako će dio tvrtki u koncernu preuzeti Sandor Csányi, jedan od najutjecajnijih i najbogatijih Mađara, koji je dugo godina vodio OTP banku, i koji ima veliki utjecaj u MOL-u.
- Csányi je i veliki prijatelj Ivice Todorića, zar ne? - priča mi starija ekipa u Kneževim dvorima. Živcira ih to što sada svi udaraju na Todorića, od političara do ratara, jer im je on, navodno, kriv za sve.
- I oni su dobivali poticaje, ali su njima kupovali pick-upove i najnovije traktore John Deer. Neki obrađuju hektare zemljišta, a nemaju zaposlenog čovjeka. Ili imaju samo nekoliko mjeseci u godini. U Belju su stalno zaposleni. Da budemo jasni, nitko nije savršen, i svi imaju putra na glavi. Pričekajte da završe izbori, i nek’ se riješe problemi u Agrokoru, pa ćete vidjeti kako će onda političari pričati - uvjeravaju me.
Mnogi Baranjci uvjereni su, da ako i dođe do prodaje dijelova Agrokora, Todorić nikada neće dati vinariju.
- Ranije smo njegov crveni helikopter viđali često. On je tu uistinu uživao, obilazio bi lokalne restorane, i posebno uživao u grahu. Njemu je uistinu stalo do toga, dok se to isto ne bi moglo reći za njegove sinove. No, i taj helikopter dolazi sve rjeđe. I to posebice otkako je Todorić krenuo ulagati u morski turizam, u hotele. Možda su mu Elafiti zamijenili Baranju - kažu mi dvoje šetača koje smo sreli na vidikovcu iznad vinarije Belje, s kojeg se pogled pruža gotovo do Osijeka.
Nije to neprijatelj
U obližnjem Karancu, koji se smjestio u podnožju vinarije, svoje mjesto pod suncem pronašlo je troje entuzijasta.
Richard Apel sa suprugom Julijom vodi restoran Tri mudraca, Julijana Novački, pak, sa suprugom Oliverom ima vinariju Svijetli dvori, a pokretač cijele priče u Karancu je Vladimir Škrobo Bajo, vlasnik Baranjske kuće. Svi oni surađuju ili su surađivali s Beljem, a investicije Agrokora u ovaj kraj, smatraju - pozitivnim.
Vladimir Škrobo Bajo, vlasnik Baranjske kuće u Karancu
- Svaka reklama Belja na televiziji reklamira i Baranju kao regiju. Ima tu mnogo jalnih ljudi, koji su i dalje zarobljeni u duhu socijalizma, i ništa im ne valja. A političarima se bliže izbori, i naravno da za sve svoje probleme i vlastitu nesposobnost optužuju Agrokor. Agrokor nije cvijeće, ali nije ni najveći neprijatelj Baranje - kažu mi.
Richard Apel svoj je restoran, koji radi isključivo za team buildinge, otvorio prije 12 godina, baš kada je Agrokor preuzeo Belje. Pune tri godine radio je s Beljem, oni su mu radili 60 posto prihoda, no nakon krize, takvi prihodi od Belja su jenjavali.
- Ulaskom Todorića u Belje osjećaju se pozitivni pomaci. Kultivirao je cijelo ovo područje, polja su obrađena, uvedeni su sustavi odvodnje, uloženo je u modernizaciju. Znate, kad je Todorić došao, okupio je lokalne ljude i poduzetnike. Bio sam na tom sastanku, i tada je on rekao kako nikad ne bi došao u Baranju i Belje da ovdje ne rade kvalitetni ljudi. Moj je dojam da on nije loš tip, ali ekipa ispod njega... To je već vrlo upitno - kaže mi Apel.
S druge strane, dodaje kako boli kada se vidi kakve je Agrokor imao dugove prema ostalim dobavljačima, prema bankama i državi, što mu se godinama dozvoljavalo, dok se malog poduzetnika kažnjavalo zbog najmanjeg propusta.
Dok razgovaramo, za stolom je jedna mađarska delegacija, a među njima i Matej Perkušić, direktor Turističke zajednice Baranje.
Matej Perkušić, direktor turističke zajednice Baranja
Izdigla se regija
Kao Osječanin koji se nastanio u Bilju, svakodnevno sluša razgovore svojih novih susjeda i ljudi na terenu.
- Nije ugodno to slušati jer su mnogi vezani za Belje. U interesu nam je da bilo koji budući investitor, ako uopće dođe do toga, sagleda i sve ostale potencijale Baranje, posebice oko ulaganja u turizam. - kaže.
Tek kojih stotinjak metara dalje, u mladoj vinariji Svijetli dvori, koja je u posljednjih godinu dana pokupila brojne nagrade za svoju izbornu berbu graševine, čeka me Julijana Novački.
Priznaje mi da se šokirala kad je čula da je Agrokor u problemima jer joj se nitko od prijatelja koji rade u Belju nije žalio. Ranije su surađivali s tom tvrtkom, nosili su im grožđe na otkup, a kako je klasifikacija grožđa bila poprilično stroga, cijenom otkupa nije bila previše zadovoljna.
- Ono što se mora priznati jest to da je Belje ulaganjem u modernizaciju pokazalo kako baranjska vina mogu biti odlična. Beljska vina time su reklamirala Baranju. Zbog Belja smo se i mi izdigli kao regija - kaže Julijana.
Preko puta vinarije s tek ubranom koprivom, listovima maslačka i tri jaja, za stolom me čeka Vladimir Škrobo Bajo. Vlasnik Baranjske kuće, osnivač Čvarak festa i spiritus movens svega što se događa u Karancu. Taj iznimno vrijedan i kreativan inženjer poljoprivrede i ratarstva, koji je nakon završenog fakulteta od 1986. do 1989. radio u Belju, kaže mi kako je posao u Karancu pokrenuo prije 14 godina. Surađivao je s Beljem jer mu je tvrtka dovodila poslovnjake na poslovne ručkove i smještaj.
- Priče kako selo umire, za mene su floskule. Evo, pred vama su dva jela od kojih se može napraviti ručak i doručak, a sve to ukupno stoji pet kuna. Mi smo se na selu pogospodili, radimo sve manje. Najlakše je okrivljavati Agrokor. Dolaskom Agrokora, Baranja se počela razvijati, i to treba jasno reći - kaže mi.