Rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš usprotivio se, zajedno s rektorima ostalih sveučilišta, ideji oduzimanja dijela vlastitih prihoda sveučilišta i instituta i njihovu “provlačenju” kroz državnu riznicu. U razgovoru objašnjava zbog čega u toj vrsti transparentnosti vidi probleme.
Fakulteti na računima imaju 1,4 milijarde kuna, dio je oročen u bankama. Je li to puno ili malo?
- To su standardna, uobičajena namjenska sredstva koja ne predstavljaju nikakve viškove. Dapače, bio bih sretan da ih je i više. No, zbog toga nas se stigmatizira.
Doista vjerujete da na fakultetima ne postoji dodjela honorara po prijateljskoj osnovi?
- Ako toga ima, onda revizijski nadzori koji su kod nas vrlo česti imaju svrhu da te probleme riješe.
Vi ste prvi čovjek tog sveučilišta. Jeste li u osam godina čuli da je Pero Žderić dobio ogroman honorar a da ga nije zaradio?
- Ne unutar Sveučilišta.
Nikada? A da je na nekom fakultetu zaposlena osoba preko veze?
- U tom segmentu još imamo posla, no napravili smo pomake. To treba urediti na sveučilišnoj razini.
Zašto takve nepravilnosti dosad niste riješili?
- U bilo kojem velikom sustavu ne možete isključiti fingirane natječaje i izigravanje sustava. Ne kažem da nisam dobivao predstavke i poduzimao mjere. Tražio sam od dekana da se očituju o situaciji.
To je dovoljno?
- Mi probleme rješavamo unutar sebe tako da poništavamo natječaje za koje imamo dojavu da su fingirani. Ono s čime sam nezadovoljan jest da u velikim aferama poput Indexa nismo uspostavili procedure kojima bismo unutar sveučilišta pokrenuli pitanje disciplinske odgovornosti za devijantne pojedince. Najčešće smo se oslanjali na vanjske istrage i presude umjesto da sami rješavamo probleme unutar sveučilišta.
Zašto niste?
- Na razini fakulteta to je dosta teško.
Zbog pojedinačnih interesa?
- Tu se stvaraju mikrosocijalni odnosi i takva klima na neki način inhibira odlučnost. Razvoj je takav da se čeka konačna sudska presuda koja vodi do nužnog otkaza.
I vi pristajete biti čelnik takvog Sveučilišta koje nije sposobno prokazati ljude koji ne rade svoj posao?
- Da, pristajem. Jer na to stalno upozoravam. Dosta smo napravili u preventivnom segmentu, pokušavamo podići razinu na način da se takve situacije rjeđe događaju.
Zamjera li vam ministar Linić što Vladi dajete lekcije?
- Ovo što govorim nije lekcija. Pokušavam objasniti na koji način sveučilišta rade. To je podsjećanje što u modernim zemaljama sveučilišta znače. Ako se to prepoznaje kao davanje lekcija, to bi mogao biti dublji problem ove zemlje.
Razvijena sveučilišta imaju objedinjene službe. I sami ste govorili da treba objediniti računovodstva.
- U svakom sustavu postoji rasipanje novca, uvijek treba težiti tome da ga se napravi što manjim. Pitanja koja se tada javljaju su: do koje je mjere to izraženo i koliko koštaju promjene. Ne bježim od tih pitanja, no pogledajte outsourcing o kojem se sada dosta govori. Ne bih rekao da imamo jasne analize. Činjenica je i da imamo i otpore unutar fakulteta.
Kojih?
- Pojedinih.
Recite kojih. Dojam je da nekoga štitite.
- Ne želim stigmatizirati pojedine fakultete. Jasno je da mislim na pojedine fakultete koji su tradicionalno imali jake prihode. Oni koji smatraju da su sveučilišta problematična, da im je svrha upitna, da je ljudima koji na njima rade stalo samo do zarade; proizvode loše kadrove, korumpirani su itd. S takvim razmišljanjem i ovakvim ministrom znanosti bolje se osjećam biti, nego ne biti, objektom sumnjičavosti. Molim vas, nemojte se stoga suzdržavati smatrati i mene potencijalno korumpiranim, jer ne želim biti izuzet dok god imamo ministra kojeg imamo. To nije ugodno, ali bolje ću se osjećati ostatak života.
Zašto ne kažete imena dekana koji se protive racionalizaciji?
- Otpor je u strahu da će promjene imati loše posljedice i to je argument koji treba uvažiti u budućim mjerama. Imamo i otpor druge vrste koji se temelji na čuvanju interesa, da, ima i toga.
Zašto niste na vrijeme upozorili na situaciju na Zdravstvenom veleučilištu?
- To nije moj problem.
Kako nije?
- Imam dovoljno posla i u svom dvorištu.
Revizija je pokazala svoje. Vi tvrdite da će manje truleži biti ako financije ostanu fakultetima?
- Apsolutno. Sveučilište mora imati slobodu. Umjesto da se približavamo programskom ugovaranju između Vlade i sveučilišta gdje bi se jasno definirale odgovornosti i ne bi se gledalo na bildanje plaća kao na apriornu i neodgovornu devijaciju, već bi dekani samostalno odlučivali koga i zašto nagraditi, i za to odgovarali rektoru, a rektor Ministarstvu. Zašto iznad glave rektora mora biti oko koje će svakodnevno gledati što on radi? Sve ovo je razvijanje velikog nepovjerenja i sumnjičavosti prema sustavu, a kad nestaje povjerenje, sigurno nismo na dobrom putu.
Tko propagira tu sumnjičavost? Linić?
- Ne. Linić je u tome zadnji. On je pragmatičan ministar koji uz ostalo traži rješenje za posrnule državne financije.
No, upravo on je rekao da vam treba uzeti novac.
- Da, jer je uočio da na računima ima više od milijardu kuna i njemu se čini da taj novac stoji na raspolaganju. Ministar Jovanović mu je morao bolje objasniti koja je namjena i dinamika trošenja tih sredstava.
Znači, Jovanović nije Liniću dobro predočio situaciju?
- Problem je u tome da bi politika Ministarstva napokon morala imati povjerenja u svoje institucije. Jovanović u tom smislu nema kompetencije ministra koji razumije funkcioniranje sustava znanosti i visokog obrazovanja. On je jasno rekao: ja sam ministar koji štiti interese učenika, studenata i sportaša. To je vrlo važna poruka. Na stranu što su za to zadužene i druge institucije. Po ministru treba štititi učenike, studente i sportaše. Valjda upravo od škola, sveučilišta i sportskih klubova. On ne vidi da upravo nas treba štititi, a ne nas stalno kontrolirati pod povećalom.
Valjda zato što je državna revizija pokazala da na institucijama ima nepravilnosti.
- Pa neka ih rješava, a ne da neprestano želi kažnjavati cijeli sustav.
Na Jovanovićevu mjestu bih otišao
Ljuti ste na ministra Jovanovića?
- Ne. Problem s njim je što stalno moramo biti na oprezu i reagirati da spriječimo ili barem ublažimo štete koje se mogu dogoditi zbog vođenja takve politike. U komunikaciji to dovodi do polemika.
Je li ministrova retorika neprimjerena?
- Jest. Nažalost, ministra za ovaj resor uvijek se traži na kraju. Mislim da bi ministru Jovanoviću bilo bolje da je izabrao drugi resor ili da se, kada mu je dopao ovaj, okružio dovoljno kompetentnim i jakim timom suradnika koji bi kritički sagledavali probleme. Kod njega se to nije dogodilo.
Znači ministar i njegovi suradnici nisu kompetentni?
- Stvorena kombinacija pokazuje nekompetentnost.
Vama bi bilo draže da Ministarstvo ne postoji.
- Koji put to pomislim. Ali bi onda trebalo imati Vladu koja je puno koherentnija i koja bi sagledavala probleme iz više aspekata, što bi omogućilo da bude uspješnija. Mi se spotičemo oko naših velikih projekata ne samo na razini ministra, nego i službi koje su formatirane za puno manje ambiciozne probleme.
Što biste vi napravili na Jovanovićevu mjestu da vas Linić traži rezove u sustavu?
- Opirao bih se, rekao bih da nemam. Ako ne bih uspio, otišao bih iz Vlade.