Prosječna cijena benzina u Hrvatskoj do danas se kretala oko 10,64 kune, a s obzirom na blagi rast cijena naftnih derivata na mediteranskom tržištu (unatoč pozitivnim globalnim kretanjima posljednjih tjedana), može se očekivati njezin daljnji rast, piše Slobodna Dalmacija.
Toliko spominjana psihološka granica od 11 kuna, koju je dosad probijao samo benzin najviše kvalitete, eurosuper 100, uskoro će biti prijeđena. Nezaustavljivi rast cijena goriva mogao bi, a vjerojatno i hoće, imati dalekosežne posljedice za životni standard građana i njihovu potrošnju, inflaciju, rast kamatnih stopa na kredite....
Dok se analizira kretanje cijena nafte, odnos dolara i kune, cijene na mediteranskom tržištu i sve ono što utječe na konačnu cijenu goriva na benzinskim crpkama, i dok je glavno pitanje do koje bi krajnje granice cijene mogle rasti, u drugom je planu činjenica da daleko najveći utjecaj na cijenu litre goriva ima država. A ona ne namjerava intervenirati jer je pitanje famozne psihološke granice skinuto s dnevnog reda.
- Psihološka granica što se tiče Vlade ne postoji, nije definirana - jasno je rekao ovih dana ministar financija Zdravko Marić odgovarajući na upite koja je to cijena derivata kod koje bi Vlada mogla reagirati.
Ministar financija pritom je podsjetio na rast cijena nafte i naftnih derivata na globalnim tržištima, na što Hrvatska ne može utjecati te na poprilično dinamična previranja među vodećim proizvođačima nafte, što se u konačnici odražava i na cijene naftnih derivata i na našem tržištu.
Cijene naftnih derivata u RH, naravno, odražavaju kretanje cijena naftnih derivata na svjetskom i europskom tržištu, konkretno na tržištu Mediterana, koje je naše referentno tržište, što je preduvjet sigurne i pouzdane opskrbe.
Osim o promjeni na tržištu Mediterana, cijene u Hrvatskoj bitno ovise i o promjeni tečaja dolara, a ne ovise direktno o kretanju cijena barela sirove nafte zbog toga što se cijene naftnih derivata mijenjaju i ovisno o stanju zaliha, sezoni, potražnji i geopolitičkoj situaciji.
Važno je i to da se maloprodajne cijene naftnih derivata od veljače 2014. u Hrvatskoj slobodno formiraju, prema tržišnim principima, otkada je zaživjela famozna "liberalizacija".
Država je time "prepustila" odgovornost trgovcima.
No, unatoč svemu tome, uloga države u formiranju konačne cijene još uvijek je ključna. U litri goriva koje točimo u svoj auto udio imaju nabavna cijena, marža, trošarina i PDV. Relativno visoka cijena goriva, od koje se groze građani, odgovara državi jer ona ubire golem novac na trošarinama.
U slučaju benzina čak oko 60 posto cijene odlazi državi kroz PDV i trošarine, dok se s preostalih 40 posto pokriva ostalo - nabavna cijena i zarada tvrtke koja prodaje gorivo. Kad se cijena goriva poveća za 20 lipa, tih 20 lipa se u približno istom omjeru distribuira državi i trgovcu.
Od prosječne cijene eurosuper benzina, koja je do ponedjeljka iznosila 10,64 kune, samo 4,63 kune otpada na troškove crpljenja sirove nafte, njezin transport do rafinerija, troškove rafinerijske prerade, transporta derivata do benzinskih crpki i na maloprodajnu maržu, koja se kreće od 10 do 12 posto od spomenute osnovne cijene.
Preostali trošak od 6,01 kunu čisti je "harač" koji sebi uzima država. Čini ga trošarina u iznosu od 3,86 kuna na koju se, kao šlag na kraju, zajedno s osnovnom cijenom, obračunava još i PDV od 25 posto.
Ako se stvari pojednostave, u pitanju nije ništa drugo doli dvostruko oporezivanje istog maloprodajnog proizvoda. I to po stopama kakvima jedva da se oporezuju i luksuzni proizvodi, što gorivo nije niti bi smjelo biti.
O državnom "haraču" na gorivo dovoljno govori podatak da je benzin na hrvatskim crpkama probio granicu od 11 kuna i 2012. godine, ali tada je cijena barela nafte bila 123 dolara. Danas je, međutim, cijena barela manja od 73 dolara. Kako je moguće da pedeset dolara jeftiniji barel nafte u konačnici rezultira cijenom benzina koja je gotovo na istoj razini. U čemu je kvaka?
Pa 2012. se na litru benzina plaćala trošarina od tri kune, a danas se ona približila iznosu od četiri kune. A skočila je i marža u maloprodaji, i to bitno, jer se kreće oko jedne kune po litri. Prostora za intervenciju države, dakle, itekako ima.
- Država može kroz trošarinu, koja je velika, regulirati skokove cijena. Uvijek sam zagovarao fleksibilnu trošarinu kojom bi država osigurala prihode u proračunu i istovremeno građanima olakšala porast cijene kako se ne bi prelilo u troškove života - kaže naftni stručnjak Davor Štern.
S njim se, dakako, ne slaže aktualni ministar financija Zdravko Marić, koji prvenstveno brine o punjenju proračuna i naglašava da je "trošarinski sustav vrlo često podložan i pitanje je da li i na koji način u njega zadirati".
Lakše je zadirati u standard građana, prazniti džepove u ime punijeg proračuna. Nije to hrvatski izum, porez i trošarine na gorivo imaju sve europske države, ali čini se da mi pretjerujemo. Na to je nedavno javno upozorio i bivši guverener Hrvatske narodne banke.
- Danas su "cijene goriva u zemlji za 40 posto više u odnosu na pretkrizno razdoblje iz 2008., čime su zapravo velik dio pada poreznih prihoda u recesiji iz svojih džepova financirali građani i poduzeća", izračunao je Željko Rohatinski.
Nema, dakle, kraja udarcima po novčaniku građana. A cijenu goriva ipak ne diktira samo odnos ponude i potražnje, nego uvijek gladni proračun i činjenica da se voziti mora. Pa koliko košta da košta.