Nije mi to koncert ako nisam kupio kartu, rekao je jednom moj poznanik i posve me zaintrigirao za taj manjkav osjećaj kojeg je opisivao. Ubrzo sam dobila priliku osjetiti i osvijestiti o čemu govori.
Veselile su me dvije besplatne karte za koncert, u koverti na moje ime. Nije to bila bogzna kakva ušteda, ne bi mi patio mjesečni budžet zbog toga, ali bio je, u početku, dobar osjećaj. I onda, tijekom koncerta, najradije bih bila otišla do blagajne i dala im tih stotinjak kuna pa se vratila u dvoranu da mi se pojavi onaj doživljaj koncerta za kojeg sam platila kartu.
Oni, naime, tu večer nisu pjevali meni. Nisam se mogla oteti dojmu da sam na tom koncertu manje vrijedna i posve beznačajna spram onima koji su svoju kartu kupili. Ja taj sastav, kojeg volim, cijenim i štujem, tu večer nisam podržala.
Nije posjet nekom događanju samo za svoj gušt, to je i iskazivanje podrške izvođačima. Oni od toga žive, a mi gušte koje nam pružaju plaćamo. Najbolja mjesta na kazališnim premijerama, koncertima ili utakmicama često imaju ljudi koji nisu platili kartu. Oni su političari, javne osobe, ugledni profesori, liječnici, poslovni ljudi. Njihova pojava, valjda je takav rezon marketinga, pridonosi popularizaciji tog događaja i možda će, u konačnom računu donijeti više novca nego da su platili kartu.
Postoje ljudi kojima se čini da su važniji ako su bili negdje gdje je bio i netko poznat pa makar nemali nikakve veze s njima, makar od usta otkidali za ulaznicu. Možda i sponzori broje tko se gdje pojavio, ugledne face kao da samim svojim prisustvom govore da je to nešto vrijedno, ne zbog toga što jeste, nego zbog toga što su oni tu. Ima ih, da ne griješim dušu, stvarno zainteresiranih ili bar dovoljno pristojnih da prate tu premijeru, utakmicu, filharmoniju, al ima ih bogme i tako sebeljubnih da se ne odvajaju od mobitela, prilično svjesni da ih se fotografira, snima, a i da ih možda jednim djelićem vida registrira i izvođač. Jer tu su, na najboljem mjestu.
Posve je jasna marketinška logika i ne samo ta. Jasna je i igra koju organizatori igraju, oni su im važni i treba ih imati pri ruci, poslovno i privatno. Raja će ionako kupiti kartu, ti obožavatelji teatra, zagriženi navijači i fanovi grupe. Postoji li, pitam se, ikakva šansa da se, recimo, na nekakav nogometni derbi ta vip mjesta ustupe dugogodišnjim pretplatnicima, onima što dolaze i na beznačajne utakmice, što ih boli poraz i ne da im živjeti tjedan dana, što se vesele uspjehu kluba kao uspjehu svog djeteta, onima što kisnu i mrznu na vjetru?
Bez njih toga ne bi ni bilo, ne bi bilo nogometa kakvog danas poznajemo, ne bi bilo predstava, ne bi bilo stadionskih koncerata. Ne bi, na kraju krajeva, bilo ni važno da se pojave te odabrane face.
I što je važnije glumcu, pjevaču, sportašu, da mu dođu oni koji ga žele vidjeti ili oni kojima je direktor marketinga odlučio pokloniti kartu?
Možda se i tim važnim dobitnicima ulaznica ne da ići pa onda idu ili iz pristojnosti ili zato što im godi da su bitni. Uz to im se, ako to prigoda dopušta serviraju i vrhunska vina i slasni zalogajčići iz kakvog dobrog restorana. A oni kojima je to zbilja važno plate i kartu i piće i kokice, ali oni nisu utjecajni, samo su emotivni i žedni.
Vjerujem da toga svuda ima, ne bih ruku u vatru dala ni da je Skandinavija izuzetak, znaju i oni kako funkcionira slava i moć. Čini mi se, međutim, da je to nepravedno prema pravim obožavateljima koji mora da preziru tu povlaštenu publiku da najboljim mjestima, u ložama iz kojih se dobro vidi, u od kiše zaštićenim djelovima gledališta, u ograđenim prostorima tik do bine. Oni koji ne dolaze da bi bili viđeni i važni posve dobro znaju kome tu nije mjesto. Njima preostaje samo da ih ne gledaju i guštaju.
Quiz Maker - powered by Riddle