MILJENKO, PRIČA O JEDNOM NARODU

ANTE TOMIĆ: Naš hrvatski mozak ima radne memorije da obožava Janicu, no ne i 'kontroverznog' Jergovića!

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 24.10.2012. u 16:59

Slobodna Dalmacija

Internet je, srećom, bez boje, okusa i mirisa. Inače ne bismo mogli živjeti od smrada gigabajtova i tetrabajtova gnjeva, mržnje, zavisti, podlosti, nasilja, kleveta, uvreda, svakovrsne ljudske mizerije, da ne duljim, koja se diže iz te virtualne kloake, gdjekad i iz onoga malenog dijela koji se smatra bez ostatka dobrim. Potaknut viješću da je Miljenko Jergović u Poljskoj dobio uglednu srednjoeuropsku književnu nagradu, otvorio sam tako jučer slobodnu internetsku enciklopediju Wikipediju, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Mislim, nije da ja Miljenka ne znam, nego, eto, zanimalo me je što o njemu kažu učeni ljudi što besplatno i nesebično, tek zato da bi svijet bio bolje mjesto, entuzijastički dijele svoja znanja s čovječanstvom. Da ne griješim dušu, ima tamo jedan prilično dobar, iscrpan i stručno leksikografski napisan tekst iz kojega biste mogli koješta saznati o našem laureatu, ali za taj tekst biste, nažalost, morali barem pasivno vladati engleskim. Članak o Jergoviću u engleskoj Wikipediji, kao valjda jedini od tisuća sličnih članaka, najmanje je dvostruko dulji od onoga u hrvatskom izdanju. No, nije u tome ni upola jada. Prava je nesreća da onaj hrvatski uopće postoji.

Kontroverzan? Ma vidi

“Miljenko Jergović (Sarajevo, 28. svibnja 1966.), kontroverzni bosanskohercegovački književnik i novinar...”, počinje anonimni leksikograf i već u tih nekoliko riječi možete nazreti da se neko sranje iza brda valja. Čuj, kontroverzni književnik? Što bi to uopće moglo značiti? Ako je netko književnik, valjda je po naravi svoga posla kontroverzan. Tko je ikad išta spomena vrijedno napisao a da nije bio mučen nekakvom sumnjom, često i proturječan ili čak pogrešan? Zar cijela povijest književnosti nije sastavljena upravo od ljudi koji su se trudili saznati tko im glavu nosi?

Objašnjenje citirane rečenice ne moramo ipak dulje čekati. Po piscu Wikipedijina članka, jednoj po svemu, čini se, jednostavnoj i neproturječnoj osobi, koja u šupljini navrh tjemena nema više od jedne moždane stanice, jer da su dvije, mogle bi se posvađati, Miljenko Jergović je kontroverzan jer je etnički, nedvojbeno, Hrvat, ali, avaj, ne ispunjava ni minimum uvjeta koji se traže od nekoga kome je dragi Bog dao radosnu povlasticu da bude Hrvat.

Jergović baš u svemu, od Ante Pavelića, preko medicinski potpomognute oplodnje i pelješkog mosta, do kisele vode, izdajnički odbacuje mišljenja koja se od nas patriotski očekuju. Čitavu enciklopedijsku jedinicu taj netko s pameću sedmogodišnjeg djeteta napisao je zapravo da bi utvrdio kako je Miljenko Jergović jedan sramotni nacionalni izrod. Između milijuna dirljivih, sentimentalnih, potresnih, gorkih, šaljivih, nježnih ili nekakvih drugačijih rečenica koje je ovaj nesvakidašnje plodan autor napisao valjda o svemu što postoji, Wikipedijin suradnik izdvojio je tek nekoliko njih kojima trijumfalno dokazuje da on, što bi rekli, “nije naš”.

Miljenko, čestitam

U ovoj kratkoj jedinici slobodne internetske enciklopedije možete lijepo vidjeti kakav smo mi jadan i proklet, baš beznadan narod. Naš hrvatski mozak ima radne memorije da obožava, na primjer, Janicu Kostelić. To je jednostavno. To razumijemo, to nam daj. Nema ništa zaista kontroverzno u vještini obilaženja štapova proizvoljno zabodenih u snježnoj padini, ali dočim je nešto intelektualno složenije i, k tomu, nije u svemu suglasno s jedinom i vječnom istinom koju nam je fra Jure u nedjelju objavio – e, zajebi, to ne može. U Wroclawu u Poljskoj u subotu je prestižnu međunarodnu književnu nagradu zasluženo dobio veliki pisac, preveden na dvadesetak jezika, neviđeno darovit i marljiv autor, tvorac jednog zapanjujućeg književnog kozmosa koji je, ne računamo li Miroslava Krležu, neusporediv ni sa čime što je na hrvatskom jeziku prije napisano.

Ali, hrvatskoj Wikipediji, upravo kao i većem dijelu hrvatske javnosti, da se ne lažemo, to neće mnogo značiti. Dapače, prosječan Hrvat mrzovoljno će primijetiti samo da laureat, pod jedan, “nije naš”. Pod dva, upravo je zato i nagrađen, jer žiriji srednjoeuropskih književnih nagrada vole samo nacionalne izrode, koji ne štuju Gojka Šuška i Majku Božju Bistričku. Nema šanse da ijedan od pravih hrvatskih pisaca, onih nekontroverznih, što petkom pobožno blaguju smrznute lignje, tunjevinu s povrćem ili panirani filet oslića, dobije nagradu u Poljskoj. Ali, neka, nema veze. Njihovo je Kraljevstvo nebesko. Uzgred, Miljenko, čestitam, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Izdvajamo