Moj drug Srđan Dragojević snimio je film koji je skršio blagajne kinematografa i još jednom uspješno demantirao da je ova vrsta zabave mrtva. “Paradu” je u Srbiji gledalo više od tri stotine tisuća ljudi, a ni rezultati u ostatku regije nisu mnogo slabiji.
Ta činjenica jednog je kritičara, frustriranog tradicionalno bijednim odjekom našeg filmskog stvaralaštva, potaknula da uputi hrvatske autore da se u izboru tema povedu za Dragojevićevim primjerom, ali njegov je dobronamjerni savjet, nažalost, bezvrijedan i glup. Umjetnika uistinu ne čini izbor teme.
Više je to nekako stvar srca, želje da čitavom svijetu ispričaš svoju priču i vještine da sve uvjeriš da je posrijedi zapravo njihova priča.
A Srđan takvu priču, za razliku od hrvatskih antitalenata i mediokriteta s diplomom filmske režije, ima, u “Paradi” će se svatko prepoznati i doživjeti je svojom. Film je genijalan primjer umjetničke manipulacije gdje je autor, besramno koristeći najužasnije političke nekorektnosti, napravio djelo koje u cjelini nije moglo biti politički korektnije.
Rugajući se, podjednako i bez zadrške, do kraja, sa spuštenom ručnom, i s četnicima, i s ustašama, i s balijama, i sa šiptarima i s pederima, uspio je da mu na kraju opet svi budu ljudi. Dirljiva je humanistička poruka filma da smo svi jednaka jadna živina. Ipak, tu je još jedan motiv koji svakako nije odmogao kinematografskom uspjehu “Parade”.
Gledateljima je uvijek neodoljivo ismijavanje balkanskog mačizma, nepokolebljive heretoseksualnosti naše junačke, deseteračke tradicije i njezine upravo bezumne panike od pedera.
Dinarski pojas
Film je u tome dosta srodan remek-djelu “Leta 3” “Bombardiranje Srbije i Čačka”, gdje su se u knjižici uz album članovi benda uslikali u nošnjama naroda i narodnosti bivše domovine i vragolasto se diraju po stražnjicama.
Napokon, to je stvar s kojom se u svojim knjigama i sam, premda pristojnije, blaže, građanski prihvatljivije i ne tako izravno i subverzivno, volim zajebavati i nalazim je vrlo bliskom.
“Zašto se vaši romani tako dobro razumiju u Srbiji?” upitala me je na beogradskom Sajmu knjiga jednom novinarka RTS-a. “Zato što to jesu knjige o vama, mi dijelimo istu sudbinu”, kazao sam joj. “Jer, sve nas na ovome prostoru jednako su unesrećili muškarci iz dinarskog pojasa. Oni su nam svima bili vođe i njihov je svjetonazor vladao u devedesetima. Bez obzira o njihovoj vjeri ili naciji, bili oni pravoslavci, katolici ili muslimani, iz Dalmatinske zagore, Hercegovine, Crne Gore ili s Kosova, uvijek su to isti zatucani i otresiti alfa mužjaci masnih brkova.”
Hajdučka tradicija
Okupljajući sve takve likove u jednoj mahnitoj i zaumnoj komediji, njih četvoricu neprijatelja iz nekadašnjeg rata, Hrvata, Srbina, Bosanca i Albanca u nevjerojatnoj misiji osiguravanja beogradske Parade ponosa, Dragojević je otišao možda najdalje u obračunavanju s patrijarhalnim svijetom u kojemu smo odrasli, s hajdučkom tradicijom, junacima guslarskih epova, s Kraljevićem Markom i Alijom Đerzelezom, s vladikom Njegošem i banom Mažuranićem, sa stasitim vapnenačkim seljacima Ivana Meštrovića, s umirućim junacima što ih djevojke vodom poje i odmetnicima što od dušmana bijelo lice kriju.
“Rokamo se mi, a baš onako muški se rokamo”, opisuje oduševljeno rat u jednom prizoru “Parade” bivši ratnik pederu, da bi se trenutak zatim nelagodno lecnuo shvaćajući što je upravo kazao, a gledatelju se neočekivano ukaže skrivena homoerotska narav nasilja.
Nenadmašnim scenarističkim umijećem Srđanu Dragojeviću uspijeva u jednoj jedinoj replici sažeti čitavo poglavlje “Muških fantazija” Klausa Theweleita i pritom još biti smiješan.
Želite li ismijati patrijarhalno društvo, homoseksualnost je zahvalna, možda i najbolja prilika jer ničega se, dakako, naš čovjek, domaćin, lovac, čitatelj “Sportskih novosti” i uzoran vojnik artiljerac, toliko ne boji kao situacije u kojoj bi mu se netko s nečistim namjerama mogao tiho prikrasti sleđa.
Strah i gnušanje balkanskog brke da će ga netko ščepati za dupe ubili su se za komediju, a “Parada” uspijeva do zadnje kapi iscijediti taj motiv. Čak i ako niste peder, kao što Srđan Dragojević pouzdano nije, morate se veseliti nečemu ovakvom.
Ta pederska priča naprosto je zdrava, ljekovita, pomirljiva, politički neizmjerno korektnija od krvavih užasa u koje su nas uvalili ponosni heteroseksualni muškarci koji su se plašili priznati što oni ustvari jesu.